Žalosna je pustoš preda mnom,

s neba rosi bol

i tužna glazba svira,

otrgnut cvijet

i ptica slomljenog krila,

na ležaju počiva svom

i gnijezdi se vječnim snom.

I sutra će biti kao danas,

samo sjena i žalostan poj,

anđeoski kor i glasovir sjetni

pjevat će o njoj …

Visoko iznad zemlje je nebo

i polje procvjetalih nada

među notama tišine,

na gori, visokoj, uzdignutoj,

u iskonu svome

i molitvi srca,

gdje šume čempresi i more,

pjevaju rijeke,

FRANKINO

srce zauvijek kuca!

a mi baštinimo njeno ime

i svu ljubav što nam je dala,

dok zvono tužno breca

u smiraj tihog dana,

veže nas zavjet

školskih dana,

ona topla, iskrena riječ:

Na svemu ti, Franka, hvala!

I sutra će biti kao danas,

samo sjena i žalosni poj,

anđeoski kor i glasovir sjetni

pjevat će o njoj,

Zov rodnih ognjišta, 2002. br.1 (14)