Dragi Kučićani u zavičaju, domovini i po svijetu!

 Pripremajući se za veliki jubilej 2000. godine kršćanstva ove godine razmišljamo o Bogu Ocu.

            Dogodilo se to da je u našoj zapadnoj civilizaciji došlo do toga, da mnogi danas priznaju kako se u njoj duboko ukorijenila pobuna protiv oca i očinstva, da je to “civilizacija bez oca”. Spoznaja da kod Boga Oca djelovati znači ljubiti, jasno utvrđena u prva tri stoljeća kršćanstva, još nije donijela sve plodove u životu čovječanstva ni u našoj civilizaciji ni u spoznaji osobe. Nadamo se da će se to promijeniti u trećem tisućljeću.

            Kao osobitu direktivu za ovu godinu Papa predlaže da se u žarište stavi bogoslovna krepost ljubavi, vezujući to posebno uz iskaz iz Ivanove poslanice da je Bog ljubav (Iv 4, 8. 16), te objašnjavajući da je ljubav, u svom dvostrukom vidu, prema Bogu i prema braći, “sinteza moralnog života vjernika”. Papa dodaje da ljubav ima u Bogu svoje izvorište i svoj uvir, upozoravajući tako da je ljubav, o kojoj je ovdje riječ, nešto božansko, a ne samo ljudsko.

Govoreći o zadacima Crkve papa kaže da kršćani moraju postati glasnogovornici svih siromaha svijeta, založiti se za oproštenje ili bar smanjenje međunarodnog duga, uspostaviti dijalog među religijama te promicati izgradnju “civilizacije ljubavi”. Kad govorimo o kršćanskoj ljubavi koja se grčki zove agape, mislimo o ljubavi koja  je opisana u prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavla Apostola. Nije riječ o žudnji za posjedovanjem nečega dobroga ili lijepoga, bilo osobe ili stvari, što me privlači i mami (eros), nego o sposobnosti da se ponudim i dadem kao pomoćnik drugoj osobi da ona može rasti u sebi kao druga osoba i ostvariti svoj smisao.

            Djelo Očeve ljubavi je stvaranje svijeta. Ali je ipak po mišljenju teologa najveće djelo Očeve ljubavi što je poslao Sina svoga da postane čovjekom i izvede Očev plan otkupljenja svijeta. Sveti Ivan je naveo Isusove riječi Nikodemu: “Uistinu Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” (Iv 3, 16). Da bismo bolje shvatili Božju ljubav, koju je Bog pokazao u Isusu Kristu, u otačkoj kršćanskoj starini nalazimo tri teorije:

1. mistička teorija koja inzistira na izliječenju ljudske naravi već time što je Isusovim utjelovljenjem jedna ljudska narav došla u najuži fizički dodir s božanskom naravi, pa su tako svi ljudi dobili nešto od tog dodira i izliječenja;

2. realistična  teorija koja naglašava središnjost Kristove smrti u ostvarenju spasenja;

3. Teorija o “đavlovim pravima" koja je kasnije bila jako popularna u verziji “prevarenog đavla”, odnosno o silasku Isusovu poslije smrti u pakao gdje je razvalio paklena vrata i uskrsnućem izveo starozavjetne pravednike u svjetlost vječnu.

            Realistička teorija koja naglašava spasenje po Isusovoj smrti govorila je o četiri načina kako je Isus svijet spasio: na način otkupljenja, na način žrtve, na način zadovoljštine i na način zasluženja.

             Drugi vatikanski koncil (1962-1965) opet je jače naglasio potrebu razmišljanja o Kristovu djelu spasenja kao o “vazmenom otajstvu” Isusova prijelaza iz ovoga svijeta k Ocu po muci, smrti i uskrsnuću. Sv. Irinej Lyonski spasenje Kristovo vidi poglavito u ponovnoj uspostavi zajedništva među ljudima i s Bogom, koje je bilo razoreno istočnim grijehom.          

  U godini Boga Oca pomolimo se da bismo prihvatili neizmjernu ljubav Boga Oca prema svemu stvorenome i spašenome, kako bismo se obratili i povratili njemu, svomu Ocu.         

   Zazivam Božji blagoslov, zaštitu svetog Luke i Gospe čiji “prinos” u ovo doba godine slavimo, na vas i sve vaše pothvate.  

Vaš župnik  don Ivan Ujević  

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.1 (8)