Ujutro prolazim ulicom prepunoj ljudi

Ozbiljnih i zamišljenih lica,

Očiju bez sjaja.

Uz uši mobiteli, nigdje riječi i pozdrava

Čuju se samo koraci mrtvih duša.

U meni je nelagoda i usamljenost.

Naiđem na prijatelja koji me vedrim

Osmijehom pozdravi.

Sve se raspline; život je lijep i ima smisla.

Hvala prijatelju na osmijehu,

Hvala ti brate!

Osmijeh ništa ne košta a puno znači.

Kada se u društvu osjećamo sami,

Kada nam prijatelj pozdrav ne uzvrati,

Ne gubimo nade, nismo sami.

Imamo prijatelja vjernog,

Koji prijatelj je svima,

Isusa Božjeg Sina.

Dida 

   Zov rodnih ognjišta, 2002. br.2 (15)