Dragi Kučićani u zavičaju, domovini i po svijetu!            

 Pripremajući se za veliki jubilej 2000. godine kršćanstva razmišljamo ove godine posebno o Duhu Svetom.  

 Maloljetničko ubojstvo taksista u Hrvatskoj izazvalo je televizijske rasprave o takvim tragedijama. U tim raspravama nije se dovoljno pozornosti posvećivalo potrebi da mladi ljudi uoče neki viši smisao ljudskog života pa, u skladu s njim, usvoje neke uzvišene ideale. Ako mladi čovjek ostane bez pravih ideala, lako se dogodi da se odluči za lažne, koji onda prije ili poslije donesu nesreću njemu i drugima. U spomenutim raspravama nitko nije postavljao pitanje zašto smo na svijetu. Boga spoznati, ljubiti, služiti mu i tako doći u raj mnogima ne izgleda temom prikladnom za moderna vremena. Neki će je zacijelo proglasiti i beskorisnom.  

 Kad je Bog Otac po svom Sinu, svojoj Riječi-Mudosti, stvarao svijet u Duhu Svetome - to jest u ljubavi - stvorio je ljude na svoju sliku. Stvarajući čovjeka nije se ograničio na samo utiskivanje te sličnosti u njegovo stvoreno biće. Ponudio mu je i djelotvorno dioništvo u samoj božanskoj ljubavi, to jest da na neki način bude uvučen u unutrašnje odnose božanskih osoba.         

   Osoba ne može biti sretna i zadovoljna, ako je zatvorena sama u sebe. Ne ostvaruje se potpuno samim svojim sposobnostima i možda posjedovanjem raznih stvari, pa bilo to i najveće bogatstvo zmaljskih dobara. Sretnom postaje tek kad nadiđe samu sebe stupajući u pravo ljudsko zajedništvo s drugim osobama po ljubavi. A ljubav, koja je može usrećiti raznolika je u rasponu od zavičajne, domovinske, rodbinske i prijateljske do obiteljske i bračne. Ne može je biti bez spremnosti da se druge ili drugu osobu uvažava, poštuje, potvrđuje. Savršena je tek kad je uzajamna.                     

 Adam i Eva odlučili su se za iluziju samoostvarenja bez Boga, kroz oholost i sebičnost, što je onda njih i njihove potomke odvelo u onemogućavanje pravoga međuljudskog zajedništva. Drugim riječima rečeno: Adam i Eva prezreli su ponudu da žive u Duhu Svetomu, u zajedništvu koje bi bilo odraz unutrašnjega Božjeg života. Od tada ljudi nerijetko uzdižu vrijednost stvari iznad vrijednosti osobe, čime se osoba degradira na razinu stvari.   

 Netko je rekao da svaki dan imamo sve manje potrebe za radnicima, jer strojevi i automati zamjenjuju po nekoliko ljudi. Možemo li reći da svaki dan imamo sve manje potrebe za osobama? Bilo bi tako, kad bi čovjek bio stvoren samo za rad, za zaradu, kad ne bi imao viši cilj i viši smisao.      

  Kristov nas dar Duha Svetoga prosvjetljuje da uvidimo ljepotu Kristova primjera. On iznutra jača našu volju da možemo živjeti i djelovati kao djeca Božja. Snagom Duha Svetoga možemo ljubiti čak i neprijatelje. Protiv Isusa su se udružile religiozna i društvena vlast, intelektualci - pismoznanci, pobožni revnitelji - farizeji i masa naroda. Za sve njih Isus moli Oca nebeskoga da im oprosti jer ne znaju što čine. Radije je pošao u smrt nego da i jedan čas popusti želji za osvetom ili mržnjom. Sveti Maksim ispovjednik kaže da je Sotona upravo huškao Isusove protivnike protiv Isusa da bi Isus možda, zdvojan, odbacio svoju ljubav prema ljudima pa ih počeo mrziti. No, Isus je ustrajao u ljubavi Očevoj, u Duhu Svetome koji je ljubav Oca i Sina, i zato je i kao čovjek zaslužio da nama može poslati toga istoga Duha Svetoga kako bismo i mi mogli činiti djela Duha pa ljubiti čak i neprijatelje      

   Po Lukinu evanđelju Isus je nastupajući u sinagogi u Nazaretu na sebe primijenio Izaijine riječi: "Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza. On me posla ... siromasima ... slijepima ... sužnjima ... potlačenima“ (Lk 4, 18-19). Matej primjenjuje Izaijino proroštvo na Isusa: “Stavit ću Duha svoga na njega ... Naviještat će pravo ... Neće bučiti, trske stučene prelomiti neće ... Stijenja što tek tinja utrniti neće sve dok do pobjede ne dovede pravo“ (Mt 12, 18-21). Pavao u Poslanici Galaćanima kaže: “Plodovi su Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5, 22-23).       

 Isus je odbijao da bude naveden na akciju političkog ili čisto socijalnog karaktera, a ipak je osuđen kao politički subverzivac. Ni Crkva u apostolsko doba nije poduzela neku izravnu akciju za ukinuće ropstva nego je uspješnim navještanjem evanđelja širila u svijetu ljubav među ljudima svih društvenih slojeva i svijest o jednakom dostojanstvu svake ljudske osobe. U tom je novom ozračju robovlasništvo gubilo podlogu i nestajalo. Duh Sveti upućuje i omogućuje ono najbitnije što svakako treba postići pa će se ostalo onda samo nadodati.        

Crkva je pozvana spasavati čovjeka kao osobu. Čovjek je kao osoba mrtav, ako je ubijena njegova savjest, razoren karakter, ako ne može vjerovati, ljubiti i nadati se. Isus govori da čovjek treba biti spreman izgubiti sve pa i život kako bi sačuvao sebe kao osobnost ped Bogom i ljudima. Osoba nadilazi zemaljski život, zato Crkva ističe  dostojanstvo ljudske osobe protiv svakog oblika ropstva, izrabljivanja i manipulacije, ne samo u političkom, gospodarskom, kulturnom, ideološkom i zdravstvenom području.          

  Kroz ovu godinu molimo Duha Svetoga da nas upućuje i u onom najbitnijem pa će nam se ostalo samo nadodati.   Zazivam Božji blagoslov, zaštitu svetog Luke i Gospe čiji  “prinos“ u ovo doba godine slavimo, na vas i sve vaše pothvate.  

 Vaš župnik don Ivan Ujević  

 Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)