Gledam te s brda, Kučiće, selo moje,

ko plugom si uzorano i kućama posijano. 

Šume, polja i voćnjaci, ko u bajci.

Rascvjetale trešnje, breskve, šljive, sve se bijeli od latica, 

izgledaš ko “vjenčanica”.

Pozdravljam te selo moje, sve zeleno i šareno, 

razigrano, rascvjetano u proljeće ovo rano.

Ispod brda Sv. Luka mrtve čuva, malo niže  

zvonik crkve nove na molitvu i obnovu zove,

a na cesti pokraj doma centar sela, dućan, pošta, 

škola stara, puna djece. Kučiće izumrijeti ne će.

Ništa nije kao prije, slobodno se barjak vije. 

U kućama telefoni, i voda nam brzo stiže

standardu smo svjetskom bliže. 

Tko kroz selo želi proći, ne će žedan kući doći,

svak te nudi čašom vina, a i drugim štogod ima.  

Dođe ljeto i vrućina, samo klizneš do Cetine

u svježinu i milinu, uz šum rijeke i divljine. 

Tko zaželi slanog mora, skočiti će do Omiša il put Splita.

Kučiće je raj zemaljski, biser svita. 

Kovačev

                        
 Zov rodnih ognjišta, 1996. br.1 (2)