Nisam često u Omišu, ali kad odem nastojim svratiti u «Boriće». Stanem pred «Hrastin» spomenik braniteljima, pomolim se, polagano čitam imena i pokušavam se sjetiti njihovih lica. Puno je godina prošlo. I tu, stojeći pred spomenikom, razmišljajući o njima, sjetih se da sam jednom napisao da bijahu vremena kad nismo mogli plakati. Ne mogasmo. Suza nije htjela na oko. A teško je bilo. Naročito kad bi poginuo netko blizak iz postrojbe. A svi su bili bliski. Evo i sada stojim, suze mi nema na oku, samo ponos i sjeta. I svaki put, tu pred spomenikom, čitajući poznata imena, misli mi se vrate na suborca, našeg sumještanina i prijatelja. Misli mi se vrate na njega. Ante. Prezime mu znate. Jedno vrijeme je on bio taj koji je roditeljima nosio tu tešku, pretužnu vijest. A to je bilo vrijeme kada se, nažalost, ginulo. Bilo je poslova u ratu koji nisu bili puno opasni, ali poslova koji bijahu toliko teški kao taj nije bilo. Niti upola. Zasigurno! I to je malo tko mogao kvalitetno raditi. Jer trebalo je imati hrabrosti i mudrosti, čovječnosti i psihičke snage, a nadasve ljubavi, kazati roditeljima da ti je suborac, njihov sin, mrtav. Još to kazati na pravi način, kao čovjek, kao prijatelj, kao roditelj. I utješiti, smiriti, savjetovati, pomoći. Rijetki su to mogli, na pravi način, napraviti kao on. On («gospodin Branko» rekao bi pok. general zbora J. Bobetko) je to mogao i znao.

Ovo je priča o jednom čovjeku koji je radio taj nesretni posao na drugačiji način. Puno drugačiji način.

Jesen je 1992. godine. Sjedim u zapovjedništvu brigade i čekam Ivana da obavi svoj dio posla. Ivan je momak od svojih 30-tak godina, pomoćnik za PD (P-e D-e, što 'oće reč' političku djelatnost) jedne bojne. U 'no vrime nisu baš bili omiljeni pa smo ih od «dragosti» zvali «g. od pe dea». Ali, to je bilo od dragosti. Obavio sam svoj dio posla, čekam njega da pokupi neke stvari pa ću s njim prema jugu. Na teren. Čujem komešanje na hodniku i škripu vrata, cure u sobi i dalje pričaju, na radiju sviraju «Čavoglave». Ivan otvori vrata, stade između dovratnika i vojnički pogleda u me.

- Neko poginijo? – zapitah, iako to zapravo i nije bilo pitanje, jer sam znao da se nešto tako dogodilo.

- Je, poginijo jedan moj momak. Izaša' iz skloništa pogledat' što se događa. «Naša» ga minobacač. A doša' iz Njemačke prije 3 miseca i prijavio se u gardu.

- I što ćeš sada? 'Oćeš ići na teren? – pitam.

- Moran na teren, ali bi' mora prije otić' do njegovih i javit' in što se dogodilo. Ajde ti sa mnom, pa ćemo onda prema doli.

- Može! – kažem.

Ivan vozi polagano, uska je cesta, puna rupa u asfaltu. Izgubismo se među sporednim putićima, ne zna ni Ivan put, a kako bi ja. Na kraju stižemo pred kuću. Desetak ljudi u dvorištu stoje i razgovaraju, znamo da su već doznali. Ulazim s Ivanom u kuću. Mladićev otac, čovjek bliže šezdeset, nego pedeset, sjedi za stolom smrknut, uplakana lica. Drhtavim rukama pokušava zapaliti cigaretu. Majka i dvije mlađe sestre sjede na kauču i plaču. Tuga. Samo tuga. Ne znam ljude, izražavam sućut i stanem sa strane. Nije mi ugodno, najrađe bi izaša' vanka. Ivan kao pravi vojnik, smrknuta i stroga izraza lica. On poznaje oca i objašnjava mu što se dogodilo.

- Ali zašto njega, moj Ivane!? – pita čovjek.

- A ti znaš kume, da u ratu metak ne bira, a moga san to bit' i ja, ili on – i pokazuje rukom na mene.

- Je, ali je on poginijo, a ne ti ili on - tužno će ovaj.

- Znan da je poginijo, ali poginijo je za Hrvatsku, - veli Ivan, - a za Hrvatsku ne gine sva'ko, nego samo najbo'ji.

- Što mi to sad znači kad njega nema.

- Nema ga i ti znaš da ga niko ne može vratit'. Ali nije poginijo uzalud - drži Ivan čovjeku prediku.

Pa onda nastavlja k'o pravi pe-deovac. Te nemaš njega, ali imaš ova dva cvita; pa on je ponos kuće i mista; on je hrvatski vitez, svoju je krv da za Hrvatsku; zna je on da može poginit', ali je svejedno doša iz Njemačke, doša' se borit' za Hrvatsku. «Šiba» Ivan PD-ovske parole k'o iz rukava. Pomogli susjedi i prijatelji, svi oni uvjeravaju oca da mora bit čvrst, da je tako Bog 'tijo. Ne bi volijo ni pokojni da on plače. Uvjeriše čovjeka i on se smiri, prihvatio usud i Božju volju. Sjedi Ivan s njime, priča, ne znam o čemu i pije rakiju. Nisam mogao izdržati i izašao san vani.

Trajalo je jedno uru vrimena i eto izađe i Ivan. Sjedosmo u auto i uputismo se natrag preko Zadvarja prema jugu. Ja još pod dojmom nesretne obitelji razmišljam. Ivan ljut, stalno ronza, lupa prstima po volanu.

- Auu, teška čovika, - kaže, - ne mogu mu ja sada sina vratit'. Poginija, a što mu ja tu mogu, nije jedini! – ljuti se on.

- Nije jedini, ali mu je to sin – kažem ja, – i još jedinac. Moraš čovika razumit'. Nije mu lako.

Ušli mi u prepirku. Pokušavam mu objasnit' da se radi o smrti čovjeka i da bi kao pravi kršćani trebali biti veseli, jer idemo Gospodinu, ali smo mi obični ljudi i smrt nam izaziva tugu i bol. Posebno kada pogine netko mlad. A uz to i poznat. Preko Šestanovca ulazimo u Zadvarje. On vozi polagano, s lijeve strane ceste gostionice, pred jednom se trgne, počne naglo kočiti pa mi veli:

- Dobro, da ne raspravljamo o tome, stat' ću ja ovde na Zadvarju, pa ćemo popit' štogod.

- Može, – kažem, – ali, stajemo po' ure. Daj mi kjuče i za po ure ja polazin ...

Tako i bi. Parkira pred gostionicu, izlazi iz auta i daje mi ključeve. Otvara vrata verande i prilazi nekim momcima za stolom. Što ću, ja za njim. On sjeo, zove mene i upoznaje me s njima. Taj, taj, taj i taj. Ne znam ljude, pa imena odmah zaboravljam. Ivan je lovac, zagriženi, ima kući 4 psa, a ovo su mu prijatelji, isto veliki lovci. Nisu se vidjeli otkad je rat počeo. Izmaknuvši malo stolac sa strane natačem u čašu naručenu pivu i listam jučerašnje novine. Lovci. Lovački razgovori, dakako.

- Ima li što lova Ivane? – pita ga netko.

- Slabo u zadnje vrime, – kaže on, – nesmi'n, puno je mina, već je par momaka nastradalo.

Mene lov ne zanima, pijuckam svoju pivu i preko uha hvatan njihove predike. Gledam zapaljen roštilj i na njemu se lagano vrte dva janjca. Raspreli oni priču o psima. Svatko hvali svoga, a Ivan svoja četiri.

- A di ti je ona kučka što si je voda na gudane, jeli još živa? – čuh «preko uha» da netko pita.

- Nemoj me ništa pitat', prigorijo bi sve ostale pase umisto nje – kaže Ivan.

I priča on njima kako je odvejo kučku u gater kod toga i toga. A opasan vepar. Kučka se zaletila i ne pušta. A ne pušta ni vepar. Pa kad ga je kučka stirala u tisno, vepar se okrenijo i probojo je u drob. Iskočila criva, nije joj bilo spasa. Ovi oko njega samo «auuuu, «aaaa», «koja štetaaa». Gledan ja u Ivana i nije mi jasno. Priča Ivan i suze mu teku niz obraze. Ma nije moguće da plače zbog psa, mislim u sebi. Idem provjeriti.

- Jeli ti to plačeš?

- Kako neću plakat', – pogleda u mene i skida prstima suze s lica, – takvog pasa više ni'ko nikad neće imat ...

- Zbog pasa plačeš! – gledan ga ja u oči. Gleda on u mene i nije mu jasno.

- Neću ga nikad prižalit, – tužno će on, – da samo znaš kakvi je to pas bijo!

- Zbog pasa plačeš, s-nja, zbog pasa! Odnijo tebe i pasa! – dreknen ja, skočim se i udarin šakom po stolu.

Povaljaše se boce i čaše po stolu. Skočiše se i oni, «što ti je, što ti je, smiri se». 'Judima nije jasno. Okrenuh se i iziđoh vani. Polako hodam do auta i gledam čovjeka kako prazna pogleda sjedi za stolom i drhtavim rukama pokušava zapaliti cigaretu, vidim zagrljene majku i sestre kako od boli ne mogu ni plakati.. Vidim Banju i Zvirku, vidim Slavića, gledam Zeku, momke sa Zelenikovca … Taman sam došao do auta kada čuh Ivanov glas:

- Što je Čovik, što ti je, što si se na'jutio?

Nogom sam, nesvjesno, svom snagom, udario u vrata auta, jednom, drugi put, treći put. Nisam se okretao. Nisam ga htio niti pogledat'. Nisam ga moga od muke gledat'. Samo sam mu, okrenut leđima, bacio ključeve od auta i mahnuo rukom da me ostavi na miru. Otišao sam do ceste i stopirajući se vratio u kući. Nakon toga sam ga izbjegavao, bježao od njega, nastojao ne vidjeti.

Ivan je još živ. Bog mu da zdravlje. Visoko je dogurao u hrvatskoj vojsci i onda naglo otišao u mirovinu. I dalje gonja pse, a psi veprove. Bog da i njima zdravlje.

I tako, stojim pred spomenikom braniteljima, pomolivši se, polagano čitam imena i pokušavam se sjetiti njihovih lica. Puno je godina prošlo. Stisnem oči i zamišljam ih. Neka su mi lica jasna, toliko jasna da ih mogu zamisliti nasmijane i tužne, zamišljene ili ljute. Pjevaju sa mnom. Igramo na karte, motira mi lišinu. Igramo lamure, viče «moja». Nekih se lica sve teže i teže sjetim. Nejasno, kao u magli, mraku. Neka sam i zaboravio. Sasvim zaboravio. Kakav sam ja to čovik. Zaboravljam lica svojih suboraca.

Ivan sigurno nije takav. On ne zaboravlja svoje pse. On ih pamti. On poradi svojih pasa i plaće.

 

Čovik

 

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.2 (29)