Podatke o obiteljima koje su u prošlim stoljećima bile nastanjene u Kučićima iznosili smo već u više brojeva Zova. Tako smo u objavili:

1.       popis imena kućedomaćina u Kučićima, Rogoznici i Brelima koji su u doba prvoga pada pod tursku vlast bili porezni obveznici (g. 1475.-1477.),[1]

2.       popis kućedomaćina s brojem njihovih ukućana iz g. 1686.,[2]

3.       Popis svih župljana po kućama ili tzv. stanje duša iz g. 1725.,[3]

4.       popis pučanstva iz g. 1799.,[4]

5.       U prošlomu broju našega župnog lista doneseno je obiteljsko stablo jednoga ogranka Vukasovića prigodom posjeta Fernanda Vukasovića iz Chilea.[5]

Želja nam je u nizu sljedećih brojeva donijeti barem najosnovnije podatke o svim prezimenima Kučićana, bivšim i sadašnjim. Taj niz priloga počinjemo u ovomu broju, i to s nekoliko podataka o prezimenima kojih je u našemu selu nekoć bilo, a sada ih nema.

Počeci i razvoj prezimena općenito

Već smo u gore nabrojenim napisima spominjali promjenjivost prezimena u prošlim stoljećima. Ovdje treba ponovno naglasiti da prije 19. stoljeća u selima općenito nije bilo sasvim stalnih prezimena. Ljude se i skupine obitelji istoga podrijetla ipak i u najstarijim vremenima moralo razlikovati od onih iz drugih takvih “kuća” ili skupina obitelji, pogotovo kad su naselja postala veća pa bilo u svakomu od njih bilo po više ljudi s istim osobnim imenom. U početku ih se nazivalo po ocu, npr. Juraj Petrov. To ustvari još nije bilo prezime, jer se poslije Jurjeva unuka Petra moglo nazivati Petar Jurjev.

Međutim, s vremenom su se pojedini takvi nazivi počeli polako pretvarati u prezimena, pa su bili sve češći slučajevi da se sve potomke recimo nekoga uglednog čovjeka Jurja stalno nazivalo Jurjevići, ali moglo se u te iste potomke u isto vrijeme nazivati i po nekom osobitom djedovu ili očevu zanimanju, ako ga je slučajno imao, ili kakvom upadnom nadimku. Dakle, i takva već donekle uhodana prezimena bila su još uvijek promjenjiva, a kako će župnik pripadnike koje kuće upisivati u crkvene matične knjige (civilnih do 19. st. nije ni bilo), ovisilo je o tomu, kako ih se tada u selu najčešće zvalo. Ako ih se moglo dobro raspoznavati i pod više različitih naziva, upisivali su jedno od njih birajući ga prema slobodnom nahođenju, ono koje mu je u tom trenutku prije palo na pamet. Ponekad su bilježili i dva dodajući prije drugoga “zvani”, “rečeni”, ili ne dodajući.

Dobro je za tu pojavu odmah navesti nekoliko stvarnih primjera. Tako su npr. kučićki župnici Petra Šarca (prezime nastalo po nadimku stvorenu od pridjeva šaren!), koji je po zanimanju bio kovač, prigodom upisa krštenja njegove djece upisivali nekad pod prezimenom Šarac, nekad pod nazivom Kovač, dok se tijekom gotovo cijeloga jednog stoljeća nije za sve njegove potomke napokon uhodalo stalno prezime Kovačić. Kučićki Ribičići su se pretvorili u Topiće po nadimku Ilije Ribičića, koji je bio na čelu njihove kuće nakon doseljenja u Kučiće, a nadimak mu je bio Topo. Od Vuknića će na sličan način nastati Rabotezi itd.

Koji put su se javljali različiti oblici istoga prezimena, dok se nije jedan od tih oblika ustalio, npr. Sovuljević i Sovulj, Šarčević i Šarac.

Od 17. stoljeća, tj. od kada zahvaljujući najstarijoj sačuvanoj matičnoj knjizi imamo podatke o kučićkim prezimenima, pa do konca 19. st. više je tih prezimena nestalo nego ih se održalo. Slično se dogodilo i s prezimenima u nekim drugim mjestima. Neka su od tih prezimena netragom nestala, a nekima je spomen ostao samo u nazivima nekih zemljišnih čestica ili predjela.

Ovdje ćemo u dvije skupine nabrojiti abecednim redom prezimena nekadašnjih Kučićana čijih potomaka u selu više nema te o svakomu ukratko iznijeti ono što se o njima danas zna. U slučajevima kad nije posve sigurno da ih sada u nas nema, jer se možda radilo o nekomu ogranku i sada postojećega prezimena, tu ćemo dvojbu otvoreno izreći. Odmah napominjemo da je takvih dvojbi ustvari vrlo malo, jer su neki rodovi koji su se tim prezimenima nazivali izumrli, a nekima su svi potomci odselili iz Kučića, pa drugdje imaju svoje potomke.

Nestala prezimena iz razdoblja prije doseljenja Imoćana (tj. prije g. 1686.) poslije nestala izumrćem ili iseljenjem

1. BENCIĆ – U staroj matičnoj knjizi spominje se g. 1637. “zemlja u Bencićih», što znači da je nekoć na prostoru Srdanovića i Mačkovca kuće imao rod nazivan Bencići. Mora da su ti Bencići odselili iz Kučića prije 17. st., jer u spomenutu maticu nije nitko upisan s tim prezimenom. Najvjerojatnije su nekamo pobjegli u vrijeme prvih turskih upada i pustošenja u drugoj polovici 15. stoljeća.

2. DUJMOVIĆ – Prezime Dujmović javlja se u staroj matici u upisima umrlih već prije g. 1621., kad su umrli iz toga plemena Gargur i Petar Dujmović (oba vjerojatno oko g. 1615.), Stipan “starac” (+ 23. VIII. 1621.), Ivan Matijev (+ 22. XI. 1621.), Juraš (15. IX. 1622.), Mihovio Dujmović (+20. VI. 1832.), Gargur Dujmović Jurašev (+ 13. X. 1641. u 33. godini života). U oporuci iz g. 1643. naveden je kao svjedok “knez Ivaniš Dujmović”, što daje naslutiti da su ti Dujmovići možda bili odvjetak “kneževskoga roda” Srdanovića, a tako prozvani stoga što su bili potomci nekoga Dujma, što zbog nepotpunosti upisa u staru maticu ipak nije moguće tvrditi s pravom sigurnošću.

Dujmović Pavao imao je sa svojom ženom Marom sinove Matu (r. 1662.) i Ivana (r. 1664.). Jelina udovica Dujma Dujmovića preminula je 10. prosinca 1728. U stanju duša iz g. 1725. navedena je kuća Vicka Dujmovića s kojim su tada živjele samo žena mu Kate i spomenuta Jelina (Vickova majka ili teta?). Vicko i Kate Vesličić (nije navedeno odakle je ta Kata bila!) vjenčani su u Kučićima g. 1708. Djece nisu imali, pa je s njima taj rod izumro. Dujmovićeve kuće bile su u najstarijem dijelu Kučića, vjerojatno blizu sadašnjih Božića. U predaji zabilježenoj g. 1912. tom prezimenu nema spomena.

3. GARGURIČIĆ - (ponekad se pisalo i Gargurinović i Gargurić) – To se prezime u Kučićima javlja vrlo rano i to u kupoprodajnom ugovoru sastavljenom 22. studenoga 1600. kojim je Tadija Garguričić sa sinovcima (piše “pokojnoga Ivana”, valjda sinovi njegova brata Ivana) prodao svoj dio vinograda u Rogoznici “u Kaocu meju pute” nekomu Milaviću “za cinu četrnaest tolori, a tolori tada bihu po šest libar i osmak”. Jedan je Ivan Garguričić umro oko g. 1616., a Jura Ivanov 1636. Ivan “Grgurinović” iz Kučića vjenčao je g. 1641. u Omišu Vicu kćer Ivana Marchielija. Troje Grguričića iz Kučića umrlo je pedesetih godina 17. st. u Omišu (Grgo g. 1653., Mate i Kata 1654.), što znači da su se bili preselili u taj gradić. Ivan Grguričić Pavlov ostavio je g. 1643. “bratimom Sv. Roka u Kučićih osam starih masta, a kapelanom stara četiri, da se daje za njegovu dušu i njegove žene Vice i tolikoer žene sadanje … s njegova vinograda iz Sitnice i Podvornice …” Spominju se još Luka Grguričić (1644.), koji je imao sina Ivana i kćer Družijanu, zatim Grgo, koji je imao sina Juru. Prema popisu iz g. 1686. u Grginoj je kući bilo petero čeljadi. Grguričić Jure se g. 1707. vjenčao s Jelinom Srdanović Vraninom. To je ujedno i posljednji siguran podatak o Grguričićima u Kučićima. Moguće je da je taj Jure istovjetan sa zastavnikom (alfier) Jurom Grguričićem koji je g. 1725. živio u Omišu sa ženom Klarom (možda poslije smrti prve žene) i sitnom djecom: dvjema kćerima i sinom Antom.

Prema predaji zabilježenom oko g. 1912. ti su Grguričići “stanovali u Jamini”, a kuće su im navodno “popalili Senjani” pa su se tako “iskorenili”. Izraz “Senjani” trebao bi značiti uskoci, koji su se zaista znali zalijetati na područje kojim su vladali Turci pa pljačkati i paliti kuće tu nastanjenih kršćana, ako s njima nisu htjeli surađivati. Teško je reći, imali štogod istine tvrdnji da su tako postupili s Grguričićima. Ako možda jesu, to je moralo biti u doba ratova Kandijskoga (1645.-1669.) ili Morejskoga (1684.-1699.), a ne poslije. 

4. KADIĆ-KOTROMANJIĆ-STIPANOVIĆ – Don Marko Kadić Kotromanjić, svećenik između godina 1623. i 1646., svoje je prezime u staroj matici najčešće pisao tako, ali ponekad i samo Kotromanjić. Prezime Kadić javlja se u istoj matici još i kao Stipanović Kadić i Stipanović Kotromanjić i samo Stipanović, što opravdava zaključak da se u svim tim slučajevima radi o istomu starom kučićkom plemenu, koje se poslije g. 1646. u Kučićima više ne spominje. Ni po čemu se ne može znati, jesu li kasniji jesenički Kadići (g. 1725. tu ih je bilo pet obitelji) bili u kakvoj vezi s našima.

Čudno je da u spomenutoj našoj matičnoj knjizi nije upisano nijedno krštenje iz obitelji tih Kadića-Kotomanjića-Stipanovića, što ipak nije dokaz za njihovo prirodno izumiranje, jer je očito da mnogi matični podaci nisu bili upisani ni do g. 1646., a poslije toga za više godina nije ništa upisivano. Iz toga roda ovdje svakako trebamo spomenuti svećenika don Grgura Stipanovića (+ vjerojatno g. 1616.) i Katu picokaru Kadić, dakle redovnicu trećoredicu, koja je preminula 3. prosinca 1625., kao i to da je starac Ivan Stipanović Kotromanjić ostavio “kapelanom od Kučić po kace masta” sa svoga vinograda. Oblik Kadić nastao je zacijelo po nekom nadimku, Stipanović po imenu nekoga njihova pretka Stipana, a tako i Kotromanić po imenu Kotroman, koje u srednjemu vijeku nije bilo rijetko, a nema nikakva ozbiljna razloga povezivati te naše Kotromanjiće s vladarkom lozom poznatom iz povijesti stare Bosne.

Prema predaji zabilježenoj oko g. 1912. “Kotromanovići” su navodno imali kuće blizu Zebičića (o njima vidi dolje) te odselili kad i Zebičići pa se naselili u Jajcu, što je, barem ukoliko se tiče istovremenosti toga seljenja, a pogotovo “u Jajce”, sasvim netočno. Kadići Kotromanjići iz Kučića nestaju u vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.), a ako su nekamo odselili, onda su zacijelo našli utočište negdje u mletačkoj, a ne turskoj državi, jer je don Marko Kadić Kotromanjić bio jedan od glavnih vođa u neuspjelom pokušaju da se oslobode od turske vlasti, pa bi se te vlasti grdno osvetile njemu i njegovima, da su selili u Bosnu te im tako dospjeli u ruke.

5. PAVLIĆEVIĆ – «Ivan Pavlićević iz Kučića» spomenut je g. 1593. u jednom spisu, koji se čuva u staromu arhivu omiških providura.[6] U staroj matičnoj knjizi javlja se tijekom 17. st. više puta prezime Pavlićević. Tako je npr. oko g. 1617. umro Ivan Pavlićević, g. 1625. Marko Pavlićević, g. 1639. Andrija sin Stipana Pavlićevića i starica Katuša Pavlićević, g. 1644. spominje se kao svjedok Gargur Pavlićević. Osobito je važan podatak da je Mijovijo Pavlićević g. 1688. ostavio glavninu svog imanja Vrani Srdanoviću koji ga je “doranio” i “ukopao”, što znači da Mijovijo nije imao svojih potomaka. Taj isti je “svoj dijo zemlje na Modrišu” ostavio “kuratu nakon kurata Kučić i Vinišć za svoju dušu i njegovi koga pristoji”. Pedesetak godina prije toga (1634.) ostavila je “Lucija Jakova Pavlićeva kapelanom po kace masta od dohotka ispod Brehalja s vinograda ki je nasadio Bukalicić, i to dokle je loza”, a slično “starac Jakov Pavlićević kapelanom ovde svoj dio u Lučilu i Podoralju, koji su dio posadili njegovi sinovci Pavlićevići; neka daju kapelanom dohodak onako kako je običaj zemljam oko sela”. Napominjemo da su izrazi “kurat” i “kapelan” tada značili isto što se sada izražava riječju župnik.

Poslije spomena Mijovila Pavlićevića i Stipana Pavlićevića Ivanova u g. 1688. to se prezime u Kučićima nikad više ne pojavljuje. Štoviše među desetak kuća u kojima su prema popisu iz g. 1686. živjeli stari Kučićani nema nijedne Pavlićevića. Kako protumačiti činjenicu da u popisu g. 1686. njihove kuće nema, a spominju se poslije toga g. 1688? Rješenje je, čini nam se, upravo u imenu Stipana Pavlićevića Ivanova, jer spomenuti popis iz g. 1688. navodi kuću Stipana Vukasovića, koji će jednomu od svojih sinova dati ime Ivan, što čini vjerojatnom pretpostavku da mu se otac zvao Ivan te da se po svoj prilici istu osobu zvalo Stipan Pavlićević i Stipan Vukasović (dvojno prezime). Ako se još uzme u obzir podatak da je dne 25. travnja nepoznate godine (vjerojatno 1615., a sigurno prije 1621.) umro Pavlić Vukasović, onda postaje sasvim vjerojatnim da su Pavlićevići ustvari njegovi potomci i prema tomu samo poseban odvjetak Vukasovića, koji su se, svedeni oko g. 1686. na samo jednu obitelj, najvjerojatnije vratili svomu prvotnomu prezimenu Vukasović.

6. ROLJ - (ponekad Roholjević, HASTIĆ, Arstić, Roljević, Roljić) – Prezime Roholjević češće se javlja u najstarijemu dijelu upisa umrlih Kučićana u staroj matičnoj knjizi, ali sve do g. 1675. nikad u upisima krštenih i vjenčanih. Tu su upisani sljedeći preminuli Roholjevići: Matij (oko 1615.), Mare Stipanova (1627.), Mare Matijeva (1629.), Pava starac (1635.), divojka Lucija Pavlova (1637.), Barbara starica (1639.), Frane sin Grgura (1639.), Petar starac (1641.), Vrane (+1692.) i Anton (1715.). Spominje se g. 1637. “zemlja u Bencićih Petra i Grgura Roholjevića” kupljena za crkvu Sv. Luke, a g. 1641. ostavio je starac Petar Roholjević župnicima “po kace masta” sa svoga vinograda.

Budući da ti upisi umrlih Roholjevića ne sadrže potpune podatke o njihovim roditeljima, prva je obitelj toga starog roda koju možemo točno utvrditi ona Stipana i Mande Harstića, kojima se g. 1675. rodila kći Bare, zatim 1677. sin Antić, 1689. sin Anton (Antić je zacijelo umro kao malo dijete, a Anton kao mladić g. 1715.). Imali su još dvije kćeri, kojima nije upisano krštenje, tj. Petrušu (udala se g. 1711. za Martina Kuzmanića u Rogoznicu) i Pavicu (udala se g. 1720. za Mijovila Gojsalića u Kostanje). Stipan je umro g. 1709. i tom prigodom upisan kao Hastić, ali u upisu krštenja njegove sina Antona piše da je sin Stipana Roljevića i Mande, a ostale djece nekad je Arstić, nekad Hastić, a nekad Roljević.

Zacijelo je njihov sin bio i Luka Arstić (nije upisano njegovo rođenje-krštenje), koji je kao kućedomaćin s još četvero čeljadi tako naveden u stanju duša iz g. 1725. Tu pretpostavku potkrepljuje i činjenica da mu se stariji sin zvao Stipan. U upisu krštenja Lukina sina Ivana (r. 1723.) prezime je upisano u obliku Hastić Rolj, sina Andrije (r. 1727. Hastić pridivkom Rolić, sina Lovre Rolić a starinom Hastić, Petra samo Hastić, drugoga Petra Arstić, i napokon Matija Roljević.

Od čak devet Lukinih sinova odavna već nema potomaka. Lovre i oba Petra umrli su kao djeca. Stipan je oženio Katu Radić, a nije poznato što je bilo s ostalima. Stipanov i Katin sin Mate (+ 1821.) oženio je Matiju Topić. Oni su imali samo kćer Jozu (rođena 10. ožujka 1788.) koja se udala da Grgu Dundića iz Grabovca nastavljajući s mužem živjeti u Kučićima, gdje je umrla 27. srpnja 1841. kao posljednja svoga roda.

Predaja zabilježena oko g. 1912. prenosi: “I bili su Roji. Navr podvornica Srdanovića jesu stanovali, ali je njiova bilo polovica sela. I bilo ih šest braće; a bili beštimaduri i opij se te se između sebe potuci i tako se beštimaj. I tako su se iskorenili i nije od njizi ostalo traga.” U toj predaji zacijelo ima istine. Već je spomenuto da je stvarno odraslo šestero braće, Lukinih sinova, ali tvrdnju da je “njiova bilo polovica sela” ne treba, dakako, shvatiti baš doslovno. U lošoj su uspomeni ostali ti posljednji, a predaja nije, nažalost, ništa prenijela o onima iz starijega razdoblja, koji su zacijelo bili čestiti i pobožni.

7. ZEBIČIĆ – Da su Zebičići živjeli u selu Kučiće kao starosjedioci svjedoče dva upisa krštenih i popis Kučićana iz g. 1686. U matici pod nadnevkom 12. travnja 1675. piše: Krstih ja dom Andrija Carević iz Ostarvice, kurat Kučić, divičicu Jurja Zebičića. Ime joj Mande, materi Jele. Kumovi Jura Kuhačić i vladika Jerka Sardanović, a pod 1. listopada 1676.: Ja dom Andrija Carević karsti sina Vicka Zebičića. Ime mu Vrančisko, a kumovi Ivan Sičić, a kuma Mande Kružićević; i rođen po matrmoniju. U popisu iz g. 1686. jedna je od deset obitelji “Kučićana” bila ona Vicka Zebičića u kojoj je tada živjelo petero čeljadi.

Poslije toga im u Kučićima više nema spomena. Moguće je da su i Zebičići bili ustvari koji odvjetak nekoga staroga kučićkog roda, koji je po nadimku poslije tako nazivan. Možda su tako prozvali neke Vukasoviće ili Srdanoviće. Ti su Zebičići zacijelo bili povezani rodbinski (ženidbama), a ne samo prijateljstvom, s gatskim rodom Kuvačića, ostrvičkim Sičićima i zvečanjskim Kružićevićima, kad su ih birali za kumove.

Bit će da su se ti Kučićki Zebičići poslije g. 1686. preselili u Omiš. U svakom slučaju u Omišu je g. 1691. preminuo u dobi od “90 i više godina” Ivan Zebičić, kojega je pokopao sin Vicko, a potom dvije Zebičićke: Jelena (1709.) i Barbara (1712.). Bit će to upravo Vicko i Jelena spomenuti u gore navedenim dokumentima. U Omišu je g. 1725. bio nastanjen “saržent Pavao Zebičić”, koji je tada bio u dobi od 48 godina, zacijelo potomak ili Vicka ili Jurja, vjerojatno i on rođen u Kučićima, iako o njegovu krštenju u staru maticu nisu uneseni podaci (u nju između 1664. i 1675. nije ništa upisivano!).

            Prema predaji zapisanoj oko g. 1912. kuće su Zebičića bile u Dragi na mjestu koje da se zovu Poratak. Mate Radić je tada izjavio: “I danas se znade da je bila kuća na tavan i čatrnja, di je bila voda. I danas u toj čatrnji imade vode, jer je tu bila jedna velika zgrađa. I danas imade razorenih zidina dosta”. Nastavljajući dalje Radić je rekao: “I bila je gladna godina; i nisu imali što da se rane. Ostalo jim vino u kući; i na stolu ostavili bukaru vina, da drugi nađu, a nije bilo prodaje, zatvorena mora. A oni tada pobignu u Bosnu. U Jajce naseliše se i tu i staše. I danas se njiovo pleme nalazi u Jajcu.” Doista su neke obitelji iz Kučića i drugih mjesta tijekom gladnih godina 1782. i 1783. u potrazi za hranom odselile u Bosnu i tamo ostale, ali iz gore navedenih sigurnih podataka o Zebičičićima treba zaključiti da se baš te gladne godine nikako ne mogu na njih odnositi, jer su oni iz Kučića odselili stotinjak godina prije toga. Međutim bilo je i prije gladnih godina.

Nestala prezimena obitelji naseljenih u Kučiće poslije g. 1686.

1. ANTONOVIĆ – Ivan Antonović iz Imote, naseljen u Kučićima, kumovao je početkom g. 1702. na jednom vjenčanju. Dok je tu navedena samo oznaka za širi kraj njegova podrijetla, u upisu o vjenčanju njegove kćeri Matije s Ivanom Jerončićem iz Kostanja, obavljenom u crkvi Sv. Luke 24. studenoga 1721., za nj je dodano “starinom is Prološca, a sada stoji u selu Kučiće”. Ivan, ili nije imao muških potomaka, ili se poslije s cijelom svojom obitelji vratio u imotski kraj, jer Antonovića već g. 1725. u Kučićima nije bilo (usp. stanje duša iz g. 1725.) niti se u staroj matičnoj knjizi više ikad spominju.

2. BATURIĆ – U Kučićima su prema popisu iz g. 1686. među doseljeničkim kućama bile dvije Batura. Lucija kći Ivana Baturića vjenčala se g. 1701. u crkvi Sv. Luke s Ivanom Petkovićem koji je vjerojatno bio Slimenjan. To znači da je obitelj njezina oca živjela u Kučićima barem do te godine. Poslije se Baturići, odnosno Baturi, više ne spominju u našemu selu.

3. BIRČIĆ – U Kučićima su od početka 18. do sredine 19. stoljeća živjeli Birčići, koji su poslije sve češće nazivani Ilijašima. U popisu doseljenika u sela ispod Zadvarja sastavljenom g. 1686. navedena je obitelj Ilije Birčića iz Grabovca sa šestero čeljadi smještena na Slimenu. Po svoj prilici se obitelj toga Ilije poslije preselila u Kučiće. Iliji Birčiću je žena Mande u Kučićima rodila tri kćeri (Pavica r. 1700., Ivanica r. 1702., Kate r. 1704.) i sina Tomu (r. 7. travnja 1706.). Toma nije mogao upamtiti oca, jer on mu je preminuo već 10. prosinca 1706. te je sahranjen kod Sv. Luke. U upisima umrlih navedeno je pod nadnevkom 19. ožujka 1733.: Priminu Kate picokara Birčić (ukopana kod Sv. Luke). Izraz je picokara tada značio neslužbenu redovnicu, članicu trećega reda Sv. Frane ili Sv. Dominika. Te trećoretkinje, koje su se i bez polaganja nekih posebnih zavjeta posvećivale molitvi i pokori, imale su tada u Omišu tri male kuće u kojima su živjele zajedničkim životom, a u jednoj je od tih g. 1725. boravila i Margarita Birčić (možda Katina teta?).

Ilijin sin Toma oženio se od Marijanovića (Radića) te imao tri kćeri i pet sinova, od kojih su se oženili Ivan, Ilija, Anton i Mijo. Ivana je nadživjela samo kći Matija. Prema popisu iz g. 1799. u kući Ilije Ilijaša bili su samo on i žena, u kući tada već pokojnoga Petra Ilijaša samo njegova udovica Ane, u kući pokojnoga Ante njegova udovica Jakovica sa sinom Tomom od 19 godina i kćerju Jelinom, a u kući Mihe Ilijaša žena Lucija, sinovi Anton i Ivan i kći Marta. Dakle tada je u četiri kuće Birčića, odnosno Ilijaša, živjelo ukupno 11 osoba. Toma Antonov oženio je Matiju Pejković te s njom imao sina Ivana i dvije kćeri. On se poslije naselio u Omišu. Sin mu je umro posve mlad od sušice kao “siromah” u Splitu 27. lipnja 1857. Čini se da su svi Mijini potomci umrli kao djeca. Svakako, smrću njegovom (+1841.) i žene mu Lucije r. Kovačić (+1844.) u Kučićima se to pleme iskorijenilo. Kuće su im bile, čini se, između Srdanovića i Vukasovića. Spomenimo još i to da su se g. 1759. Ivan Birčić i Ivan Vukasović žalili mletačkim vlastima u Omišu protiv onih koji pokušavaju “ugazati” put preko njegove zemlje na Tadinoj Glavici.[7]

Prema predaji Ilijaši su navodno “tri stotine godin” stanovali blizu Grguričića u Jamini, “a odanlen se izkorene osim [što] jedan ostane i priseli se u Duće, i od njeg sada nema niko”. Tu nesigurnu predaju s obzirom na rok boravka pobijaju posve sigurni podaci iz matica, koje smo gore naveli, a prema kojima su u Kučićima boravili samo oko 140 godina.

 

4. BOBETA, BOBANOVIĆ, BOBETIĆ – Nije jasno otkuda su u Kučiće stigli Bobete za koje se poslije javljaju inačice Bobanović i Bobetić. Vjerojatno su i oni došli negdje od Imotskoga ili iz Hercegovine, gdje je često prezime Boban. Moguće je da su to prezime dobili po naknadnomu nadimku neki koji su se pod nekim drugim prezimenom naselili u nas. U svakom slučaju u matičnim upisima kučićke župe Bobete se prvi put javljaju g. 1720., kad je tu kršten Ivan Bobeta Grgurev. U stanju duša iz g. 1725. navedena je Grgurova kuća s osmero čeljadi i to iza Pervana i Bošnjaka, a prije Bilića i Juričića, iz čega se može zaključiti da su i Bobete živjeli negdje na Povilu. Grgur je imao sinove Ivana i Luku, brat mu Andrija sina Iliju, a brat Fabijan sinove Ivana, Stipana i Matu. Prema popisu iz g. 1799. tada je u Kučićima bila samo jedna kuća Bobeta, a u njoj troje čeljadi: Stipan, žena mu Lucija i kći Ivka. Ivka je – kako navodi knjiga zvana “Mrtvar” – preminula 12. travnja 1868. kao “najposlidnja od ovoga plemena”.

5. ČONDIĆ – Među obiteljima Studenčana smješenih g. 1686. u Kučiće bila je i obitelj, bolje reći kućna zajednica, Nikole Čondića od 17 članova. U Kučićima su se sljedećim Čondićima rađala djeca: Periši i ženi mu Slavici (sinovi Vrane r. 1692. i Tadija r. 1698.), Vujici i ženi mu Ani (sinovi Pavao r. 1694. i Petar r. 1702.) i Mijovilu Nikolinu i ženi mu Mandi r. Tomasović (sin Jure r. 1721.). Za Tadiju, koji se 19. listopada 1722. vjenčao s Lucijom Pejković iz Svinišća stara matica bilježi da je sa “Sviba”, što znači da su Čondići vjerojatno g. 1721. otišli iz Kučića na Svib, pa Tadija odatle došao po zaručnicu. Prema stanju duša radobiljskih sela Sviba i Ciste iz g. 1727. na Svibu su bili tri Čondića kuće (Antona, Mijovila i Ivana), a u Cisti staroga Petra i sina mu Vrane. U tim kućama živjeli su svi koje su se prije spominjali u kučićkoj staroj matici, a njihovi potomci su jednim dijelom ostali na Svibu do danas.

6. DUNDIĆ – Grgo Dundić Jakovljev iz Grabovca vjenčao se oko g. 1830. s Jozicom Rolj Matinom, posljednjom iz svoga roda te s njom ostao živjeti u njezinoj kući. Ona je bila starija od njega čak 18 godina. Oboje su umrli iste godine 1841. u razmaku od samih četrdesetak dana.

7. GUJO – U staroj se matičnoj knjizi župe Kučiće Marko Guje prvi put spominje g. 1704. kao kum na vjenčanju Križana Marunčića. Marko je sa svojom ženom Lucijom imao sina Petra (r. 1707.) i kćer Anu (r. 1710.). Moguće je da je taj Marko istovjetan s Markom Ratkovićem, koji se u isto vrijeme ponekad skupa sa ženom Lucijom spominje u Kučićima. U stanju duša iz g. 1725. nije navedena ta obitelj ni pod prezimenom Gujić, ni Ratković, a u izvatku iz zemljišnika sela Ričica iz g. 1747. navedena je kuća Marka Gujića, što znači da se Marko poslije g. 1720. vratio s obitelji u imotski kraj te dobio zemlju u Ričicama.

ILIJAŠ (vidi gore pod Birčić)

8. JAKELIĆ – Jakeljići su doselili u Kučiće g. 1686. Tu su živjeli barem pet godina, jer se zna da je u našoj župi g. 1691. kršten mali Bože sin Bože Jakelića. To je sve što se o njima može reći.

9. KRALJEVIĆ – U Kučićima početkom 18. st. bila naseljena obitelj Luke i Matije Kraljevića, jer tu se rodilo dvoje njihove djece: kći Mare (1703.) i sin Mate (1705.). Pod tim prezimenom nije navedena nijedna kuća u popisu iz g. 1686., ali moguće je da su i Kraljevići tada došli, ali da su bili upisani pod nekim drugim nazivom. Mogla se ta obitelj, naravno, doseliti i naknadno. Poslije g. 1705. Kraljevićima nema tu više spomena. 

10. LANDIKUŠIĆ – U Kučićima je neko vrijeme boravila obitelj Ilije Landikušića. Ilija je oženio kćer Ivana Vukasovića (vjenčani 12. listopada 1738.). Bio je rodom iz Ričica. Ne zna se, je li se odmah poslije vjenčanja bio naselio u Kučićima, ili je neko vrijeme živio u Ričicama pa se poslije nastanio u Kučićima, a da je neko vrijeme tu živio s obitelju zaključujemo na temelju činjenice da mu je kći Ivanica tu rođena 17. siječnja 1746. te sutradan krštena u crkvi Sv. Luke. Budući da su župnici upravo tih godina prestali unositi upise u tu najstariju matičnu knjigu, a sljedeća je matica za razdoblje 1747.-1825., nažalost, propala u II. svjetskom ratu, nije moguće dalje pratiti povijest te obitelji, odnosno doznati koliko je dugo ona ostala u Kučićima. Iz stare se katunske matične knjige zna da se je Ivanica ćer Ilije Lendikušića iz Kučića 14. studenoga 1773. vjenčala s Franom sinom pok. Jure Višića iz Katuna. Prema popisu iz g. 1799. u Kučićima više nije bilo Landikušića.

11. MARGETIĆ – U popisu doseljeničkih obitelji iz g. 1686. nalazi se i kuća Nikole Machitich, što je nedvojbeno pogrešno zapisano prezime Margitić. U toj je kući tada bilo osmero čeljadi. Nikolina žena Jelina umrla je u Kučićima g. 1707., pa se on g. 1709. ponovno oženio Katom Škaričić Markovom. Matija kći Ivana Margetića iz Radobilje vjenčala se g. 1702. s Božom Milkovićem Nikolinim iz Duvna. Sudeći po onomu dodatku “iz Radobilje” Margetići su doselili s područja stare radobiljske župe u koju su spadala sva sela od Žeževice na jugoistoku do Blata i Novih Sela na zapadu i Ciste, Dobranja i Sviba na sjeveru.

Nikolin sin Toma vjenčao se 7. siječnja 1704. s Jelinom kćerju Pavla Dragoševića iz Smolonja. Oni su imali sinove Juru (r. 1707.) i Nikolu (r. 1719.), a od četiri kćeri odrasle su Božica (vjenčana g. 1726. s Ivanom Knezovićem iz Rogoznice) i Ane, koja je rođena g. 1716., a udala se g. 1741. za Iliju Topića Andrijina.

Tomin sin Jure u braku Klarom Bilić (vj. 1730.) imao je, čini se samo kćer Jelinu (r. 1732.), koja je vjerojatno umrla kao dijete. Jurinu bratu Nikoli nema više spomena u staroj matici. Vjerojatno je umro ili poginuo kao mladić.

Prema zabilježenoj oko g. 1912. Margetići su “bili blizu Glavičina naseljeni … Od tih Margetića bili na poslitku čovik i žena, a čovik ode na more, a ostane žena kod kuće; i on njoj napuni pušku i reče joj: Ako bi ko doša na vrata obnoć, zapali. I tako ona ostala, a jedne noći niko klapa na vratin, a ona zapali iz puške; a kad prid zoru izađe vanka, nađe mrtva Turčina Omera, koji je stanovao na Zadvarju; i ina se uzboji da Turci ne popale selo. Ode na Kunjak i javi se kumu Rabotegu, i nji dvoje metnu ga ubijena i blizu Kunjaka Rabotegovih kuća bila je duboka [jama] i oni tu bace Turčina Omera i zato se zove ona jama danas Omerovica. Onaj poslidnji Margeta pogine u dvoru Stanića” gdje se svratio idući putom “preko Borka”. To pripovijedanje završava podatkom da su se na Margetićevo imanje naselili “Topići odozdal iz Drage”.

Tako predaja, koja obično ima neku stvarnu pozadinu, ali pomiješa koješta i krivo spoji. Svakako, kad su u Kučićima živjeli posljednji Margetići, na Zadvarju više nije bilo Omera ni drugih Turaka. Takvo se nešto zapravo moglo dogoditi samo mnogo prije g. 1686. S obzirom na navodni nesretni događaj u Stanića dvoru trebalo bi provjeriti, je li u starim omiškim maticama upisana smrt nekoga Margetića, možda Jure ili Nikole. Siguran je podatak o dolasku Topića na Margetićevo, što su naslijedili preko Margetićeve Ane udane za Iliju Topića, čiji je sin Jakov prešao na Topića glavicu, gdje ostali i njegovi potomci.

 

12. MERĆEP – Pri koncu 19, st. na Smolinama se nastanio Mate Merćep sa svojom ženom Anom i djecom. Kad mu je tu rođeni sin Ivan nakon dva dana umro (+ 11. studenoga 1892.), roditelji su ga htjeli ukopati u Svinišćima, ali “Svinišće ne dalo pokopišta” – zapisao je tadašnji kučićki župnik Vulić u maticu umrlih – nego “Marko Tomasović dade svoj grob anđeoski”. Nakon Matine prerane smrti (+ 1898.), obitelj je upala u veliku bijedu te odselila.

13. MRNJAVAC – Ivan Mrnjavac oženio je g. 1713. Martu kćer Stipana Bartulinovića iz Svinišća, a njima je g. 1715. kršten sin Jure. Župnik nije zapisao, je li kršten u Gospe na Brusu ili u Sv. Luke, pa nije sigurno, jesu li bili nastanjeni u Svinišćima ili Kučićima. Budući da su Mrnjavci staro Lovrećko prezime, čije su kuće bile blizu Studenaca, a zna se da su u Kučiće doselili većinom Studenčani, pretpostavljamo da je tako bilo i s Ivanom, premda kuća s tim prezimenom nije navedena u popisu doseljenika iz g. 1686. 

14. PARLOV – Popis doseljeničkih kuća sastavljen g. 1686. ne navodi Parlove ni u Kučićima ni u susjednim selima, ali je moguće da se kriju pod nekim drugim nazivom, jer dvojna prezimena tada nisu bila rijetkost. U svakom slučaju, u Kučićima je g. 1694. Mati Parlovu i ženi mu Luciji krštena kći Božica, a Matinu znatno starijemu sinu Petru, koji se g. 1701. vjenčao s Dominikom Sovuljević, kršteni su tu sinovi Grgur (1703.) i Jure (1704.), Ivanu Parlovu (vjerojatno drugomu Matinu sinu) i ženi mu Barbari g. 1702. kći Kate. Ivan Parlov “iz Kučića” vjenčao se g. 1717. u Rogoznici s Marom Stanić (vjerojatno isti onaj Ivan kao udovac).

To je posljednji spomen Parlova u Kučićima. U popisu onih koji su g. 1747. posjedovali zemlju u Ričicama naveden je i Ivan Parlov.

            Predaja prenesena ustima Mate Radića Pavlova pogrešno miješa Tomasoviće i Parlove, kao da bi se Parlovi nakon doseljenja iz Ričica u Kučiće prozvali Tomasovićima. Gore navedeni podaci o Parlovima, a tako i oni koje o Tomasovićima donose više puta spominjani popisi i stara matična knjiga tu mogućnost sasvim isključuju. To znači da se Radićevo pripovijedanje u ovomu slučaju ne može smatrati izvornom predajom nego da je to ustvari naknadno domišljanje, kojemu je oslonac možda bio u tomu što su Parlovi, dok su živjeli u Kučićima, vjerojatno bili smješteni blizu Tomasovića.

 

15. PETRIČEVIĆ – Kod Sv. Luke ukopana je g. 1701. Dominika Petričević, iz čega bi se dalo zaključiti da je tada u Kučićima živjela njezina obitelj. Inače se Petričevići u našemu selu ne spominju ni prije, ni poslije toga.

RATKOVIĆ (vidi pod GUJO)

 

16. RUSENDIĆ – U župi Kučiće-Vinišće krštena je g. 1693. Kate kći Petra i Mande Rusendić, a iste se godine Kata kći Ivana Rusendića vjenčala s Bartulinom. U staroj matici nisu navedeni podaci iz kojih bi se moglo zaključiti, jeli kuća Rusendić tada bila u Kučićima ili u Svinišćima, a nema im inače spomena ni prije ni poslije toga.

Zaključak

U usmenoj predaji koju još pamte stariji Kučićani sigurno će biti pojedinosti znatno različitih od zapisanih oko g. 1912., na koje smo se gore pozivali. Tu zapisanu predaju kazivao je oko g. 1912. starac Mate Radić Pavlov (r. 1845., + 1928.) Ini Kovačiću (r. 1884., + 1968.), koji je prikupljao etnološko gradivo za tada mladoga studenta slavistike Grgu Topića Ilijina.

Navodeći neke pojedinosti iz te predaje u svezi s nestalim prezimenima, odnosno izumrlim i odseljenim kučićkim rodovima, češće smo izrazili svoje neslaganje s njihovim sadržajem nego slaganje.

Tim već izrečenim neslaganjima dodajmo još i to da po našemu mišljenju nema nikakve veze sa stvarnošću ubrajanje u izumrla ili nestala prezimena tobožnjih “Grličića” koji da su navodno imali kuće blizu sadašnjih Srdanovića, zatim “Sladovića”, čije bi se kuće nalazile “u vrh Mačkovca” i napokon “Kondavrja”, koji da su bili “u vrh Drage”. Za Sladoviće je Radić pripovijedao, da se je “naposlidnji” naselio u Zvečanje, pa odatle preselio u Grabovicu “i bila bi mu rič reć još šalo, još jedan put, i potom ga gori prozovu Šalo …” Da su ti živjeli u našemu selu u 17. ili 18. stoljeću, sigurno bi ostao o njima bar koji spomen u staroj matičnoj knjizi i popisima koje smo navodili.

Ako u toj predaji ima zaista dvojbenih pa i očito netočnih podataka, to ipak ne znači da sve što je u njoj sadržano treba odbaciti. Nađe se i u njezinu kazivanju o prezimenima i o nekim drugim zbivanjima vrijednih podataka, samo što u ovomu i nekim sličnim slučajevima nije uvijek lako razlučiti zrnca povijesne istine od pljeve raznih natruha nehotice dodanih prvotnoj predaji u kasnijim vremenima. Takve, naime, usmene predaje, šireći se od usta do usta, često s vremenom izgube pravu nit, koješta pomiješaju, ispuste i dodaju, pa ih treba provjeravati podacima iz sigurnih povijesnih vrela, kako bi se došlo do neke stvarne povijesne jezgre. To smo s obzirom na ovu temu ovdje pokušali. Kad bi bilo vremena za proučavanje obilne dokumentacije staroga omiškog arhiva, koji se nalazi u Državnomu arhivu u Zadru, moglo bi se zacijelo štošta još bolje razlučiti i utvrditi, ali ni ovo nije baš malo.