Sve češće tvoji koraci usporavaju naš lagani hod,

a tiha riječ širi se u nedogledni val.  

Iznenadno, tajno i naslutno sve više i više

i napokon stadosmo tad.  

Dolino, moja dolino, puna čara i sjete,

nekada kada smo trčkarali po puteljcima tim, 

a sada ... Sada i oči teško sagledavaju

cijeli kraj.

Davno i davno bio je proljetni sunčani dan

i svaki grm je poprimio zeleni kras, 

kada su cvrčci nadvladavali tišinu,

a mi smo birali i birali najljepši dar.  

Duboka jesen pokazuje svoj stav

i gusti oblaci se spustili na vrhove te 

i hladni vjetrovi šušte, pokazuju svoj znak,

posljednje žuto lišće pada, pada u zaboravni san.    

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)