Jedno od neizbježnih pitanja koja nas (gotovo svakodnevno) tište jest, koja je zapravo naša svrha postojanja u ovom prolaznom životu.

Prolaznom, jer zapravo putujemo kroz vlastiti život u vječni ŽIVOT gdje ćemo spoznati ISTINU. Do tog radosnog susreta sa Stvoriteljem vodi nas PUT koji nam je Spasitelj objavio u Radosnoj vijesti - Evanđelju.

   U toj, za nas spasonosnoj riječi nalazimo prispodobu o talentima (Mt 35,15-30), u kojoj otkrivamo da je Bog svakom čovjeku povjerio neku misiju na zemlji i zacrtao njegov životni put (Božjom providnošću), obdarivši ga odgovarajućim sklonostima i sposobnostima za svakog pojedinca tj. načinom odaziva glasu Očevu.    Zar se ne bi često trebali priupitati kako mi koristimo te talente koje nam je Bog podario.

   Iz prispodobe vidimo da nemarnost i oglušivanje na službu koju nam je namjerio Bog dovodi do “tame gdje će biti plač i škrgut zuba.” (Mt 25, 30). Zar to nije dovoljan razlog da se zamislimo nad svojim dobivenim talentima?

   Čovjek je društveno biće, Bog nas nije stvorio samcima već nas je postavio u vjersku (Crkva, župa) i društvenu (obitelj, sredina, nacija...) zajednicu u konkretnoj sredini. Vidimo da ukoliko te Božje radove prokockamo, oni su izgubljeni ne samo za nas već i za druge, jer je s našim radom za Kraljevstvo Božje vezano spasenje i posvećenje naših bližnjih.

   Polako dolazimo do zaključka da smisao našeg postojanja i krajnjeg cilja jest posvećenje sebe, a posvećenjem sebe posvećujemo i svoju okolinu. “Onaj, dakle, koji može dobro činiti, a ne čini, griješi.” (Jakov 4, 17).

Prema tome, zajednicu smo dužni izgrađivati i unaprjeđivati, jer izgrađujući društvo izgrađujemo sami sebe, jer smo i sami dio njega. Osim toga, društvu pripadamo onoliko koliko to opravdava naš koristan rad za njega. Na poseban način bih se osvrnio baš na taj rad pojedinca u društvu i zajednici.

   Promatrajući bilo koju jedinicu društva (pa i najmanju, nama najbližu) vidljivo je da unutar nje postoje različite skupine ljudi koji imaju različite odnose prema svojoj, tj. našoj zajednici. Naša je potreba, ali i dužnost svrstati se u onu skupinu koja se uvijek svojim radom spremna žrtvovati za opće dobro. Takvim radom ne samo da koristimo čitavoj zajednici već i samima sebi, jer je čovjek u svojoj biti pozvan na stvaralaštvo i rad. Po radu je čovjek sustvoritelj, tj. suradnik Božji u stvaranju i unaprjeđivanju društva i svijeta. Bog je čovjeka stvorio da nastavi njegovo započeto djelo izgrađivanja svijeta.

    Naravno, pri takvom radu često nailazimo na nerazumijevanje i nedovoljnu potporu okoline. To rezultira negativnim osjećajima koji umanjuju našu želju za društvenim radom, te izaziva razočarenja. Ponekad i mala potpora u radu znači vrlo mnogo.

   Ovom bih prilikom posebno istakao one koji taj rad usmjeravaju samo u osobni interes, a krajnji cilj u svoju korist.

   Loš su primjer i oni koji su pasivni u odnosu prema društvu, kao i oni koji svoju pasivnost ispunjavaju kritikama prema radu onih koji se u svojoj zajednici trude i zalažu za opće dobro. Njihove se primjedbe najčešće ignoriraju i zanemaruju, mada one ponekad zaslužuju oštre osude. U takvim slučajevima raznih “polarizacija” i “stvaranja struja” često dolazi do sukoba koji na žalost rezultiraju pasivnošću zbog čega pati cijelo društvo.

    Stoga je pozitivnim stajalištima potrebno odlučno braniti interese zajednice i pojedinca u zajednici, a njihova uvjerenja nastojati razbiti čvrstim argumentima, pri tom što je više moguće izbjegavati sukob s njima, a njihov loš postupak ne uzimati za primjer već za osudu.

   Svakako, dužni smo pohvaliti i poduprijeti onaj rad u kojem nismo izravno sudjelovali, te cijeniti tuđi rad i zalaganje s krajnjim ciljem dobrobiti zajednice.

    Iz ovakvih i sličnih razmišljanja dolazimo do zaključka da u svojoj sredini ne smijemo biti samo pasivni članovi, uživaoci, promatrači ili kritikanti, već davaoci i primaoci dobra. Kako je bit ljubavi ljubiti i biti ljubljen tako je i smisao postojanja u društvu davati i primati.

O odnosu vjernika prema društvu i zajednici govorio je i sv. Otac papa Ivan Pavao II tijekom svog nedavnog pastoralnog posjeta Republici Hrvatskoj:

“Svaki građanin, a navlastito vjernik, ima točno određenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje značajan doprinos na raznim područjima društvenog života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onolikoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samog sebe”

(Govor sv. Oca pred zagrebačkom katedralom 3. listopada 1998.).

 “Nađite svoje mjesto u Crkvi i društvu prihvaćajući velikodušno zadaće koje vam se sada povjeravaju u obitelji i izvan nje”

(Govor sv. Oca na susretu s mladima u Solinu, 4. listopada 1998.)

   Prisjetimo se ponovno da smo darove, kako one duševne tako i tjelesne, primili od Boga: “Što li imaš što nisi primio!” (1 Kor 4,7) i da to darovano moramo i višestruko vratiti: “Od svakoga komu je mnogo dano, mnogo će se i tražiti, komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati (Lk. 12,48).

 Zov rodnih ognjišta, 1998. br.2 (7)