( Predavanje održano na molitvenoj zajednici )  

          Što je poniznost? Možemo reći da je to spona koja nas veže s Bogom i čini nas njemu bližima, jer biti ponizan znači biti svjestan činjenice da čovjek nije sam sebi dostatan nego je Bog njegov Stvoritelj i Gospodar.

Biti ponizan znači ujedno priznavati činjenicu da svi ljudi imaju pred Bogom isto dostojanstvo. Stoga ponizan čovjek rado prihvaća da s ljubavlju služi Bogu i braći ljudima. Odatle dolazi da ponizna čovjeka možemo poistovjetiti s pojmom sluge.

Odatle i poziv: Kloni se oholosti! Pokori se Bogu! Ne boj se biti u svijetu zadnji pa ćeš duhom i pred Bogom biti prvi.

Drugim riječima: Ne traži da pod svaku cijenu budeš prvi, da na kraju ne bi ostao zadnji, nego radije prihvati da te ljudi smatraju zadnjim, kako bi se očuvao od ohole zasljepljenosti te mogao u skromnosti sam sebe izgrađivati te na kraju možda stvarno postati prvim u pravim vrlinama.    

        Poniznost je i obveza s kojom se trebamo nositi. Ne zadobivamo poniznost tek tako. Trebamo se boriti protiv oholosti tako što ćemo zdravom samokritičnošću nadvladavati glupu samodopadnost i kloniti se raznih zemaljskih požuda. Stoga i sveti apostoli i evanđelisti pišu o poniznosti kao obvezi.

            Tako čitamo kod sv. Mateja, kako su apostoli pitali Isusa, tko je među njima najveći i tko će ući u kraljevstvo nebesko, a Isus im je odgovorio, da je najveći u kraljevstvu nebeskom onaj tko se ponizi kao dijete (Mt, 18, 4) te da onaj tko se ne obrati i ne postane kao dijete neće ući u kraljevstvo nebesko. (Mt, 18, 3). Isus je s tim htio reći da moramo biti ponizni, nevini i čisti kao djeca. Djeca još nisu iskusila oholost i požude života već žive u svojoj prirodnoj malenosti i nevinosti. Zato Isus kaže: “Budite kao djeca.”

        U evanđelju je sv. Marka Isusova rečenica upućena apostolima: “Tko želi biti prvi neka bude posljednji od sviju i svima poslužitelj” (Mk. 9, 35).

            U evanđelju sv. Luke zapisano je: “Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen i svaki koji se ponizuje bit će uzvišen” (Lk. 14, 11). To možemo tumačiti ovako: Ne uzvisuj se da se ne bi na kraju naglo strmoglavio, ostao odbačen i osramoćen. Nego se ponizi da bi na kraju bio uzvišen, da bi stvarno pred Bogom i pred ljudima zaslužio pohvalu. Zato je Isus rekao: “Tko hoće među vama da bude najveći neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće među vama da bude prvi neka vam bude sluga. Ta sin Božji nije došao na svijet da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mt. 20, 26-28). Isus nam s tim hoće reći: Služi!

Ne boj se biti zadnji, najniži i posljednji pa ćeš na sudnji dan biti uz mene, biti s Bogom. To je ona nagrada i uzvišenost zbog poniznosti.

         Sveti apostoli evanđelisti također pišu o primjerima prave poniznosti. To su Elizabeta (Lk. 1, 43), Ivan Krstitelj (Lk. 3, 16; Iv 1, 26-27), Petar (Lk. 5, 8), stotnik (Lk. 7, 6-8) i žena Kananejka (Mt. 15, 27). Međutim, najbolji je primjer za to sam Isus, koji je rekao apostolima: “Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim” (Mt. 11 29-29).

 Dakle trebamo se ugledati u Isusa, u njegovu poniznost i službu svim ljudima, na njegovu ljubav iz koje i proistječe poniznost.

            Nama ljudima se čini da je veći onaj koji sjedi za stolom nego onaj koji poslužuje, pa ipak je Isus htio biti posred apostola kao onaj koji poslužuje. On, premda tako uzvišen, sam Sin Božji kome treba svakako služiti, toliko se ponizio da je apostolima oprao noge (usp. Iv. 13, 3-15). Ponizio se toliko da bi nas oprao od grijeha. Tako se i mi trebamo poniziti pred drugima, biti im na usluzi. Za svoju žrtvu na kraju ćemo dobiti nagradu. Svaka žrtva naposljetku donosi urod. Steći ćemo milost od Boga kao nagradu.

        Ponizni uživaju kraljevstvo nebesko, jer ne odbijaju njegove darove, nego se otvaraju milosti i spasenju. Zato je njihovo kraljevstvo nebesko. U Marijinoj zahvalnoj pjesmi "Veliča duša moja Gospodina" nalaze se i riječi: "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne" (Lk. 1, 52).

         Pokažimo da čujemo Isusove riječi, posvjedočimo to djelima, u svakom susretu s čovjekom, u svakoj molitvi Bogu.  

Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)