Isus u ljudskim riječima: "Hajde na križ!" razabire glas svoga nebeskog Oca: "Pođi na križ!" da bi mu naskoro rekao: "Sjedi meni s desna, jer ti si moj Sin!" Isus u svemu sluša glas svoga nebeskog Oca. Zar ne bismo i mi trebali malo više slušati i kroz ljudske riječi razabirati što nam kaže Otac? U Isusovu slučaju očitovala se ljudska slabost i prevrtljivost. Do malo prije su ga slavili kao kralja, a sada ga hoće razapeti. Kako je došlo do tolike prevrtlivosti? Tako što su slušali sve što se okolo govorilo, a ne svoje srce i savjest. Isus s rado prima tuđi teret, a kako je nama teško, kad moramo preuzeti na se štogod tuđe krivice, ponijeti malo tuđeg tereta. Međutim, bez patnje i žrtava za druge, ne možemo zaživjeti pravim duhovnim životom, dobiti oproštenje svojih grijeha. Isus želi da kroz njegov križ gledamo sebe te u bilo kojoj životnoj situaciji nađemo sebe na njegovu križnomu putu. Razmišljajući što je Isus tada napravio, najbolje ćemo usmjeriti sebe. Isus nam pokušava kroz svoju fizičku bol i kroz svoju duševnu bol otkriti snagu prave ljubavi koja sve preobražava. On pada pod križem, da se mi znamo podići nakon pada, da ne izgubimo nadu, kad se nađemo na podu. Koliko od naš grijeh bio velik, njegovom se milošću možemo uzdignuti. Moramo biti strpljivi u podnošenju životnih udaraca. On će nam uvijek pomoći, pa se ne ćemo morati tužiti na svaku malenkost.      

Zašto Isusa više bole naši grijesi nego njegova muka? Ta naši su grisi uzrok njegove muke. Zato ih moramo osuditi, s njegovom pomoću nastojati pobjeđivati napasti. Mi smo u zabludi, jer osuđujemo ljude zbog loših djela koje počine, a ne osuđujemo sam grijeh kao zlo koje svima nama prijeti, koji u određenom trenutku može svakoga od nas prevariti, ako mu se odlučno ne protivimo. Gospodin je znao da nas najviše umara i često nas čini malodušnima ta nutarnja borba i kušnja koja se stalno ponavlja pa je tri puta pao pod teretom križa. Lakše mu je bilo ostati tu ležeći i napokon otpočinuti, ali on se svaki put digao i nastavio hod do kalvarije, jer prava ljubav niti hoće niti može zaustaviti se na pola puta.    

  U križu je spas, naša zaštita i obrana, jer je bio sredstvo Isusove pobjede nad sotonom. On nam je putokaz, kako i mi s njimoboružani možemo pobjeđivati snage zla. Ne smijemo se zavaravati da je dosta jednom pobjediti već moramo biti spremni iz dana u dan ponovno se boriti i strpljivo nositi svoj križ za Isusom. Patnja i križ nije nam, dakako, cilj, jer to samo po sebi ne spasava, niti donosi sreću i mir. Cilj nam je Kristova ljubav koja čovjeka preobražava, oslobađa ga od sebičnosti i grijeha, donosi mu spasenje i puninu radosti. Ona je za nas toliko bitna, da nas ništa od toga cilja ne bi smjelo odvratiti i udalljiti, a znamo tko nas pokušava od njega odvratiti. To je sotona. Kao što nas napada, napadao je i Isusa, ali Isus mu se uvijek odlučno protivio, pobjeđivao ga. Znao je što u svom sv. čovještvu mora pretrpjeti, ali je podlažući se volji svoga Oca, spremno ispio gorki kalež. Tako i mi možemo piti iz kaleža gorčine, ako je to volja Očeva, ako će nas to prema njegovu predviđanju i s njegovom pomoću očistiti, produbiti našu ljudsku i kršćansku zrelost, duhovnost. "Oče, ne moja nego voja volja neka bude!"     

 Pozvani smo na spremnost da svima opraštamo, jer tim pobjeđujemo sebe, tj. grijeh u sebi, opasnu zatvorenost u sebe koja čovjeka zasljepljuje, skučuje njegova obzorja. Tako se bližimo širini božanske ljubavi, otvaramo joj put u svoje srce, da ona mogne pobjediti tu u nama i u svima, uvijek pobjeđivati napasnikove sugestije, ma kako bile zamamne. Ako nisi spreman oprostiti svom neprijatelju, puštaš maha osjećaju osvete, on će te iznutra izjedati, pa nećeš više biti isti, jer dopuštaš grijehu da te svlada.      Isus umire na križu, na kraju svoga zemaljskog puta, ali taj događaj nipošto nije kraj nego novi početak i uzrok nade. Stoga više ne moramo strepiti pred tamnim prelazom smrti. Da, prelazom, jer smrt je samo to. Isus, nada sama, silazi u beznadnost groba, ali od tada na zemlja nema više pravog razloga za beznađe.     

 Je li netko pomogao Isusu na njegovu putu, osim njegova Oca i njegova Duha Svetoga? Jest, pomogla mu je njegova majka, više od svih drugih smrtnika. Marija je kroz najbolniji trenutak susreta, kad je pred njom i iza nje bila tama, voljela svoga sina. Isus je sve to znao. Iznemogao je na svomu putu pa više nije mogao nositi križ. Iznemogao je da nam pokaže koliko smo slabi, nestalni. Pogađala ga je naša nezahvalnost.      

 Šimun se opirao uzeti Isusov križ, malo ga izmijeniti. Sretan je što ga je ipak primio i ponio. Tako se događa i sada mnogima, ili se boje, ili ne žele. Uglavnom ostaju podalje od Boga, a kad dođe koja nevolja, ipak mu se približe. Uvijek nam je lakše, kad je on s nama. Šimun je već zato sretan što je učinio nešto za nekoga pa tako, makar naknadno, spoznao smisao križa, a to je put i žrtva za druge.     

 Mnoge su žene vidjele Isusovu bol, a Veronika je bila jedina koja se usudila prići osuđenom Patniku, da mu pomogne. Okolina guši svaki pojedinačni istup. Ne bismo li i mi poput sv. Veronike trebali biti jači od svjetine, nadvladati je odvažnim istupima. Ne dati da nas vodi okolina nego Isus koji je jedini pravi put. Rubac je ustvari Veronikino srce (duša) koje se s radošću daje Gospodinu. Darivati srce srcem! Tako dar biva najljepši. Slika Isusova lica na rubcu znamen je da svako djelo ljubavi prema potrebnima utiskuje čovjeku u dušu sliku božanskog Učitelja, ali to je slika mukotrpnog lica, jer svaka prava ljubav nosi crte patnje. Isus joj je u toj slici pokazao put, a to je što nam najviše treba, to je On koji nam pokazuje pravi put.     

 Isus se smilio bogoljubnim ženama, pa su počele nad njim plakati, ali nisu oplakivale uzrok nego posljedicu. Zato im Isus kaže neka ne oplakuju njega nego sebe i svoju djecu, jer oni su uzrok njegove boli. Preko tih žena poziva nas da ne griješimo, da napokon progledamo.    

  Isus se čovjeku najviše približio kroz patnju, jer svaki čovjek pati zbog grijeha nerazumijevanja, odbačenosti. Isus je sve to znao i zato je pristao piti gorki kalež. Ispio ga je još više zato što je bio poslušan Ocu, ljubio ga, predao se u njegove ruke. Otac je isto tako ljubio njega i na toj ljubavi mu najsavršenije uzvratio. Lijepo je znati da i mi imamomo pravi uzor, onoga tko nas ljubi i koji nam uzvraća na svaki, pa i najmanji dar ljubavi. Naša je zadaća odgojiti savjest po evanđelju, našu i naše djece, jer savjest je bitni činilac u brobi protiv grijeha. Nju se poglavito oblikuje ljubavlju i dobrim djelima koja iz nje izviru.      

 Netko će možda ove retke pročitati, reći "dobro je napisao ovaj mali" pa sve brzo zaboraviti. Mogao je to napisati i bilo tko od vas. Nije toliko važno čija su ta razmišljanja nego da svi prosvjetljeni vjerom i milošću razmišljamo, razmišljanjem produbljujemo molitvu, molitvom se otvaramo Božjem svjetlu i snazi za djelovanje kakvo se priliči njegovoj ljubljenoj djeci.      

Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)