PRASTARA PJEŠAČKA KOMUNIKACIJA OD KUČIĆA K OMIŠU (KUČIĆE – SVINIŠĆE – PODAŠPILJE – IMBER – BORAK / OMIŠ) I ARHEOLOŠKE NAZNAKE UZ TRASU                                     

 

U prvomu, uvodnom, članku Arheoloških potvrda… naznačen je prirodni okvir prostora i položaja sela Kučiće načinom topografskog prikaza dijelova najstarije komunikacije koja ga je spajala s njegovim rubnim, jugoistočnim okvirom na Dubcima.[1] Istim prohodavanjem segmenata u nastavku ove trase, dakle od Kućića prema Omišu, zaključuje se ovaj niz nastavaka, tematski zaokruživan u pojedinim vremenskim odsječcima.[2] Unutar njih bilo je napomena i o arheološkim ostacima s prostora zapadno od Kučića, Svinišća i Podašpilja, a ovom će se prilikom nadopuniti novim lokalitetima[3], svakako, u odnosu na pješačku komunikaciju koja se ovdje razmatra.

Trasa staroga puta od Kučića (Srdanovići) do Svinišća (crkva na Brusu)

Određujući pojedine dionice ove najranije pješačke komunikacije od Dubaca prema Kučićima naznačena je manja dvojba u pogledu njenog razdvajanja na prostoru današnjeg sela.[4] Naime, uzevši za pravac glavne trase ove stare komunikacije onaj koji je od Povila preko Dočića vodio prema Jelačevcu (i dalje k zapadu), bilo je teže odrediti prema starosti puta koji je vodio nešto niže, preko Povila i Šušićeva bunara ka Kovačićima i Bilom polju na zapadu. Ovaj je pravac izlazio nedaleko zavoja kod Radića kuća te se pružao ka Smolinama niže kojih je silazio k Cetini. Kako u većem dijelu više nije moguće prepoznati obrise ove komunikacije jasno je kako je taj pravac preslojen, negdje od Topića, kasnijom cestom, a i prethodnim razdobljima je morao biti mijenjan širim komunikacijama. Najvjerojatnije se radi o tzv. Napoleonovoj cesti, odnosno proširenju ranijeg pravca negdje u prvoj pol. XIX. st. Posve moguće da postanje i ove komunikacije zalazi u ranija razdoblja, u srednji vijek, ukoliko je suditi razmještajem groblja na Povilu i Miovilišću (Greblje) neposredno uz smjer trase, ili možda još u antičko vrijeme, u pogledu položaja rimske vile na Pločju. No, unatoč takvoj razložnoj pretpostavci nije se moglo odlučiti za ovaj pravac (približan i današnjem smjeru ceste) kao onaj kojemu valja pridati značenje glavne komunikacije u povezivanju starih naseobinskih jezgri na ovom prostoru, odnosno kasnijih srednjovjekovnih sela Slimena, Kučića i Svinišća.

Naprotiv, sve upućuje da je smjer glavnog puta vodio neznatno južnije, posve logično postavljen na autohtonoj osnovi terena i kao najkraći pristup u povezivanju najstarijih dijelova zapadnijih sela. Budući je njegov tijek od Kučića, dakle prolazom kroz Dočiće (sl. 1.), već razmotren, ovdje će se opisati njegovi nastavci. Svakako, osim opisnog izgleda sačuvanih dijelova ove najstarije komunikacije karaktera pješačke staze ukazati će se i na sadržaje arheološkog karaktera uz nju, uostalom koji su primarnog značaja za starost kakva se ovdje određuje.

Pitanje o raskrižju putova u Srdanovićima i segment puta kroz Jelačevac

Nastavku ovog dijela starog puta prilazi se dolaskom od crkve Sv. Luke i groblja, odnosno samim Srdanovićima, što prethodnim sagledavanjem ujedno pretpostavlja polazak s današnje ceste odvojkom kroz Dočiće. Kako u prepoznavanju nije upitan duži segment ove najstarije komunikaciju koja prolazi kroz Jelačevac, podnožjem dugačke stjenovite Križine, barijere koja zaklanja pristup sviniškoj Okladnici, valjalo bi u kratkim crtama naznačiti možebitne nejasnoće u svezi nekih priključnih komunikacija koje su se mogle sastajati na prostoru Srdanovića, inače najstarijeg dijela Kučića. Naime, i danas je vidljiv prilaz nadomak zapuštenih jugoistočnih kuća zaselka kojim se je ovaj morao spajati s Vukasovićima, odnosno prostorom Mačkovca. U krajnjoj liniji i ovaj je smjer polazio od današnje ceste kroz Kučiće, svega 65 koraka istočnije od mjesta polazišta puta kroz Dočiće. Riječ je o brdovitom putu “Priko Staze” kojim se najlakše dolazi u Mačkovac, a na čijem se početnom dijelu nalazi registrirani grobni tumul,[5] odnosno i ukopište na Manuši dolaskom u Vukasoviće.[6] Ova uska komunikacija nije mogla imati značenje segmenta puta u najbržem povezivanju udaljenijih prostora Kučića i Svinišća kakvo se ovdje razmatra. Uloga joj je u vezivanju istočnijih dijelova najstarijeg prostora sela, Vukasovića, a potom i Srdanovića s glavnom trasom kroz selo, ujedno i smjerom najstarijeg puta približno do mjesta ovih odvojaka prema jugu.[7]                                                                                                                                        

Put kroz Jelačevac, sačuvani segment najstarije komunikacije, gotovo je ravnomjeran, tek s neznatnim vijuganjem, i danas posve prohodan put, a svim generacijama danas živućih Kučićana dobro poznat ponajprije zbog Gospinog prinosa čija se godišnja procesija u prvomu dijelu njime odvija. Položaj puta je točno u podnožju visoke gorske kose s Križinom kao najvišim vrhom hrbata koji razdvaja Kučiće od Okladnice (Sl. 3.).

S izuzetkom istočnih dijelova, temeljenih na živcu, put kroz Jelačevac u najvećem je dijelu izgleda zemljane šumske oputine, širine do 1,5 - 2 m.

Na kučičkoj je strani put u svom izvornom stanju prepoznatljiv od položaja “Na skalice”, na zapadnoj strani Srdanovića, zvanoj “Drače” ili “Na dračam”,[8] nadomak novog prilaza k podignutom vodorezervoaru. Od tog mjesta put se lagano spušta prema dolje. Prvih 20-tak metara put je ponešto nasut, ali idućih 40-tak predstavlja trasu na podlozi živca, širine 1 - 1,5 m. Na nju se nastavlja 20 m naglog pada puta, inače najslikovitijeg dijela na cjelokupnoj dužini kroz Jelačevac u pogledu njegovog popločavanja unutar kamene podloge (Sl. 4.). Na ovom mjestu širina puta iznosi 1,5 - 1,8 m, da bi u idućih 40-tak m postao uži i vijugav, bez popločavanja na stjenovitoj podlozi. Idućih 70-tak m put ima izgled “tvrde zemljane osnove” širine do 2 m, da bi ponovno u idućih oko 140 m zadobio izgled prolaza na stjenovitoj podlozi.

To je i posljednja dionica puta na kamenoj osnovi jer komunikacija na idućih oko 700 m ima izgled uske šumske staze (Sl. 5.), s izuzetkom 20-tak metara stjenovite podloge. Ujedno je ovo i postupno uzdizanje puta koji se postupno spušta nekih 100-tinjak m nadomak spoja s uskom komunikacijom koja vodi iz smjera Topića.

Ništa nisam doznao o kakvim arheološkim indicijama vezanih neposredno uz samu trasu komunikacije kroz Jelačevac. Moguće je s njom u vezi grobni tumul na uzdignutom sjevernomu rubu Stančevca,[9] imajući u vidu kako njegova udaljenost od staroga puta, približno stotinjak metara, predstavlja prostor često naplavljenog polja izdašnog izvorima. Uz to valjalo bi podsjetiti na predaju o “zakopanom blagu” u Jelačevcu,[10] a koja se karakterom predaje, premda vrlo neodređeno, dade povezivati za samu starost i važnost puta.   

 

Segment puta između Jelačevca i crkve na Brusu

Segment puta kroz Jelačevac, dakle, završava na mjestu gdje se ova komunikacija spaja sa sjevernijom oputinom koja vodi sa Stančevca. Od tog raskrižja putova drevna se komunikacija i dalje usmjerava k zapadu, u prohodnoj dužini njenog novijeg proširenja od 20 m, da bi se potom, zapuštena i s visokim podzidom, pružala s južne strane paralelna s novijim probojem u idućih 100 m. Put se potom uzdiže u idućih 120-tak m, da bi (nadomak deponija smeća) preko stjenovite gromade naglije skrenula k jugu te nakon 40-tak m izbila na zavoj suvremene ceste. Odavde je do sviniške crkve na Brusu ova najstarija komunikacija preslojena suvremenom prometnicom u dužini od oko 170 m. Utvrđivanje tog pravca najstarije komunikacije u povezivanju prostora sela Kučiće i Svinišće nije predstavljao problem. Osim logičnosti koju u pogledu najjednostavnijeg i najbržeg povezivanja naselja pruža prirodno zadana konfiguracija terena, na pružanje i starost trase upućuje i položaj grobnog tumula na Glavici iznad sviniške škole, 40-tak m iznad ceste.[11] Vjerojatno bi se i još veći dokaz našao u arheološkoj potvrdi pretpostavljene starosti Gospine crkve na Brusu, odnosno otkriću njenih srednjovjekovnih temelja i istovremenog groblja na položaju današnjeg prostora.

Trasa staroga puta kroz Svinišće (od crkve na Brusu ka zapadu)

 

Segment puta od crkve na Brusu do zavoja ceste u Terzićima

Nastavak trase, “prekinute” malim proširenjem pred ulazom u crkvu, izvrsno je vidljiv te i danas upotrebljiv s njene jugozapadne strane i groblja. Od samog ulaza u crkvu ta je komunikacija i danas izgleda novog prilaza za zapadnu stranu Svinišća, kojoj se dolazi na suvremenu prometnicu na mjestu zavoja kod Terzića. Početnih 80-tak m od ulaza u crkvu širokog je i amorfnog izgleda, a tek je nešto kraća i naredna kaldrmana dionica, s novijim proširenjem u širini od oko 4 m (Sl. 6.). Stvarnu širinu nekadašnjeg puta, od nekih 1 - 1,5 m pokazuje narednih desetak metara. Na tom mjestu stari je put prekinut probojem suvremene ceste kod zavoja, konkretnije kod usjeka nadomak Terzića. Nekoliko metara niže na samom se zavoju asfaltne ceste spušta “nastavak” dijela trase koji je opisan, ali je unatoč izgleda starosti na kamenitoj podlozi očito riječ o suvremenom prijelazu za pristup crkvi, odnosno i samoj starijoj komunikaciji na koju se vezuje nakon prijeđenih pedesetak koraka dolazeći njom od ceste.

Izgled i pravac puta kroz Terziće, Brzoviće i Buriće

Gradnja nove ceste kroz Svinišće, uz južnu stranu zapadnih zaseoka, prekinula je staru komunikaciju na mjestu današnjega zavoja na istočnom dijelu Terzića. Nekadašnji glavni uski put prema zapadu nije prepoznatljiv u početnih 30-tak m počev od usjeka nove ceste. Tada, prolazeći stiješnjen između Terzića kuća i stjenovitog grebena, postaje prepoznatljiv u dužini od 100 - 120 m. Put je dijelom na podlozi živca, ne širi od 1 - 1,5 m (Sl. 7.). Nakon silaska u Brzoviće ponovno je neprepoznatljiv, jer je prekrit betonom između kuća u dužini od kojih 150-tak m. I idućih 150 - 200-tinjak m kroz Buriće današnja široka betonska komunikacija posve je prekrila staru komunikaciju, ali joj je logično zadržala osnovnu liniju pružanja. Stari put se ponovno prati tek silaskom kod betonskog zavoja-uspona u Burićima (Sl. 8.), da bi ga u svojem postupnom i ravnomjernom spuštanju staze, u dužini od oko 130 m i širini oko 1 m, s mjestimičnim ostacima popločanja, presjekla današnja cesta već napustivši kuće sela Svinišća.

Osim najekonomičnijeg pravca u pružanju ove komunikacije, uostalom kao i na prethodnim segmentima bliže Kučićima, na njenu starost upućuje i prostorno vrlo blizak položaj Gradina iznad Burića kuća.[12] Ovdje se radi o izduženoj stjenovitoj glavici koja dominira ovim prostorom, osobito kada se gleda sa zapada, iz smjera Podašpilja. Sastoji se od dva kamena kuka, između kojih je relativna zaravan. S Gradine je izvrstan pregled čitavog okolnoga prostora, naročito prema zapadu, odnosno neposrednomu podnožju samog prijelaza preko Imbera kao i većeg dijela podašpiljskoga polja. To joj je i najveća prednost u odnosu na kučićku prapovijesnu utvrdu Sovuljeva glavica, s kojom je u vizuelnoj povezanosti, a koja pogledom zahvaća tek vrh prijevoja podno Imbera. Sviniška Gradina nema izrazitih graditeljskih ostataka koji bi upućivali na prapovijesno doba – nejasan je karakter tumuloidnih ostataka na njenoj zaravni – ali joj je netom rečeni položaj logično dodijelio takvu ulogu u davnim vremenima. Uz to, na ovo razdoblje ukazuju i ulomci grubog prapovijesnog zemljanog posuđa koji se nalaze na njenom južnom podnožju. Tek je nešto udaljenije od stare komunikacije groblje na Brašenici. Riječ je o položaju zapadno od zadnjih kuća u selu, na udaljenosti od kojih 300-tinjak m. Na južnoj strani ove nepravilne sedlaste zaravni nađeni su negdje XIX. ili početkom XX. stoljeća grobovi, ali se ništa pobliže ne doznaje o broju i izgledu ukopa. Navodno su nađeni nekih 20-tak metara zapadnije od Ćosićevoga klanca, u blizini mjesta gdje prilazi uska komunikacija iz Jujnovića. Nešto više od 100-tinjak metara zapadnije nalazi se na hridinastom uzvišenju devastirani i teže zamjetni tumul, vjerojatno veličine oko 10 - 15 m nekadašnjega promjera. Ovi položaji nalaze se na stotinjak metara udaljenosti iznad stare komunikacije koja se ovdje razmatra.

Trasa staroga puta od Svinišća do Podašpilja

Segment staroga puta od Svinišća do (kod)  mosta na cesti (rub podašpiljskog polja) i pitanje mjesta njegovom prijelaza preko korita potoka     

Od mjesta na zapadnom izlazu Svinišća do početka silaska niz Dovnicu za Cetinu nadomak Radmanovih mlinica, stara je komunikacija preslojena današnjom cestom u dužini od 500-tinjak m, sve do zavoja ceste. Ovdje nastavak smjera komunikacije ide s lijeve strane, dok desni odvojak silazi niz Dovnicu i, po svemu sudeći, nije u davnim vremenima predstavljao neki važniji smjer u komunikaciji s Omišem, već je jedan od putova “sezonskog” karaktera, odnosno pristupa Cetini u periodima njenog niskog vodostaja (vidi crtež).[13]

Taj desni odvojak predstavlja posljednji očuvani i prepoznatljivi segment starog puta jer se ovaj potom potpuno gubi u podašpiljskom polju (?). Od spomenutog zavoja suvremene ceste dolazeći pravcem iz Svinišća početnih je trideset metara puta zatrpano i neprepoznatljivo, ali narednih stotinjak metara do ceste na mjestu mosta preko potoka taj segment širine 1 - 1,5 m ima izgled komunikacije na kamenoj podlozi s mjestimično sačuvanim popločanjem. Svega nekoliko metara istočno uz ovaj segment komunikacije, približno na njegovoj polovini unutar teže prohodnog nagiba terena obraslog česminom i grabom, nalazi se dosta razneseni tumul veličine 12 - 15 m. Na prostoru do oko 25 m istočnije od njega uočavaju se razom tla mogući ostaci još dvaju tumula, ali im veličinu nije moguće odrediti.

No, ovdje su nužna neka objašnjenja s obzirom na pitanje silaska komunikacije kod mosta na cesti nadomak Podašpilja, kao i njenog nastavka. Naime, na ovaj se segment komunikacije nakon prijelaza ceste nastavlja još svega 25 m zemljane stazice na početku polja kojoj se zapriječio potok. Potpuna neprohodnost terena nasuprotne strane potoka ne omogućava, ne samo eventualno uočavanje nastavka puta, već i kretanje, a slično je i s prostorom uokolo korita uzvodno. Na kojem je mjestu komunikacija prelazila potok? Je li na mjestu današnjega mosta, krajem ovog nastavka od 25 m ili tek nešto dužom stazicom, koja od ceste također silazi k potoku, nekih 40-tak m jugoistočnije. Ova potonja mogućnost odnosi se na dijagonalnu komunikaciju koja se odvaja od gornje ceste dolaskom iz Svinišća, nekih 140 m prije zavoja kod silaska niz Dovnicu (vidi iscrtkanu liniju na crtežu). Predstavlja li onda ova dijagonala presječena na dva mjesta novom cestom upravo segment najstarije komunikacije kojoj se traži točno mjesto prijelaza preko korita potoka? Ukoliko je važnost u pogledu starosti nekog pravca drugdje bila naglašena položajem grobalja, tada bi se i ovdje moglo odgovoriti potvrdno. Naime, s istočne strane te dijagonale puta nalazi se veći tumul o kojem je već bilo riječi,[14] a moguće i još jedan, nekih 70-tak m jugoistočnije. Taj se segment puta naglije odvaja od današnje ceste izlaskom iz Svinišća, dakle i od prastare komunikacije, te ovom karakteristikom nema prirodan tok kakav ima njen nastavak na zavoju nešto niže. Budući da ništa ne upućuje na svojstva njenog usmjeravanja na zemljanom terenu podašpiljskog polja, a naročito okolnost kako je udaljenost između nižeg paralelnog segmenta zanemariva, ne bi se ovom pravcu mogao dati primat segmenta glavne pješačke prometnice između prostora sela. Najprikladnije ju je prepoznati kao njen vjerojatni odvojak, po svemu sudeći za širi prostor polja.        

 

Segment staroga puta od (kod) mosta iznad potoka do Podašpilja

Da najstariju komunikaciju, osim vida najjednostavnijeg prolaza u okviru same prirodne konfiguracije, pružanjem treba najvećim dijelom poistovjetiti upravo s proširenjem današnje ceste od potoka do Podašpilja (oko 500 - 600 m) upućuje i činjenica često poplavljenog terena u nižim predjelima polja. Izlokovanost flišnog terena kojeg presijeca potok što skuplja oborinske vode, prenoseći ih od brdovitih padina kroz Dovnicu u Cetinu, ne upućuje na mogućnost postojanja usmjerenijih komunikacija, uostalom što se da zamijetiti terenskim obilaskom polja. Pitanje uže točke samog “polazišta” tog segmenta kod mosta najlakše je prepoznati ne na samom mjestu današnjeg mosta iznad potoka na cesti već nešto uzvodnije, do u krugu od kojih 50-tak metara. Na to bi upućivala linija pružanja zemljanog nastavka komunikacije ispod ceste, svega deset metara iznad mosta. To važi i za smjer sa zapadne, podašpiljske strane potoka, budući se zbog rečene neprohodnosti terena ne raspoznaje točno mjesto na kojem je put prelazio korito potoka. Dakle, deset metara današnje ceste prije mosta te od mosta njene nešto veće dužine na suprotnoj podašpiljskoj strani odnosio bi se na onu njenu dionicu koja nije preslojila staru komunikaciju, a koja je ovakvim sagledavanjem morala činiti luk. 

Trasa starog puta od Podašpilja do Omiša (Put podno Imbera)

Segment starog puta do vrha prijevoja (Sl. 9.) [15]

Netaknuta komunikacija izgleda uske pješačke staze ka prijevoju podno Imbera započinje u Podašpilju svega 50 koraka od novog južnog prilaza na ulazu u selo. Ova danas markirana planinarska staza, širine 1 m, u početnih stotinjak metara prolazi na kamenitoj podlozi podno visokog grebena. Potom svoj jasan izgled gubi u dužini od oko 800 m u opožarenoj borovoj šumi, na dosta erozivnom terenu, kakav je i narednih oko 1 km izrazitijeg uspona na izmjenično šumovitom i laporastom tlu. Treba naglasiti kako na toj cjelokupnoj dužini nije moguće raspoznati nekakav jasniji ostatak ranije komunikacije te, osobito zbog dugotrajne erozije tla, ova najvjerojatnije nije niti postojala u, uže gledajući, čvrsto zadanoj liniji svoga pravca. Stoga se je i kretanje moralo prilagođavati mjestimičnoj pogodnosti terena.

Jasan obris komunikacije vidljiv je tek na izduženoj tupinastoj gredi, uzdignutoj za 15-tak m između korita dvaju potoka. Sredinom tog hrbata, dugačkog oko 500 m i širokog oko deset metara, dobro je vidljiv uski puteljak. Zbog zaravnjenosti podloge tog grebena početnih (istočnih) oko 150 m put mjestimice podsjeća na izgled kolotečine (Sl. 10.)., da bi se na preostalim dijelovima, gdje greben postaje “zašiljeniji” s nižim stijenama, takav izgled posve izgubio.

Odmah po izlasku s tog hrbta komunikacija izlazi na sam prijevoj, stvarne širine oko 200 m, gledajući od visokih litica Dinare do stijena na jugu, okomito postavljenih iznad omiškog groblja na Vrisovcu. Relativna zaravan prijevoja u smjeru istok - zapad iznosi oko 100 m. Ovdje se nalazi i Careva gomila, devastirani kameni tumul promjera 13 m (Sl. 11.), o čijem se prijedlogu za (primarno) kultno značenje nedavno pisalo.[16] S ovog je prostora izvanredan pogled prema istoku na Kučiće i Svinišće s Okladnicom te obalni pojas oko Makarske (Sl. 12.). Na zapadu su izvrsno pregledna Poljica te pogled na Split s dosta širokom morskom okolicom i otocima (Sl. 13.), te i ta okolnost upućuje na obredne razloge postavljanje tumula na samo tjeme dobro prohodnog i preglednog prijevoja s komunikacijom, odnosno i na samom mjestu prijelaza s morske strane u unutrašnjost.

Segment puta od prijevoja k Omišu (podno Velikoga Imbera)

Silaskom s prijevoja k zapadu, prema Omišu, na širokom se prostoru ne uočava jasno izdvojena linija stare komunikacije. Nakon prijeđenih nekih parstotinjak metara nalazi se izvor vode unutar izletišta “Borak”, a odatle komunikacija, podno Velikoga Imbera, zadobiva izgled uske vijugave linije prilagođene konfiguraciji kamenitog tla. Iste karakteristike puta vidljive su sve do Čečuka, u dužini od oko 1 km. Odavde, sve do istočnih bedema grada Omiša, komunikacija više nije čitljiva unutar novoizgrađivanog Borka. Međutim, posve je podrazumljivo i logično njeno pružanje ovim današnjim predgrađem, naročito u pogledu činjenice o rimskim ostacima i nalazima istodobnih grobova.[17] Unatoč njihovoga spomena i opisa u literaturi o tome nije moguće podrobnije referirati na ovom mjestu. Stoga, do neke skorašnje izrade arheološko-topografske karte svih ovih nalaza, ovdje tek upozoravam na njihovu učestalost na prostoru istočnih prilaza antičkom Oneumu i zapadnijoj srednjovjekovnoj gradskoj jezgri.

Zaključna napomena o značenju drevne komunikacije od Kučića (i Dubaca/Slimena) preko Svinišća i Podašpilja do Omiša u okviru preostalih arheoloških naznaka

Spomen sela Kučiće (Cuchani) i Svinišće (Yfnien/ses/) u izvorima još 1315. g.[18], odnedavna se materijalno potvrđuje arheološkim iskopavanjima[19]. Brojni rekognoscirani i razmatrani grobljanski lokaliteti s prostora dvaju sela i susjednih sela jednim dijelom također upućuju na to srednjovjekovno razdoblje, kao i ona ranija, uglavnom prapovijesna,[20] s izrazitom organizacijom boravka čovjeka na ovom prostoru.[21] Veći dio tih arheoloških točaka razasut je u odnosu na pješačku prometnicu, osobito grobalja koja su ponegdje zasnovana i u njenoj najneposednijoj blizini. Ta uska komunikacija nije imala većih graditeljskih intervencija na sebi, ponegdje je tek popločana, a najvećim dijelom upotrijebila osnovu kamenitog ili zemljanog tla. Pravac i linija kretanja njene trase prati se užim topografskim opisom ili prijedlogom nekadašnjeg pružanja, od Dubaca na istoku do samog Omiša na zapadu, prolazom kroz sela Slime, Kučiće, Svinišće i Podašpilje. Nije bilo razloga ne odlučiti se kako je ovaj drevni put (donedavna i jedina prometnica) svojim postanjem imao svoju ulogu i ranije od povezivanja srednjovjekovnih aglomeracija. Uostalom, raspored arheoloških dokaza i naznaka na terenu potvrđuje značenje te manje regionalne prometnice i u rimskom i u prapovijesnom razdoblju, dakle, stoljećima nakon i, još dugotrajnije, prije Kristova rođenja. Dotokom nje ovi su se krajevi razvijali u stanovitom stupnju blagostanja i svekolikog strujanja, ma koliko god se ono danas činilo vremenski statično, a svojim izgledom i odveć skromno. Pridodaju li se ovoj prometnici i nerazmatrani planinski putevi kroz prijevoje k moru, posredno vezanih za nju preko naselja, tada je i više nego očita životnost Kučića i susjednih sela tijekom duge povijesti. Stoga se je i nastojalo u proteklim nastavcima što potpunije prikazati materijalne dokaze njihovog najranijeg razdoblja, od prapovijesti do srednjega vijeka.