Kroz gustu maglu tražim Ti lice,

Čekam da vjetar glas Tvoj donese. 

Dok plovim morem prepunim hridi,

Dok kročim zemljom koja se trese.  

U mrtvom strahu srce me steže,

bježe mi misli, razum se muti. 

Ja tražim tebe, a ne znam, gdje si.

Do Tebe vode trnovi puti.   

Rane me bole i znoj me peče.

Teško se dići i poći dalje. 

Tek tračak svjetla pred sobom vidim,

a svuda putem paklene ralje.   

Al’ idem dalje, znam da ću stići.

Jednom, kad svjetlo postane jače, 

Bacit ću teret, nestat će rane,

Zaboravit ću, kako se plače.  

           Zov rodnih ognjišta, 1996. br.2 (3)