Noćas u tuđini usnuti ne mogu

umorne mi vjeđe staru žeju znaju,

Da je opet proći onim našin pojem

komu zriju trišnje tamo u mom kraju?

Jesu li još uske one davne staze?

Što sa čežnjom vodu do jedine mi kuće,

Kog li sada u njoj, budi mater stara?

U te najdraže mi zore, prid svanuće.

Na kamenu tvrdu tražili smo sriću

lutali smo tamo, di su oči snile,

U večeri litnje, igraju li kolo?

Kod bunara starog, iste mlade vile.

Tamo na planini, pod tin starin križen

ostalo je srce, ostalo je mene,

Da je sada znati, di se jutron bude?

One oči, nikada zaboravjene.

Kao nekad, kad zapuše bura jaka

vije li barjak drag, ona naša stina?

Uz ognjišće didova moji, kog li sad

misto mene grije vatra sa komina?

Slave li još zvona naše stare crkve?

Zovu li nas sebi kano davno prije?

Ja još gorin žejon, doći tamo skrušen

Bogu dragu prostrit, one davne grije.

M. P.

                    Zov rodnih ognjišta, 2007. br.1 (24)