U sredini kameni oltar,

što iz bijelog je kamena isklesan,

da domislimo nevinost probodena tijela

i prolivene krvi,

svojom se snagom utisnuo u moje sjećanje.

 

I neobičan drveni križ

na kojemu zgrčeno tijelo Raspetog

prikazuje Bogu sve boli

za nas …

 

I četrnaest postaja u reljefu

najljepše koje sam vidjela u životu,

i najtužnije …

 

I Marija majka,

koja sklopljenim rukama

moli za nas, djecu svoju …

 

Ispovjedaonice u dnu crkve,

u koje sam ulazila sa zebnjom,

a izlazila laka kao pero …

 

I dvije kamenice sa svetom vodom.

Poklon koljenom do zemlje …

 

Crkva je to moga djetinjstva.

crkva puna ljudi na Veliki petak,

kod poklona križu …

Prvi ljubi križ velečasni don Marko,

pa remeta Anđelko,

pa sakristan Filip,

za njima mali ministranti i ostali narod,

dok muški zbor pjeva Puče moj …

 

Iza staroga, rasklimanog, harmonija

stoje pjevačice: Jelica, Tonka,

Bosiljka, Danica, Ružica, Pavica …

 

Mnogi ljudi iz mojega sjećanja

sada tvore nebesku Crkvu,

a novi naraštaji ponosno svake nedjelje

živi ovu zemaljsku Crkvu.

 

I živi crkva sa svojim narodom,

sa svima koji su je izgradili,

s njihovim potomcima

i s nama koji je uz živu vjeru

nosimo u svome srcu raštrkani

diljem svijeta.

Nova crkva na Brigu.

  

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.1 (16)