Rodila se iz kamena, preko njega teče

Čas požuri niz brzace, gdje kapljice njene pršte

Zrakom sunca obasjane ko' biserje da se toči

Preko sadre i kamena.

A umorna u livadam' tok svoj smiri,

Da jablani u zrcalu zelenome ogledaju svoje grane

I visinu svoga   visa,

Gdje umjesto šuma vode, šuma šumi, ptica  pjeva,

Kreket žabe, šušanj zmije, lepet krila, leluj šaša,

Pljusak ribe, zuj sršljena,

A oblaci negdje plove u dubini te bistrine

Po zelenom nebu vode.

Onda opet hučit stane niz brzace

Pa se baci u svom slapu sa kamena u dubinu.

Onda buči u svom  buku

Pa zavrti mlinski kamen.

Pa podigne tešku stupu.

I umorna od tog puta

Predade se svome moru,

Da je njiše svojim valom, da joj slatku vodu soli,

Da je sunce k nebu diže

U oblake laka hoda što je nose ka početku.              

                 Zov rodnih ognjišta, 2007. br.1 (24)