DOMOVINA

  

Domovina je srce.

Domovina je ljubav.  

Domovina je cvijet.

Domovina je sve. 

Domovina je Božji blagoslov.

Antonija Kovačić, 5. razred

 

 

 

 

DOMOBRANITELJI

 

Za ovu domovinu zahvaljujemo domobraniteljima, našim očevima, braći. . .

Koliko je krvi proliveno,koliko života dano za nezavisnost domovine. Oni su samovoljno krenuli braniti nas i našu zemlju. Koliko je suza majčinih proliveno zbog izgubljenih sinova. Koliko suza žene zbog izgubljenih muževa i dječijih jer su izgubili očeve.

Njima moramo biti zahvalni!

Da nije bilo hrabrih očeva,sinova,braće,muževa. . .  

Ne bismo imali slobodu. Domovina je natopljena krvlju njihovom. Koliko je tijela je pod zemljom?Njihovi najbliži i danas tragaju za njima. Prate svake vijesti,svaki dnevnik u nadi da će ih naći. . .

Plačući dan za danom,suzu po suzu izlijevaju,ali se ne prestaju nadati.

Teško je prihvatiti da ih više nema.

Nives Vukasović, 6. razred

 

 

 

 

SELO

  

U okružju planina

i zelenih dolina, 

pod krilima lasta

jednom davno nasta. 

Božjom rukom milovano

prolazilo sve ljepote, 

a ponekad i strahote.

Zasađeno na tvrdoj hridi 

na kamenu tvrdom sidi.

Dolaziše na njeg stranci 

s puškom i sabljom,

lica ljuta. . .  

Ne izbrisaše mu puta.

Selo na kamenu  

još i danas stoji,

nikog se ne boji, 

jer pravda u njem vlada

oduvijek i sada.


Ante Sovulj Stipin, 8. razred

 

JESEN

Stigla je. Zavila se u debeli šal i napunila džepove šarenim bojama.  Zavirila je u svaki kutak i promijenila sve. Kao pratioci za njom su stigli ogromni sivi oblaci i sve to nadgledali. Dok je uz hujanje vjetra šetala šumom,mnoge se životinje prepadoše iznenadne promjene,skloniše u svoje stanove i započeše dugi san. Jesen se ožalosti. Mislila je da je nitko ne voli,ni životinje,ni sunce pa čak ni ptice. Nije shvaćala. Njene ogromne suze napajale su zemlju,livade i vinograde. Skoro svaki dan je razmišljala o tome i ponovno plakala. Njena tuga bila je neograničena. Osjećala se usamljeno i napušteno,sve dok jednog dana nije primjetila da nije ona sama na ovom svijetu. Zagledala se u žute,tu i tamo bakrenocrvena listiće,koji su ležali na mokroj,smeđoj zemlji. Nitko ih se nije sjećao.

Listići su maštali o svojim mladim danima. Tada su bili veseli i razigrani. Nije im bilo ni na kraj pameti da će jednog dana predstavljati,ništa više ni manje,nego smrt. Jesen je shvatila da treba biti sretna. Ima toliko drugih prijatelja,pa zar se mora družiti sa suncem,koje nije,napokon je shvatila, nije moglo ni zasjati od njenog neprestanog plača. Ili s medvjedom koji je odbrundao u svoj brlog i zaspao. Odlučila je pomoći napuštenim listićima. Pozvala je svog starog i dobro znanog prijatelja vjetar. Dok je on puhao i zavijao listići su se počeli lagano dizati u visine. Lica su im zasjala. Sve je bilo kao i prije. Ponovno su osjetili onaj žar i polet. Jesen je bila vesela. Uspjela je nekome pomoći,ali ipak najviše sama sebi. Potekle su joj suze radosnice koje su se zbog hladnoće pretvorile u pahulje. Sve je bilo tako tiho i spokojno. Čak se i vjetar utišao.

A ona? Ona je znala da mora poći. . .

Anita Srdanović, 8. razred

 

 

                                        Zov rodnih ognjišta, 1997. br.2 (5)