Smatralo se je dosad da je najstariji spomen Kučića u već odavno poznatoj povelji omiškoga kneza Jurja II. Šubića pisanoj latinskim jezikom, a izdanoj u Klisu 30. svibnja 1315.[1] U njoj se zapravo ne spominje Kučiće nego Kučićani i to u obliku Kukani (Cuchani), koji je možda prvotni oblik toga naziva. Spomenuti hrvatski velikaš pri kraju toga dokumenta, čiji se izvornik pisan na pergameni sada nalazi u Budimpešti, naglašava, da sve slobode i povlastice koje on tom poveljom daje Omišanima imaju s punim pravom uživati jednako tako i «Cuchani, Yfnien[ses], Rogosnicen[ses], Brolanenses» i drugi koji su na omiškomu području. U talijanskomu prijevodu te povelje koji je sačuvan u gradivu Ivana Lucića, glasovitoga autora prve kritički pisane hrvatske povijesti (De Regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelodami 1666), navedena imena glase: «Choclani, Ilniensi e quelli di Rogosniza Brehlani et altri».[2] Spominjanje Kučićana, dakako, nepobitno svjedoči i o postojanju sela Kučića, tada i zacijelo davno prije toga, jer naziv je Kukani stvoren po imenu sela.

            Na činjenicu da postoji i još stariji spomen sela Kučića, i to za gotovo osamdeset godina, upozorio me je mladi povjesničar Mario Reljanović, zavičajem Omišanin, a sada namješten u Zagrebu. To se selo spominje, naime, u dokumentu koji je u svoje doba objavio i komentirao srpski povjesničar Mihailo Dinić.[3] Reljanović mi je potom koncem g. 2003. iz Zagreba poslao fotokopiju toga Dinićeva članka i na CD-u iz njega presnimljeni faksimil spomenutoga dokumenta, pa mu na poticaju da se tim pozabavim i na dobrohotnoj pomoći dugujem osobitu zahvalnost.

Budući da je tekst spomenutoga dokumenta sačuvan samo u Lučićevu prijepisu iz sredine 17. stoljeća, a prikupljeno dokumentarno gradivo toga znamenitoga Trogirana čuva se u arhivu splitskoga Metropolitanskoga kaptola, s lakoćom sam sada taj gotovo četiri stoljeća stari prijepis pronašao[4] te ga iznova snimio za ovaj objavljivanje u Zovu.

            Mnogi će se zapitati, kako to da je o tomu pisao srpski povjesničar Dinić, a ne neki hrvatski? Pitanje se čini to opravdanijim, što se spomenuti prijepis nalazi u Hrvatskoj (u Splitu). Pravoga razloga za čuđenje ustvari nema. Diniću je taj i još dva druga dokumenta poslao jedan od najpoznatijih hrvatskih povjesničara Miho Barada, koji ih je prvi uočio, zato što se radi o poveljama raških (srpskih) vladara, pa je bilo razložno da se njima, njihovim sadržajem i povijesnom pozadinom pozabavi neki stručnjak za srpsku srednjovjekovnu povijest, koji se u tomu bolje snalazi.

Spomen sela Kučića, o kojemu ovdje govorimo, nalazi se u povelji raškoga i dukljanskoga kralja Vladislava (1234.-1237.), koju je on upravo «na Cetini u Kučićima» 23. lipnja 1237. izdao Splićanima.

Ta činjenica da srpski vladar izdaje povelju u Kučićima čitatelja još više iznenađuje, ali samo u prvi trenutak. Nije taj vladar uspio ni to mjesto, ni omiški kraj, zadržati u svojoj vlasti nego je u želji da osvajanjem hrvatskih primorskih krajeva spriječi pobjednički pohod hrvatskoga hercega Kolomana preko Bosne u Hum, on sa svojom vojskom bio dopro u određenom trenutku do rijeke Cetine i Kučića. Međutim, spomenuti ga je herceg Koloman poslije toga u dva navrata pobijedio te prisilio da se povuče. Oduzeo mu je tada i barem jedan dio Huma (današnja istočna Hercegovina sa Stonom i Pelješcem), na koji su više desetljeća prije toga Nemanjići bili proširili svoju vlast.

Izvornik spomenute povelje, dokument pisan na pergameni starom ćirilicom kakvom se je u ono doba služio raški dvor, više ne postoji. U Lucićevo doba, a to znači sredinom 17. st., još se čuvao u Splitu (tada je i taj bio, čini se, u zbirci splitske plemićke obitelji Cindro). Lucić, koji je poznavao starije oblike latinskoga pisma i uobičajene kratice latinskih riječi te stoga uspijevao dobro prepisivati stare dokumente sastavljene na tomu i na talijanskomu jeziku, nije bio ni približno tako vješt staroj ćirilici, ni on, ni drugi koji su mu pomagali tražiti i prepisivati važne spise u Splitu. Stoga je njegov prijepis dosta loš, a tekst tako prepisane povelje mjestimice posve nerazumljiv. Dinić se u svomu izdanju nije usudio ništa ispravljati nego je, kako je to i red u strogo znanstvenim izdanjima, za neka loše prepisana mjesta iznio u bilješkama pri dnu stranice i poslije u komentaru svoja domišljanja, kako su ona vjerojatno glasila u izvorniku, naravno gdje je za to imao neko uporište u drugim sačuvanim poveljama.[5]

Budući da za našu svrhu nije važan cijeli tekst, nego samo onaj njegov dio koji se u diplomatici naziva datacijom, ovdje je dovoljno njega navesti. Ipak, da se zna o čemu se u toj povelji općenito govori, navodimo manji dio teksta, i to ne u transliteraciji nego u transcripciji, pri čemu izostavljamo neke manje važne dijelove (ispuštanja su označena točicama u zagradi!) te tu i tamo ispravljamo oblike, kako bi i onaj čitatelj kojemu povijest nije struka, od prve mogao razumjeti navedeni dio.

Ja Stipan Vladislav po milosti Božje i kralj vseh raških zemalj i dioklitiskih davaju svoju milost i svoje obitovanje vam vernim i ljubljenim vlastelom spliskim od velih do malih (…), da vam pomagaju na zle vrage vaše, na koje mi (…), bude vam potribno i milostiju uzmožno, ako li se imu miriti s kojmi vrazi mojmi i vaši (…); ako li budu gde da moja vojska, koja bude blizu, vazda bude s vami i sje vojvoda sadržu i to vam se obetaju (…). Od roždestva Hristova 1237. meseca proto junija na 23. dan, na Cetinije na seliju u Kouacichih (..).

            Čitajući dio «na Cetinije na seliju u Kouacichih» u navedenomu Lucićevu prijepisu u prvi mah sam pomislio da se to odnosi na Cetinje u ondašnjoj Duklji, današnjoj Crnoj Gori, odnosno na neki zaselak koji se valjda zvao Kovačići. Međutim, Dinić odlučno kaže:

«Cetinje u Crnoj Gori ne dolazi u obzir. Ono se u izvorima javlja mnogo kasnije, a i inače teško je pretpostaviti da je ono bilo jedno od onih mesta u kojem se zadržavao srpski dvor u vreme Nemanjića. Ostaje kao jedino moguće da se Vladislav nalazio na Cetini u blizini Splita. Kako se iz povelje vidi, tu je on bio sa svojom vojskom, a među prisutnima nabraja se i njegov vojvoda Manojlo. I sadržaj čitavog ugovora govori za to da je sklapan pod izvanrednim okolnostima koje su nagnale Splićane da traže sporazum».[6]

            Važno je naglasiti da Dinić ne komentira riječi na seliju u Kouacichih koje slijede iza izraza na Cetinije. Njemu zacijelo nije ni bilo poznato da na rijeci Cetini postoji vrlo staro selo Kučiće, u kojemu je –  smatramo to posve sigurnim – izdana Vladislavova povelja. Na neizostavno pitanje, na čemu se temelji ta naša sigurnost, odgovaramo sljedeće:

1. Nekomu selu Kovačićima na rijeci Cetini nigdje i nikad nije bilo spomena.

2. U tako davna vremena, usred srednjega vijeka, nije ni moglo biti sela koje bi se zvalo Kovačići, jer tada još nisu postojala prezimena u kasnijemu i današnjemu smislu te riječi. Samo su se pripadnici pojedinih velikaških obitelji i općenito plemićkoga staleža običavali nazivali po imenu svoga roda, svi ostali po očevu imenu ili kakvomu nadimku, a ne prezimenom oblikovanim po kovačkoj djelatnosti nekoga pretka.

3. S druge strane sasvim je sigurno da sadašnje kučićko prezime Kovačići nije staro nego se je oblikovalo, malo po malo, tijekom 18. st., a definitivno ustalilo tek u 19. stoljeću, o čemu se više govori u drugomu prilogu uvrštenom u ovaj broj Zova. Prema tomu ni naziv sadašnjega zaselka, stvoren po prezimenu, nije stariji od sredine 18. stoljeća.  

            Kako onda protumačiti oblik Kouacichih u Lucićevu prijepisu? Smatramo nedvojbenim, da slova «ou», drugo i treće u tomu nazivu, treba uzeti kao znak, ne za dva glasa, nego samo za jedan i to za «u», koji je u staroj ćirilici bio pisan s dvoslovom «oy» jednim do drugoga, ili jednim iznad drugoga, odnosno grafemom u obliku gore otvorene brojke 8. Slova «a» koje je Lucić stavio iza «ou» zacijelo u izvorniku nije bilo nego ga je on dodao, jer je čitajući taj ćirilski «oy» kao «ov» morao pomisliti da je slučajno ispalo. Oblik Kovčićih bio bi zaista neprirodan i nemoguć, pa je između «u» u funkciju slova «v» i sljedećega slova «č» ubacio slovo «a». Prema tomu prava bi transliteracija tih riječi sa stare ćirilice na latinicu bila: na Cetinije na seliju u Koycichih' , a transkripcija na Cetinije na seliju u Kučićih.

            Povelja navodi kao predstavnike splitske komune u tim pregovorima s kraljem Vladislavom dvojicu, očito, vrlo uglednih i vještih izaslanika: Bukasa i «kanunika Zuana». Dinić potom nabraja razne slučajeve iz približno istoga vremena u kojima se u latinskim dokumentima povaljuje ime toga Bukasa (Buccasso, Bocasus, Buccasio) kao sudionika raznih pregovora važnih za Splićane, a održanih u raznim mjestima od Dubrovnika do Trogira. Kanonika Ivana tu sasvim mimoilazi, jer o njemu nije ništa znao. Međutim, poznato je da je splitski kanonik Ivan sastavio i napisao jednu splitsku ispravu g. 1229. Vjerojatno to onaj isti koji je g. 1237. došao u Kučiće na pregovore s kraljem Vladislavom, kao i «Ioann' kanunik' s[ve]tago Dujma prisešen' pis'c' huars'ki (Ivan kanonik Svetoga Dujma, hvarski zakleti bilježnik), koji je g. 1250. ćirilicom prepisao i svojim znakom obilježio hrvatski tekst glasovite Povaljske listine.[7]

            Spomenimo još i to da je taj pravni čin, kako stoji u povelji, izvršen «prid knezom velijem Giurgem» i više po imenu i službi spomenutih dužnosnika iz kraljeve pratnje. Dinić je smatrao da bi spomenuti Juraj bio ili dukljanski knez Georgije, po rodu Nemanjić, ili možda «knez Đura Kačić, zet kralja Vladislava», što smatra manje vjerojatnim. Tim Dinićevim nagađanjima usudili bismo se dodati i treće, iako najmanje vjerojatno, da je možda taj Juraj bio davni predak kasnijih knezova Srdanovića, koji su se za turske vladavine u 17. st. oslovljavali «knez Kučić, Vinišć i Primorja svega», valjda također pripadnik plemena Kačića, koje je vladalo cijeli ondašnjim Primorjem ili Krajinom.

            Sasvim na kraju postavili bismo još pitanje, po čemu su nastali nazivi Kučiće i Kukani? Naš bi odgovor glasio: Najvjerojatnije po riječi «kuki» za skupine prirodnih kamenih gromada, većih i manjih, na površinama plodne zemlje ili u njezinim okrajcima, odnosno na nekim humcima. Tako se npr. kamena uzvisina nedaleko crkve Sv. Luke naziva «Ora kuk», stara granica Kučića i Svinišća u austrijskomu katastru obilježena je velikim kukom koji je stršio usred ledine, a zvao se je Petrov kuk (nedavno miniranjem uklonjen!), najistočniji dio Kovačića glavice naziva se Kuki. Vjerojatno to nisu jedini primjeri u nas. U svezi s tim nameće se pitanje, nije li možda skupina manjih i većih kukova nekoć stršila na zaravni na kojoj je sagrađena crkva Sv. Luke, pa poslije bila uklonjena prigodom širenja crkve i groblja, odnosno ravnanja terena oko crkve tijekom tolikih stoljeća. Čini se da je naziv Kučiće prvotno označavao samo najstariji dio sela u blizini Sv. Luke. Kad se ono doseljavanjem izbjeglica koncem 17. st. proširilo na današnji prostor, pa mu odlukom mletačkih vlasti bile utvrđene granice prema susjednim selima, taj je naziv, dakako, postao imenom tako proširenoga sela i župe.

Za tvorbu naziva Kučiće i Kukani dobro je navesti i neke primjere iz splitskoga kraja. Na kuku iznad sadašnjega sela Kučine stara je utvrda i crkvica Sv. Petra, a tamošnje srednjovjekovno naselje zvalo se je u srednjemu vijeku Kuk (u latinskim dokumentima Chilco). Na području sela i župe Vranjic, upravo gdje se sa stare ceste Split-Solin skreće za poluotok Vranjic, stršili su nekoć kuki, što iz mora, što iz zemlje na obali. Taj se je lokalitet zvao Kučiće, dok su stanovnike obližnjega zaselka Vranjičani nazivali izrazom «Ćućini», koji je vjerojatno došao od «Kukini», odnosno «Kukani».