Jutro kasno, ljetno, sunce ljuto peče,

teški budak mučno bus za busom kida,

bešćutna i tvrda što znoj curkom teče,

zemljo crna, žedna, ne haješ bez stida.

Požudno ispijaš moju zadnju snagu,

od umora shrvan past ću ti na grudi,

čut ćeš srce i riječ prokletu i dragu,

rob tvoj i gospodar svojoj sudbi sudi.

Okrutna i tuđa, škrta nemoj biti,

nasmješi se grozdom čokota na prutu,

iz njedara tvojih bogastvo će liti,

za žulj na mom dlanu i za ranu ljutu.

Druže i sudbino prokleta i slatka,

očevi te naši sačuvali za me,

topla si iljepa kao dječja gatka,

satkana od patnje i dobrote same.

 

V. Filipov 

 

Zov rodnih ognjišta, 1996. br.2 (3)