Idemo u crkvu, ali ide tamo i sotona. Čudite se? Ja bih se čudio, kad ne bi išao. On će, dakako, doći kamufliran po svom starom običaju. Ne onako previše po starinsku kao u doba Adama i Eve. Uspio je da ga se smatra nesuvremenom idejom, da mnogi misle kako ga i nema. Tim je postigao vrhunac svoga prijevarnog djelovanja i uspjeha. Zato će doći crkvi u najmodernijem kroju s “dobronamjernim” izgledom i obratit će nam se privlačnim i prilično uvjerljivim riječima.           

Reći će netko: A zašto bi sotona dolazio crkvi? Zar se i on misli obratiti? Naravno, ne želi sebe obratiti, nego nas odvratiti od svete mise, posebno od njezinih plodova. Sve će poduzeti da nas odvratiti od iskrenog i pobožnog slušanja sv. mise, od prihvaćanja riječi Božje, od želje da se ispovijedimo i stvorimo dobre odluke. Eto, zato će on doći crkvi.         

    Ne treba mu to, kad se radi o kršćaninu koji od prve prihvati njegovu sugestiju, kako bi bi bilo zgodnije, bar za ovaj put, ostati kod kuće, jer bi mogao opremiti neki posao ili gledati neki zabavni program na televiziji ili se naprosto pošteno odmoriti. Mlađe će još upornije nagovarati, davati im “prijateljske” savjete: Nije pametno da se izlažeš. Ne istrčavaj se! Bolje ti je ostati kod kuće. “Vruće je”, reći će ljeti, “Hladno je” zimi, “Mogao bi pokisnuti” ako se skupi nešto oblaka pa makar baš i ne prijetio povodanj. Nekima će prišapnuti: “Zašto svoje vrijeme ne provedeš ugodnije, zabavnije? Čekaju te prijatelji i prijateljice, a ti ćeš se zabiti, kao kakva baba u crkvu?.” Ako se savjest takvim rješenjima još uvijek donekle opire, on spretno ubaci misao, da se, uostalom, može moliti i kod kuće, što naravno bude čista izlika, jer sve svrši bez imalo molitve, pa se s takvima, koji tomu podlegnu, sotona i ne mora baš puno mučiti.          

  Krenut će crkvi s upornijima, koji se baš tako lako ne daju prevariti. Kad se približe kafiću nabacit će onako sve kao da ne će, kako bi se bilo zgodno u nj svratiti, a ako se svrati, da bi najbolje bilo tu ostati. U crkvu će drugi put. Ako ni to ne pali, ići će dalje nudeći nove mudrolije.            

 Oholici će tako došaptavati: “Pa što će tebi misa? Ti si pošten čovjek, bolji od onih koji “ližu oltare”. Ti nemaš što ispovijedati. Nisi nikoga ubio, nisi nikomu kuću zapalio. Čemu da ti drugi soli pamet?            

Gramzivcu će sugerirati: Zašto bi gubio vrijeme? Ali ćeš tamo što zaraditi? Morat ćeš neku sitnicu dati za milostinju, a možda ćeš

 doći u napast da štogod i više dadeš za crkvu ili pomažeš siromasima. Nije li bolje da se latiš korisnijeg posla?      

      Međutim sotona se ne će ograničiti samo na lijepe riječi i savjete. On će i raditi. Ako u samu crkvu i ne mogne (narodna izreka kaže, da se boji svete vode), izdaleka će pokušavat utjecati na maštu. Prezaposlenima će naći još više posla, domaćicama više briga, mladosti zabave, a djeci igara, priredbi i filmova. Prijateljima čaše sotona će možda i za vrijeme mise u mašti dočaravati opojnost i slatkoću pića, ali ne će nastupati sam nego će se kriti iza leđa vinske braće. “Kako on može? Pije, a žena i djeca su mu svejedno živi.” Pri tom se, naravno, uopće ne misli na muke i nevolje u koje cijela obitelj zbog toga pijanstva upada.         

    Tako će Sotona nastojati, ne bi li svakomu našao neku zapreku ili zgodnu izliku, najprije da uopće ne pođe ili ne dođe u crkvu, a ako pođe, da što manje pozorno sluša i pobožno moli. Najubojitije oružje kojim operira ljudski je obzir. Što će reći ljudi, kad vide, da i ja idem redovito u crkvu, da se ispovijedam i pričešćujem? Trebalo bi odgovoriti protupitanjem postavljenim samom sebi: “A što će reći Bog, kad vidi da ne idem, da za njegov ljubezni poziv ne marim?          

  Na misu i uopće na molitvu zove nas Bog, a od nje odvraća đavao. Komu ćemo privoljeti?    

                                                                                  

  Zov rodnih ognjišta, 1996. br.2 (3)