(Predavanje održano na molitvenoj grupi osnovanoj za Božić 1996. godine)  
         

   Najprije moramo reći da je Bog zaista u svim institucijama, događajima, riječima i djelima, i da On - kao vječni Bog - dotiče svakoga od nas iznutra.            

 Crkva i kršćanstvo usmjereni su čovjeku koji je društveno biće jer samo u zajednici čovjek može postojati kao takav. Kršćanstvo postoji radi povijesti, radi složenih zbivanja koja stvaraju ljudski lik tj. kršćanstvo nam daje kolektivnog uzora u liku Isusa koji tvori prostor samoosmišljenja.            

 Polazište kršćanske vjere nije automatiziran pojedinac nego spoznaja da pojedinac niti ne postoji, štoviše da je čovjek istovjetan samom sebi tek kad je uključen u cjelinu, u čovječanstvo, u povijest jer je to čovjeku kao u duhu u tijelu svojstveno i bitno. Znači ne smijemo živjeti zatvoreni, ne smijemo biti pojedinci nego se moramo otvoriti prema cjelini i živjeti u zajedništvu.            

 U govoru na Gori Isus kaže: ”Jer velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti farizeja i književnika nećete ući u Kraljevstvo nebesko. ”Ovo znači da nema ljudske pravednosti koja bi ispunjavala zahtjev potpune pravednosti, ali smo pozvani na “višak” pravednosti, tj. na ideju suvišnoga i na postojanje mogućnosti da se učini nešto više od potrebnoga. Pogledamo li druge rečenice iz govora na Gori: ”Ne ubij. Ne učini preljuba. Ne krši prisege ...”            

 U prvi mah kao da i nije teško da se čovjek učini pravednim, međutim pokazuje se da čovjek ipak čini spomenute radnje ako se ljuti, ako mrzi, kad ne prašta, kada je zavidan i kada daje maha požudi. S pravom se kaže da treba tek malo dobre volje pa će sve biti lijepo i dobro na svijetu, ali čovjek nema snage za to i tu snagu mora potražiti u Isusa Krista.            

 Svi smo pozvani na višak pravednosti i zato kršćanin nije onaj koji računa koliko i što sve mora učiniti da bi bilo dovoljno da uz pomoć nekoliko “trikova” poprimi izgled čovjeka u bjelini. Biti kršćanin ne znači ispuniti određeni kvantum dužnosti, naprotiv kršćanin je onaj čovjek koji je svjestan toga da u svakom trenutku živi od milosti, da se,  prema tome sva pravednost sastoji u tome da kršćanin osobno bude milostiv i da poklanja ono što ima. Nepravedan je onaj koji je proračunat i sebe smatra pravednim. Ljudsku pravednost možemo obistiniti samo ako odustanemo od vlastita zahtjeva i samo ako budemo velikodušni prema čovjeku i Bogu.   

         Pravednost se sastoji u praštanju jer smo i sami primili oproštenje i živimo od tog oproštanja. Svaki put kada čovjek nadvlada sebe služeći drugom i žrtvujući se za njega, potrebno je, želi li da njegova akcija bude uistinu plodonosna, da i on od drugih ljudi prima, da prima od onog Drugog koji je zaista drugi u odnosu na čitavo čovječanstvo, ali koji je potpuno jedno s njim, a to je bogočovjek Isus Krist. Da bi čovjek mogao učiniti nešto za drugoga on mora primiti od drugoga, mora primiti milosrđe. To prvenstvo primanja ne znači da čovjek skrsti ruke i mirno sjedi, naprotiv, tek nam ovaj stav omogućuje da u duhu odgovornosti, ali opušteno, vedro i slobodno obavljamo poslove ovoga svijeta i da ih stavimo u službu ljubavi koja oslobađa, u službu Isusa Krista.            

Sveti Petar kaže:”Na kraju nam ostaje vjera, nada i ljubav,ali najvećaje među njima ljubav.”Zato ljubimo jedni druge.                                                                            

Zov rodnih ognjišta, 1997. br.1 (4)