MOJA MAJKA

 

Moja je majka dobra kao kruh. Lijepa je kao srce i nježna kao pamuk. Njeno lice je lijepo i veselo kao klaunovo, milo je i okruglo. Oči su joj lijepe, okrugle i treperave. Kosa joj je smeđa kao ptica, duga i ravna. Ruke su joj mekane i bijele kao snijeg. Ona mi je najdraža na svijetu.

 

Vlatka Topić, 1. razred

 

 

 

 

MORE

 

More je veliko, plavo i lijepo. Kad šumi more ono pozdravlja sve brodice i mornare. More je kristalno plavo i mami nas ljepotom svojih boja.

More je prijatelj kojem povjeravamo tajne, radosti i tuge. Mi djeca s mora imamo veliku i toplu dušu jer u našim žilama teče slana krv.

 

Ante Šarac, 2. razred

 

 

 

 

 

MOJE MISTO

 

Ja živin u mom selu. Lipo je to misto. Imade puno cvića. Ima dosta judi. Ima crkvu u koju svi judi iđu  nedijon. Lipo je ovde živit.  Lipo je. Uvik se radi. Uvik je čisto. Sve to uradu vridne ruke. Ja san se ovde rodila.To je moje rodno misto. To je naše Kučiće.

 

Romana Topić, 3. razred

 

 

 

 

PRIMILA SAM PRVU PRIČEST

 

Primila sam prvu pričest,

Tijelo i krv Kristovu.

 

Primila sam svetu hostiju

I s njom snagu veliku.

 

Nisam se bojala,

Dugo sam to željela.

 

Volim  Isusa dragog

U hostiji toj bijeloj

 

Ovaj sveti dan zaboravit neću

Isus mi daje život i sreću.

 

 

Marija Vukasović, 3. razred

 

 

 

                                                                                 

 

LIVADA

 

Livada se u proljeće žuti. Maslačak svoju žutu glavu otkriva, a tratinčica svoje bijele latice.

Livada me privlači. Odem do zelenog «mora». Igram se, skačem, plivam, ronim. Hrvatska je sretna što ima tako prostrane zelene livade. Okupane su suncem, pune šarenih leptira, zlaćanih pčela. Pune su života!

 

Vedran Sovulj, 4. razred

 

 

 

 

 

NEUGODNO IZNENAĐENJE

 

Bilo je ljeto i stalno sam se igrao po šumi i vozio bicikl. Mama mi je uvijek govorila da ne idem na mjesta gdje može biti opasna životinja.

            Spustila se noć. Bilo mi je dosadno, jer se nisam imao s kim igrati.  Sjeo sam na bicikl i pojurio prema tom opasnom mjestu. Sve je bilo dobro, dok desetak metara ispred mene nije iskočio vuk. Vozio sam velikom brzinom. Nisam se mogao zaustaviti. Dok sam se zaustavljao približio sam mu se na otprilike pet metara. U tom trenutku nisam znao što ću!? Gledao sam vuka, a vuk u mene. Bicikl mi je na tlu. Polako sam spustio ruku i dohvatio biciklu. Najednom se vuk okrenuo i pobjegao u šumu, a ja doma.

            Došao sam doma i sve ispričao mami. Mama mi je rekla da se smirim i da više ne idem na to mjesto. Tako je i bilo! Nisam više išao i nisam više vidio vuka.

 

 

Ivan Vukasović, 4. razred

 

 

 

 

NA NATJEČAJU OŠ  JOSIP  PUPAČIĆ  “SMIJEMO SE, SMIJEMO SE MORU” POVODOM  DANA JOSIPA PUPAČIĆA, 1. mjesto :

                                          

 

U IME SVIH

 

U ime svih

Srdanovića, Tomasovića,

Čagalja, Vukasovića,

Pavića, Kovačića…

ne mogu, a da ne napišem ovu pjesmu.

 

PRVI se nije smijao,

Ostavio je kameni prag,

Pozdravlja more, zna da mora ići…

 

DRUGI je gazio slavonska polja,

A noću sanjao more,

Nije se smijao.

 

TREĆI je znao da će prijeći

Kameni prag, ne svojim korakom,

I pričao mi o Cetini, kamenoj kući i moru.

 

A u meni – ČETVRTOJ

Živi more.

Sjedim pod Mirabelom

Ja ČETVRTA

I smijem se moru.

 

Lucija Vusić, 5. razred , OŠ Čazma, Zorica Vusić (mentor)

 

( Napomena: Mlada je pjesnikinja unuka iseljenoga Kučićanina (preko kćerke) koji je, kao i veći broj Kučićana, živio i umro u Osijeku )

 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2006. br.1 (22)