Joso je bio čudo od momka. Visok jedno sto i devedeset, maskirna odora, na nogama čizme, na glavi crna beretka, zagrnijo rukave, iskočili mišići na rukan. Sto kila bez droba. Sunce visoko, prži. Podne taman mitilo. Izijo konzervu i vetu kruva, popio pivu iz limenke, zapalio cigaretu, pušta kolutove dima i gleda u nebo. Leži ispred položaja broj 4, taman iza Marasove staje. Podbacio ranac pod glavu i odmara. Neka dva momka na položaju, poznaje ih, znaju o čemu se radi. Paziti ćemo, samo nemoj dugo – vele mu. Momak s njim malo uplašen, pa se spustio malo niže i gleda priko crte razdvajanja. A Josi dosadilo. Šest miseci je ležao u rovu, oni priko puta, nema više od petsto metara razmaka. Svaki dan oni ispale najmanje100 granata iz minobacača. Vraćamo i mi, ne štedimo. A što imamo štedit'. Od čega. Imamo svega skupa pedeset komada. Jedvo i to izvukli. Pa ti pucaj. Vratiš tri-četiri, a onda sjedi i šuti. I onda čuješ po noći kako tamo preko pjevaju i viču: „Što je, bre ujo. Jeli ti se spava. Nemoj da zaspeš. Doći ću da te probudim“. A u meni kuva. U, da mi ga je vidit'. Šest miseci u rovu, stalno se puca i stalno se gine, a ja još na četnika nisam metka ispalio. Kako ću, kad ga nisam vidio.» - objašnjava meni Joso.

Na trgu smo, pijem kavu ispod «Bana». Joso ispija već treće «ožujsko». Sredina srpnja '92. Slučajan susret, a poznanstvo još iz studentskih dana.

Poginio onaj momak iz Slunja što je bio u sobi 502. - kaže mi.

Kako? - pitam.

Našao ga snajper. – veli. – A slušaj dalje što se meni dogodilo.

Tako prošao i Uskrs, kad odjednom nastupila tišina. Sedam dana Srbi nisu ispalili granatu. Ništa. Potpuna tišina. Ljude uhvatio strah. Nešto se sprema. Zamislili se i naši. Spremili akciju, pa trebalo izvidit' kakvo je stanje na terenu. Pregledaj područje ispred vaše crte odgovornosti, ti to poznaješ, bit će ti najlakše, kažu mi iz brigade. Poslali onog mladog momka, izvidnika. Hodao ja s njim dva dana, obišao lijevu i desnu stranu crte, još treba samo izvidjeti što se događa u središtu sela, oko komunikacije koja vodi u smjeru Gospića. Taman pojio, zapaliti ću, pa ću onda poći vidjeti što se događa. Popeti ću se na Marasov brijeg, od tamo ću vidjeti čitavo područje - objašnjava on meni.

Marasov brijeg na pola puta između naših i njihovih linija. Poznaje Joso teren kao svoj džep. Prebacio ciganku i torbicu preko leđa pa se spustio nisko među travu. Lagano zamakao iza živice i za čas se popeo prema cesti. Trava ga škaklje oko vrata i lijepi se za znojne ruke. Fina se prašina diže uvis. Prešao Joso cestu koja je bila crta razdvajanja, još po cesti leže povaljani željezni ježevi isprepleteni bodljikavom žicom i masivni betonski blokovi. Ispod razbijene ograde ušao u Marasovo dvorište. Kuća je zapaljena istog dana kada su četnici pokušali ući u zapadni dio sela. Do vrha brijega voćnjak, otprilike 150 metara. Strmo. Momka, da se ne muči, ostavio uz cestu. Može netko naići. Na vrhu ograda. Dopuzao do nje, pogledao preko. Ništa sumnjivo. Odmah uz ogradu velika trešnja. Diže glavu i gleda. Grozdovi plodova vise na granama. Za desetak dana trebat će doći nazobati se. Sjedne, nasloni se na deblo i obriše znoj s čela. Nikoga ni blizu, ništa sumnjivo. Skide ciganku s leđa i položi je na travu. Odloži dalekozor i torbu, duboko udahne, kad ga nešto zaškaklja u nosu. Udahne dublje i hoće, neće, hoće, ….

Apčiha, - kihne Joso. Pokrio usta rukom, pa se slabo čulo. Prošlo desetak sekundi i:

apćiha,- kihne Joso ponovo.

Taman da će i treći put kihnuti kad čuje nepoznati muški glas:

Nazdravlje!

Nije kihnuo, ukočio se Joso, ne poznaje glas, pa se lagano okreće u tom smjeru.

Nazdravlje! - kaže ovaj i pokaza se iza malenog stoga sijena, već napola sagnjilog.

Momak tridesetak godina, maskirna odora, čin poručnika i oznake vojske RS na reveru, na beretki grb s orlovima, uperio strojnicu u njega, smješka se i gleda ga.

Poslije je nebrojeno puta Joso vrtio film unazad i razmišljao, je li mogao dohvatiti strojnicu i zapucati. U prvi mah je i to promislio. Ali nije. Vjerojatno je bio svjestan da nije imao šanse naspram uperenom oružju. Proletje Josi kroz glavu čitav život, čitav život u jednoj sekundi, a onda u idućem trenutku shvati situaciju u kojoj se nalazi. Očekuje metak. Gdje će me pogoditi promisli, hoće li boljeti. Tek tada osjeti strah, a nisu prošle nit tri-četiri sekunde, stade mu knedla u grlu i promuca:

Hvala, a što čekaš? Ajde.

Šta ajde? - upita ovaj.

Pa, eto, ja ovdje, ti tu, a puška u tebe , … i tako, - zavlači Joso i smišlja što napraviti.

Pa što da je puška u mene, da sam hteo, mogao sam sto puta da te ubijem. – mirno će momak.

Sto puta! – začudi se Joso.

Pa evo, svaki dan sam ja ovuda i vidim te dole na položaju kao na pladnju. I šta je to 200 metara. Nego, hoćemo mi da pričamo, ili da se bijemo.

Pričamo. – kaže Joso.

Dođe momak do njega, sjedne, odloži «ciganku», maši se u džep i ponudi ga Malborom. Zapališe po cigaretu. Sjeti se Joso ubijenog strica Đure, susjeda Mile i žene mu. Priča on momku o tome i kaže mu:

Taman sam vidio svoj spomenik i na njemu «junački poginuo od četničke ruke».

Ma kakve četničke ruke. Ja jesam Srbin, ali nisam četnik, niti sam ubijao Hrvate. – skoro se momak naljutio.

Pa otkud onda ti ovdje? – začudi se Joso.

Na Vukovaru ga optužili da sabotira, jedva se izvukao od vojnog suda, a kako je djelatna vojna osoba, što će, ide tamo gdje ga pošalju. Poručnik. Poslan ovdje zapovijedati.

Pa nisi morao ići, nije ovo tvoj rat.

Znam da nije, ali što ću, moram da živim. Žena i dvoje djece.

«I tako ti mi dvoje na Marasovu brijegu pušimo i pričamo. U mene ploska Badelova «Zrinskog». Gucnem ja, pa gucne on. Koliko smo dugo pričali ne znam».

- Nego puno ste mi se ti i ovi tvoji ovih dana uzšetali. – kaže poručnik, - kada će te napred? - upita. Šuti Joso i ne zna što bi mu rekao. «Kako nas je pročitao». – promisli.

Nemoj da se čudiš, - kaže momak, - ja sam vojnik, vidim, nisam glup. Ajde i reci ljudima da ne pucaju, nećemo pucati ni mi dok ja ovde zapovedam. I nemojte da nas batinate topovima, nema potrebe. Kada pođete, čekati ćemo vas pred školom.

«Stojim ja ispod trešnje, a on ispred mene i opisuje mi svoje kćeri. Nisam ništa neobično primijetio. On je prvi to osjetio. Okrenuo se je u pravcu naših položaja. Čuo se kratki rafal. Stajao je na nogama još pet-šest sekundi, a onda naglo pao na koljena».

Zašto, zašto? – prošaptao je.

«Ja sam stajao k'o skamenjen. Vidim odozdo trči momak što sam ga ostavio uz cestu. Ajme meni, ajme meni, viče. Dotrča do poručnika, prihvati ga i položi na pod. Košulja mu je već bila krvava».

Zašto, zašto? – čuo sam kako poručnik šapće.

Nisam te htio, majke mi, oprosti, ne znam što mi je bilo. – kroz plač će momak.

Zašto si me? Zašto? - tiho je pitao poručnik. Nedugo nakon toga je umro. Momak je klečao kraj njega i plakao. Joso nije znao što bi sa sobom, nazvao je zapovjedništvo i onu dvojicu s položaj broj 4, pa spustio poručnika do ceste.

Kasno navečer, isti dan, predali smo ga Srbima. Pušku, dalekozor, torbicu, sve smo im dali. – veli Joso, - a čovječe, ja mu ni ime ne znam.

«Momak je u izviješću napisao da je vidio kako me je on zarobio i da je morao pucati. Dobio je orden za hrabrost, jer je spriječio neprijateljsku diverzantsku akciju. I ja sam to izviješće potpisao. A što sam mogao. Znaju oni što se dogodilo. Ja nisam dobio ništa, rekli su mi da jesam li normalan, što radim ludosti» - jetko će Joso.

I ne znaš mu ni ime, - kažem ja, - šteta, bio je pravi čovik.

Je, imaš pravo. Evo, Maras mi je dozvolio, napraviti ću na vrhu brijega spomenik.

Kakav spomenik? – upitah.

Ne znam kakav, smisliti ću nešto, ali znam kako ću ga nazvati.

Kako? – pitam ja Josu.

Nazvat ću ga SPOMENIK SRBINU ČOVJEKU.

 

Čovik

 

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.1 (28)