Svatko od nas ima svoju predodžbu o Bogu. Boga tražimo često i tamo gdje ne bi trebalo. Koliko ljudi trči da vidi Boga na raznim mjestima na zemlji gdje se on kao ukazuje i od tuda donose zemlju, lišće, kamenje i slične predmete da bi imali Boga u kući i džepu.

Znamo da je Isus u hostiji i u jednom od naše najmanje braće i možemo ga vidjeti kad god zaželimo, pa zašto pravoga Boga mijenjati za malo zemlje, zar to nije praznovjerje.

Od vremena Adama i Eve pa do danas mnogi ljudi vjeruju da je Bog neovisno i autonomno biće, dostatno samom sebi. Naime Boga pokušavamo staviti u naše ljudske okvire. Zamišljamo ga kao svijest poput naše svijesti, svijest koja ima granice i koja nikada ne može obuhvatiti cjelinu.

I sam Adam kada se pobunio protiv Boga, to je činio zbog krive predodžbe o Bogu. Htio je biti poput Boga, da bi mu nalikovao pobunio se i postao neposlušan. Vjerujući da će postati poput Boga Adam se potpuno udaljio od njega. Povukao se u samoću ne shvativši da je Bog ipak zajedništvo. No kada se Bog objavio, kada je htio pokazati tko je, onda se pokazao kao ljubav i nježnost beskrajno zavoljevši ljude.

Često se pitamo kako se Bog objavljuje i očituje u svijetu?

 Bez sumnje Bog se najprije očituje kroz kozmičke snage. Logos svijeta, koji beskrajno nadilazi i obuhvaća naš um.
Ma koliko se opirali dokazima Božje opstojnosti svemir uistinu ukazuje svog stvoritelja. Ali naše su oči, poput očiju noćnih ptica slijepe za ono što je najsjajnije. U prirodnim okolnostima se očituje tako silan um da sve ono što je unutar ljudskog mišljenja smisleno, nasuprot njemu znači posve ništavni odbljesak. Teško je sebi predstaviti Božju svemogućnost,  neizmjernost, vječnost i ljepotu ali i razmišljanjem o vječnoj i čudesnoj ljepoti svemira bliži smo Stvoritelju.  

Kao što su u makro svijetu tj.  svemiru tajnom obavijene mnoge stvari, isto tako i u mikro svijetu do najmanje strukture tvari, vidi se Božja čudesnost i ljepota. Kada je čovjek otkrio osnove tj. najsitnije dijelove strukture tvari tj. atome, mislio je da je to najmanji dio od kojeg je sastavljen cijeli svijet. Međutim vrlo brzo se otkrilo i puno sitnije dijelove od atoma, a to su bili elektroni, ali ni tu nije kraj, još sitniji dijelovi strukture tvari koje je čovjek otkrio je čestica reda veličine kvarka elektrona, a to su u stvari čestice kod kojih se ne može nazreti bilo kakva struktura. Čisto ne vjerujem da netko može kazati da je tu kraj.

Danas znamo mnogo o svemiru do najsitnijih dijelova, ali je sve to znanje malo u usporedbi sa onim što ne znamo, što je svemir u sebi. No i u tome je svemir slika Božja. Čovjek mu nikada neće ispuniti širinu i dubinu, ali tim će lakše shvatiti činjenicu da pogotovo Bog svojim bićem nadvisuje spoznajnu moć čovjekovu.

No ovo je samo jedan način Božjeg izražavanja u svijetu. Drugi znak koji je izabrao, a koji ga zapravo zatire, pokazuje istinskije u svojoj izvornosti, da je to znak neznatnoga, onoga što je prema kozmičko-kvantitativnim mjerilima posve beznačajno i ništavno.

Ima niz stvari u kojima Bog, izgleda sve više iščezava u neznatnome i upravo se na taj način ispoljava. Sve više kao on sam. Te su stvari: Zemlja, Izrael, Nazaret i Križ. Naime, Zemlja predstavlja beznačajnu stvar u kozmosu, a treba sačinjavati ishodište Božjeg djelovanja u svemiru. Izrael i Nazaret ne predstavljaju ništa u usporedbi s drugim snagama, a trebali bi biti ishodište njegova očitovanja i pojavljivanja u svijetu. Konačno i križ na koji je obješen jedan čovjek, naoko jedna propala egzistencija, treba biti mjestom gdje Bog postaje doslovce opipljiv.

 Tako stvar u kozmičkom i svjetovnom smislu neznatna, predstavlja istinski znak Boga. U tome se naslućuje ono što je, uza sva naša očekivanja, ipak potpuno nespoznatljiva. Ono što je u kozmičkom vidu ništa, u stvari je sve i jedina vrijednost.

           
Vidimo da se Bog apsolutno razlikuje od svega što postoji. Čovjek do te spoznaje dolazi sam po sebi. On zato postaje i posve drugačiji i potpuno neraspoznatljiv. Iz te činjenice nadalje proizlazi da Božja skrivenost, s kojom čovjek računa poprima skandalozno naličje zbog toga što ga čovjek može doticati i promatrati kao raspetoga. Drugim riječima, posljedica te činjenice jest da se Bog, koji je prvi, alfa svijeta, prikazuje i kao omega, posljednje slovo u abecedi stvorena svijeta, kao najneznatnije stvorenje u njemu.

            
Očito da čovjek bez obzira na sve nikada neće biti, kao što je Adam mislio, poput Boga, jer Bog je ipak apsolutno drugačiji i posve neusporediv od onog što postoji.       
                                   
                                   

  Zov rodnih ognjišta, 1997. br.2 (5)