Moja je baba, Luce, umrla davno.

Puno prije nego san se ja rodija.

Kad su je do Luke na  ruke odnili,

dida je smućen za kapselin odija.

Moja je baba Luce umrla davno,

ubrzo je za njon otiša' i dida.

Slika blida, ruke s krunicon na prsi'.

Sklopjene mu oči, brci, kosa sida.

“K'o i sad”  se sićan kužine nan stare,

kjuke o gredi di bronzin je visijo,

škancije sa suđen i škitopatate,

rastove naćve di kruv se misijo.

Popuzle jon ploče, ni'ko ni saliža,

merteki sagnjili, krov se srušijo.

Polomjen mačkadur, žrvanj još u kutu,

i bančić uz komin, di did je pušijo.

Tek sada san s'vati' moga čače riči:

“svoji' mrtvi', dite, ponekad se siti.

Istrunit će drvo, izrđat će g'ožđe,

ali nećeš biti zaboravljen ni ti”.

Čovik

       Zov rodnih ognjišta, 2006. br.1 (22)