Koraci moji stali su nasred doline te ubravši 

jedan bijeli cvijet, birajući latice, brojeći jedan dva, 

na kraju osta samo stabljika ta.

Kada sam se ljuljao u kolijevci u vremenu svom, 

kada su moji koračići trčkarali po dvorištu tom,

kada su kapi kiše počele močiti ramena, 

tada kada je topli nadzor vladao nada mnom.

Dolino, oh dolino, mnogo života je upoznalo tvoj kras, 

ali nakon dugo vremena samo tvoja sjeta

ostaje za vremena sva. 

U tamnim noćima svi životi su obavijeni plaštem tim,

ali svjetlost bijelog dana, samo sunčane zrake 

obasjavale su cijeli put.

Oh svjetlosti sjajna, obasjavala si početne 

puteve sve, ali u dugim, dugim stazama tim

neosjetno koraci su se gubili, gubili, 

i na kraju ostadoh sada sam.

  Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)