Koliko smo puta čuli kako ljudi koji nisu kršćani, ili pak oni koji su kršteni ali ne idu u Crkvu, kažu kako u biti žive po Božjim zakonima. Nećkaju se stupiti u Crkvu iako smatraju da posjeduju sve ono što je za kršćanstvo bitno i da se s temeljnim duhovnim datostima potpuno slažu. Često ostaju u nedoumici postavljajući sebi pitanje, što se zbiva kad postanem kršćanin?

 Nije li dosta da poštujem Krista i prihvaćam ga kao mjerilo čovječnosti. Kakvu preobrazbu postižu time i koliko je u njima zaista dubok taj doživljaj.

 
Kako su središnje kršćanske ideje na temelju njihova mišljenja postale već njihovom svojinom, smatraju da je suvišno institucionalizirati svoja uvjerenja u nekoj crkvenoj pripadnosti. U Crkvi vide nešto korisna za narod, ali za njih suvišno. Samo ideju smatraju odlučujućim. Po njima samo onaj tko nju ne može sam shvatiti u njenoj izvornosti, mora se s njom nekako povezati uz pomoć crkvene organizacije.

 
Međutim, u tom je mišljenju vidljiva temeljna zabluda. Treba voditi računa o tomu da je Crkva mnogo više od same vanjske institucionaliziranosti i organiziranosti, ali i od same teorije, ideologije. Kršćanstvo nije sustav nekih spoznaja nego put.

Zajednica onih koji vjeruju nije sekundarni dodatak za sitne duhove. Zajedništvo ljudi je stvarnost koja se nalazi na sasvim drugačijoj razini negoli obična ideja.

Kršćanska vjera pruža istinu kao put, a ne ideju o istini. Istina kao jednostavna spoznaja, kao obična ideja može ostati bez životvorne snage. Čovjekovom istinom postat će ona tek onda kad postane put koji on doživljava svojim zadatkom i kad se stalno otvara milosnoj snazi koja mu dolazi od Boga.

Tako u vjeru bitno spada molitva i uključenost u ispovijedanje, objavljena Božja riječ vjerom prihvaćena i jedinstvo-zajedništvo što ga onda ta riječ stvara. Na kršćansku vjeru stoga bitno spada uključenost u bogoslužje vjerničke zajednice i time pristup u ono zajedništvo što ga nazivamo Crkvom.

Kršćanska vjera nije ideja, već život, nije mistika individualne identifikacije duha s Bogom, već posluh i služba, samonadilaženje, oslobađanje sebe tako što se stavljamo u službu onoga što sami nismo ni učinili ni izmislili, u službu cjeline.

Vjera dakle nije posljedica zasebnog mozganja, gdje “ja” nešto za sebe razmišljam i samo umujem o istini, lišeno svih spona, štoviše, ona je posljedica dijaloga, izraz slušanja, odgovor što čovjeka uvodi kroz “moju” i “tvoju” međusobnu pripadnost. Vjera nadilazi moje mišljenje i u prvom redu je poziv na zajedništvo, na jedinstvo duha pomoću jedinstva riječi.           

 Iz ovoga vidimo da vjera traži jedinstvo, zahtijeva zajednicu vjernika i bitno se odnosi na Crkvu.   
                                                                      

  Zov rodnih ognjišta, 1999. br.1 (8)