1. Počeci prosvjetne djelatnosti u Kučićima

 

U našim je selima, pa tako i u Kučićima, uvijek bilo pismenih ljudi. To su prije svega bili domaći svećenici glagoljaši, župnici i ostali koji su u mnogim slučajevima trajno živjeli u rodnim mjestima bez posebne službe. U doba moga djetinjstva u Kučićima je kolala priča prema kojoj su i neki od njih tobože bili nepismeni. Ta se priča oslanjala se na pripovijedanje o don Petru Šarcu, koji mise koje je imao namjeniti na određene nakane, navodno, nije zapisivao nego bi, da ne zaboravi, o tomu usjekao neki znak u gredu. Možda u nekim godinama velikoga siromaštva i nije imao papira za pisanje pa se ponekad služio i takvim znakovima, ali i on i svi ostali glagoljaši morali su dobro poznavati čak tri pisma: glagoljicu, bosančicu i latinicu. Prvim od tih pisama bili su tiskani njihovi misali i brevijari iz kojih su svakodnevno čitali. Drugim su oni pisali sve službene i privatne spise i pisma. Trećim su bile tiskane poslanice i evanđelja za čitanje i pjevanje na hrvatskom jeziku u sv. misi (evanđelistar, ponekad nazivan izrazom šćavet), pa obrednik na hrvatskom tiskan latinicom u Rimu g. 1640., prema kojemu su podijeljivali sv. sakramente: krštenje, bolesničko pomazanje i dr., iz njega čitali razne blagoslove, litanije i molitve. Latinicom su napokon bila tiskana mnoga izdanja katekizama i razne druge knjige i knjižice poučnoga i duhovnoga sadržaja namjenjene poglavito njima.

Ti su svećenici opismenjivali i neke seljake, jer su davno prije otvaranja službenih škola, osjećali potrebu i dužnost da posebno nadarene dječake poučavaju u čitanju i pisanju u nadi da će neki od njih htjeti učiti i više od toga te ih poslije naslijediti u svećeničkoj službi.

Bio je običaj da neke glagoljaše koji su se osobito isticali primjernim vladanjem i znanjem nadbiskup ovlasti za poučavanje jednoga ili više svećeničkih pripravnika u teologiji i svemu što budući svećenik mora znati. Kad bi ga taj domaći svećenik učitelj dovoljno naučio, odveo bi ga biskupu na ređenje, naravno, računajući s tim da će se taj đak prije ređenja morati podvrći službenom ispitu. Zna se da je u doba turske vladavine učio tako za svećenika u Kučićima kod don Marka Kadića Kotromanjića Mijo Pavlović Burazin iz Ciste, koji se poslije u doba kandijskoga rata istaknuo junačkim podvizima otimljući sa svojom četom zarobljene kršćane iz ruku osmanlija. Taj je "djak" ili "žakan" g. 1639., 1644. i 1645. više puta spomenut u staroj kučićkoj matici, o kojoj je u Zovu već pisano.[1]

Od Kučićana običnih težaka koji su prije otvaranja bilo kakve škole, službene ili poluslužbene, bili pismeni dobro je navesti Srdanoviće: Križana sina Ivanova (1795.-1825.), uz čije je ime 14. veljače 1822. dodano "knjigoštilac"[2], Cvitana Jozipova (1808.1879.) i Ivana Tadijina (1799.-1847.), Miju Pervana Grgina (1800.-1850.), Miju Vukasovića Ivanova (1788.-1847.), Tomasoviće: Nikolu Antonova (1795.-1873.) i Antu Tadijina (1807.-1873.), Antu Šušića Grgina (1805.-1881.) i Jozu Rabotega Grgina (1798.-1872.). Oni su se potpisivali na raznim ugovorima, neki od njih bosančicom (Srdanovići Križan i Ivan, Mijo Pervan, Mijo Vukasović, Jozo Raboteg), neki bosančicom i latinicom (Tomasovići Ante i Nikola, Grgo Topić), a ostali samo latinicom.[3]

           

2. Župna škola u doba župnika don Ivana Božića

Državne vlasti se u doba Mletačke Republike nisu uopće brinule za otvaranje škola i za pismenost svojih podanika. Kad su potom g. 1806. u Dalmaciji zavladali Francuzi, nastojali su otvoriti službene pučke škole u većim i manjim gradovima, ali od toga zbog burnih prilika i skorog Napoleonova pada nije bilo mnogo koristi. Ddesetak godina poslije odlaska Francuza iz Dalmacije nove su se austrijske vlasti dale na ponovno otvaranje osnovnih škola u gradovima, a potom, koncem dvadesetih godina 19. st., počele su poticati rad na opismenjavanju seoske djece. Na selima ni tada, a ni više desetljeća poslije toga, nije bilo moguće otvarati redovite osnovne škole, pa su preko biskupskih ordinarijata pozivale župnike da oni po mogućnosti otvore kakvu god župsku školu za seosku djecu. Međutim, uvjeti su i za takve škole u mnogim selima bili nemogući, a zanimanje roditelja za opismenjavanje njihove djece slabo ili nikakvo.

Tadašnji župnik u Kučićima don Ivan Božić ipak je g. 1828. skupio određeni broj dječaka i poučavao ih, ali je na proljeće sljedeće godine tu svoju djelatnost morao obustaviti, jer đaci zbog gladi više nisu mogli dolazili na nastavu. O tomu je ovim riječima izvijestio u pismu upućenom tadašnjemu upravitelju biskupije (kaptolskom vikaru) kanoniku Marku Dudanu:

            “Svitli i mnogo pripoštovani gospodine, gospodine i gospodaru pripokloniti, gospodine,

 

            Primija sam Vašu naredbu pod brojem 109 s dekretom u štampi pod brojem 18126 i 3884 porad utemeljenoga nauka u puku, koji je više puta i prija u prošastoj godini bija proglašen. I tako mnogi roditelji slali su svoje sinove i mnoga dica bili su počeli lipim redom učiti, ali poradi velikoga glada ima nikoliko vrimena da su se odbili od nauka. Tako sada, pokle jim je navišćeno svaka pomljivo, isti se ne odmeću nego su odgovorili svi svi skupa da će slati odma pokle se štogod dobave rane, jere sada ne mogu od velika glada dolaziti. Toliko ja sam oznanija poteštariju,[4] kad mi je pitala, da nejmam kuće za primat ji i da ima kuća carkovna, i neka je puk napravi. Bila bi pristojna za primat ji na skulu. I tako i Vas oznanjujem, da Vi oznanite priuzvišeno vladanje, da ji usiluje za napraviti istu kuću, jere ji ja ne mogu primati u moju kuću poradi tisnoće od kuće, a i moji smetnja koje dodijaju dica, kako znate. A ja ću pomljivo uložiti moje trude za istu svr/h/u svakom pomljom i nastojanjem i koji Vam od srca želim svako dobro i ljubim Vaše posvećene ruke.

             Vašega m. p. g. d. Ivan Božić, župnik od sela Kučića, sluga ponizni

U Kučićim, na 24 aprila 1829.

O nastavku te Božićeve prosvjetne djelatnosti tijekom te i možda još koje godine nema, nažalost, vijesti u Nadbiskupom arhivu. Vjerojatno je on nakon prestanka glada tu prvu skupinu svojih đaka još neko vrijeme poučavao u čitanju i pisanju bosančice i latinice. Stara župna kuća koja se nalazila jugozapadno od crkve Sv. Luke (poslije crkovna konoba)[5] bila je čini se tih godina popravljena, a onda čak i osigurana kod osiguravajućega društva u Trstu.[6] Po svemu sudeći, nakon što je tu prvu skupinu opismenio, njegova je župna škola prestala s radom. Poslije je više nije ni mogao otvarati, jer je s vremenom ostario i obolio, pa je morao tražiti pomoćnika i za obavljanje svoje glavne župničke službe. Svakako, da je g. 1834. i poslije držao đacima bilo kakvu nastavu, to bi bilo ostavilo traga u spisima Glavnoga nadzorništva osnovnih škola na području ondašnje splitsko-makarske biskupije iz godina 1834.-1869. sačuvanim u Nadbiskupskom arhivu u Splitu. Pretpostaviti je da je četrdesetih godina 19. st. don Stipan Tomasović kao njegov osobni pomoćnik barem privatno poučavao neke dječake u čitanju i pisanju. Činjenica je da su se poslije na dokumentima vlastitom rukom potpisivali ne samo mogući Božićev đak Ante Tomasović Nikolin (1822.-1845.) nego i njegov mlađi brat Marko (1828.-1904.) i stričević Augustin (1831.- poslije 1857.) sin Lukin (sva trojica don Stipanovi sinovci!), Stipan Pervan pok. Frane (1825.-1866.), Raboteg Martin Nikolin (1835.-1901.), Ante Vukasović Mijin (1837.-1908.), Pavao Topić Grgin (1842.-1919.) i Ivan Šarac Ilijin (1846.-1884.). Stipan Pervan je sve do smrti sastavljao u selu razne isprave, kupoprodajne i druge, a sačuvala se i knjižica veličine 15 x 9,5 pisana bosančicom u kojoj je on latinicom zapisao: "Kopijam ja Stipan sin Vran/e/ Pervan/a/ iz libra don Ivana Tičinovića likarije i strolige. U ime Boga. Amen."

Govoreći općenito o prosvjetnoj djelatnosti treba spomenuti i to, da je don Stipan Tomasović (1788.-1866.), dok je bio župnik u Svinišćima, dobio službenu pohvalu od carskoga Namjesništva u Zadru za prosvjetni rad na unapređivanju vinogradarstva i voćarstva u Svinišćima i Kučićima. O tomu je prethodno obavijestio više vlasti omiški župnik don Ante Lovrić u ime omiške podružnice Agronomskog društva što ga je on vodio u izvješću od 20. kolovoza 1854. pisanom tada službenim talijanskim jezikom. Tu o don Stipanu stoji, da se je "tekuće godine odlikovao u primjeni najboljega načina u uzgajanju loza, u sadnji više stotina maslina i voćaka i drugih stabala, tako da po njegovu primjeru seljaci u njegovoj župi i obližnjoj župi Kučiće, videći da je ono što je on činio korisno, nastoje u plemenitom takmičenju njega nasljedovati.” Namjesnik Mamula zamolio je službenim dopisom od 21. travnja 1855. tadašnjega splitsko-makarskog biskupa Alojzija Pinija, da izraze njegova zadovoljstva prenese don Stipanu i još nekim župnicima i učiteljima te ih potakne da s takvim pohvalnim djelovanjem nastave na opće dobro.[8] 

3. Kučićani pomažu otvaranje Više osnovne škole u sjemeništu u Priku

Kad je g. 1853. biskup Alojzije Pini, zbog nedostatka škola na selima, pripremao oživljavanje sjemeništa u Priku s tim da u njemu bude viša osnovna škola za seoske dječake koji imaju želju nastaviti poslije gimnazijsko školovanje boraveći u splitskom sjemeništu, obvezali su se na materijalno pomaganje toga zavoda i škole gotovo svi župnici i mnogi seljaci iz omiške okolice. Tako je kučićki župnik don Ivan Božić obećao davati "u jasprim 12 viorina na godinu za godine četri", a isto tako tadašnji sviniški župnik don Stipan Tomasović, dok je don Filip Tomasović, tada rogoznički župnik, obećao istu svotu, ali samo za jednu godinu. Osim njih obećali su za to sjemenište davati godišnje po 20 karantana (trećina fiorina) tijekom sljedećih četiriju godina seljaci Grgo Topić, glavar, Ivan Šušić pok. Grge, Jerko Tomasović, Ilija Šarac, i Jure Sovulj, po deset karantana Toma Šarac i Cvitan Srdanović, a po 6 Jakov Vukasović. Osim toga u crkvi je 27. studenoga 1853. za to sjemenište bio skupljen 31 karantan.

Poslije je više Kučićana u tom sjemeništu svršilo izvrsnu osnovno šklolu, iz koje se moglo odmah preći u osmorazrednu gimnaziju. Od tih su svećenicima postali don Marko Topić (1845.-1913.), poslije učitelj i profesor u tom sjemeništu, a potom profesor i ravnatelj učiteljske škole u Dubrovniku, don Mijo Tomasović (vidi o njemu članak u prošlom broju Zova), fra Kažimir Tomasović stariji, krsnim imenom Antun (1865.-1890.), i don Stipe Tomasović (1870.-1947.). Jedan je od pričkih đaka osnovaca, rodom Kučićana, umro kao bogoslov (Pavao Tomasović, 1855.-1873.), a više njih je nemajući mogućnosti za daljnje školovanje ostalo u selu.

4. Pomoćna župna škola od g. 1868. do 1903.

Kad je poslije smrti don Stipana Tomasovića (1866.) u Kučiće za novog župnika početkom g. 1867. došao njegov sinovac don Filip Tomasović, pa mu neki Kučićani očitovali želju da njihovu djecu poučava u čitanju, pisanju i računanju, on se izrazio spremnim otvoriti i voditi župnu pomoćnu školu. Smatrao je da mu za održavanje nastave može poslužiti nekadašnja župna kuća, tada nazivana "crkovnom kućom", ali je prije toga, dakako, trebalo nabaviti neophodni školski namještaj i pribor. Da se to što prije ostvari, došli su 22. svibnja 1867. u Omiš u općinu seoski predstavnici te se u ime svih obvezali da će sve to nabaviti. Omiška je pretura početkom sljedeće godine (24. II.) poslala dokumentaciju prikupljenu o tomu Namjesništvu u Zadar, koje je  naum odobrilo te odlukom br. 3520. od 13. ožujka 1868. pozvalo omiško općinsko upraviteljstvo da se pobrine za provedbu.[9] Tako je don Filip 1. svibnja 1868. uspio početi s nastavom.[10] Prema izvješću koje je 27. ožujka 1869. u Zadar poslao glavni nadzornik kanonik don Šime Zuppaneo uspjeh je u toj i nekim drugim takvim školama bio zadovoljavajući, ali je s obzirom na tadašnji broj djece školske dobi nastavu moralo pohađati mnogo više đaka.[11] Namjesništvo je nato odobrilo da se don Filipu u ime nagrade za školski trud odmah isplati 50 fiorina napominjući da se njemu i drugim župnicima koji su držali takve škole preporuči, neka se svim silama založe da se broj đaka poveća, a uspjeh bude još bolji.[12]

Poslije toga u nama dostupnim povijesnim vrelima nema podataka o don Filipovu učiteljskom radu. Bit će da se je već neke od sljedećih godina, nakon što je spomenutu prvu skupinu đaka opismenio, prestao baviti školom. Uostalom, stara crkovna kuća, u suho zidana prizemnica, nije bila prikladna za školu, jer je, zbog malih prozorčića u nju svjetlo u dovoljnoj mjeri moglo dolaziti samo kroz otvorena vrata. Ta su vrata bila dosta široka, ali se nisu zatvarala ostakljenim zatvorima nego običnim drvenim vratnicama, pa ako ih se držalo zatvorena, unutra je bio polumrak, ako otvorena, skupa sa svjetlom ulazio je unutra hladan zimski zrak, smetao vjetar, neprilike stvarale druge vremenske nepogode. Osim toga don Filip je g. 1870. navršio 60. godinu života, pa mu je taj dodatni rad u školi brzo postao nepodnosiv. Vjerojatno je i zanimanje roditelja za slanje djece u školu brzo splasnulo, je se s obzirom na ondašnjie uvjete života na selu čak i najnaprednijim seljacima moglo činiti više nego dovoljnim da im jedan sin bude pismen.

Uvjeti za držanje škole nisu se u Kučićima promjenili na bolje ni tijekom sljedećih petnaestak godina. Ipak se zanimanje roditelja za slanje sinova u školu opet javilo i povećavalo. Stoga se g. 1883. novi župnik don Niko Mimica odlučio na ponovno otvaranje župne pomoćne škole. U biskupijskom godišnjaku, tzv. šematizmu, tiskanom početkom g. 1884. za nj je navedeno da je njezin "učitelj i vjeroučitelj".[13] U nedostatku župne kuće on je za stanovanje unajmio sobu u Dvoru u kući Marka Tomasovića Nikolina, zvanog Glavina. Budući da za školu nigdje nije uspio naći prikladnu prostoriju, ne videći boljega rješenja, nastavu je održavao u crkvi. To je, međutim, bilo i nepraktično i nedolično. Najviše mu je prigovorano to što nastavu nije prekidao ni preko sv. mise koju je u crkvi svakodnevno služio don Filip, tada umirovljenik.[14]

Don Nikolina je i župnička i prosvjetna djelatnost u Kučićima bila kratkotrajna, jer je već početkom g. 1885. premješten u u Makarsku.[15] Novi župnik don Frane Vulić iz Zakučca, koji je preuzeo službu 1. travnja 1885., nastavio je voditi tu školu. Prigodom pastirskoga pohoda, koji je sredinom mjeseca srpnja g. 1885. obavio pomoćni biskup Stjepan Benedikt Pavlović Lučić, odgovarajući na pitanje o školi izjavio je: "Imade pučka pomoćna učiona, koju ja isti držim." i potom: "Do sad učinio sam da se djeca ove učione izpovide dvaput, tj. o Uskrsu i sad", a o vjeronauku da ga drži svaki dan po pola sata, predaje ga prema Vuškovićevu katekizmu.[16]

Premda je u svim biskupijskim godišnjacima od te godine pa dalje do konca don Franina župnikovanja u Kučićima (do g. 1997.) uz njegovo ime dodavano da je župnik i ujedno "učitelj i vjeroučitelj pomoćne pučke škole", zna se iz sasvim pouzdanih vrela da je neke od godina poslije 1885. tu školu zatvorio, što znači da je tijekom više godina u tim godišnjacima snagom inercije ponavljan netočan podatak. Dekan je don Šime Vulić, naime, g. 1893. u izvješću o župama omiškoga dekanata napisao da u Kučićima škole "neima",[17] a sam don Frane 25. lipnja 1895. biskupu Nakiću isto tako izjavio: "Škole neima".[18] Teško je utvrditi pravi razlog obustave nastave u toj skromnoj školi. Bit će da je i toga župnika u tomu dodatnom poslu omeo poglavito nedostatak odgovarajuće prostorije, a potom i njegovo sve slabije zdravlje. Današnja je župna kuća upravo u njegovo doba građena, ali presporo. Kad je napokon bila dovršena i on u nju uselio te u jednoj od lijepo uređenih prostorija mogao održavati nastavu, zdravlje mu se pogoršalo (tuberkulozno oboljenje u grlu), zbog čega je početkom veljače g. 1897. bio premješten u manje napornu župu Podgrađe te već 26. rujna iste godine liječeći se u Omišu preminuo[19] na žalost velike većine njegovih bivših župljana Kučićana koji su ga veoma cijenili i voljeli.[20]

Novi župnik don Mijo Tomasović, koji je u veljači 1897. preuzeo upravu rodne župe, već iste je godine otvorio "pomoćnu učionu"[21] te je sam vodio kao učitelj i vjeroučitelj do g. 1902. Prema pripovijedanju njegovih đaka nastavu je održavao u velikoj prostoriji u potkrovlju tada nove župne kuće. Pohađali su je isključivo dječaci, Prvih godina djelovanja u tu su don Mijinu školu, zbog već spominjanoga višegodišnjeg prekida nastave prije njegova dolaska, dolazili dječaci različitog uzrasta, od navršene sedme do navršene 14 godine života. U čitanju, pisanju, računanju i vjeronauku poučavao ih je, dakako, sve skupa. Znao je, kazivali su neki od njih u doba moga djetinjstva, ubaciti i neke na duhovit način izražene dosege narodne mudrosti koji su tradicionalno služili za vježbanje dječje pronicavosti i brzine razmišljanja, npr. poznato pitanje: što je teže, kilo olova ili kilo slame. Velika većina učenika, pogotovo onih većih, morala je, uz pohađanje nastave, u svojoj je kućnoj zajednici obavljati razne lakše i teže poslove, raditi u polju, ići za blagom i sl., pa im nije ostajalo mnogo vremena za učenje. Neki nisu ni od sebe bili daroviti. Ni don Mijo nije mogao biti posve redovit u poučavanju, jer je u svim žurnim slučajevima morao dati prednost župničkim dužnostima. Zbog svega toga rezultati njegova rada nisu mogli biti naročiti. Da školski nadzornik ne bi dobio pretjerano loš dojam o znanju malih Kučićana, njihov ih učitelj, dakako, običavao dobro pripremiti za njegov dolazak. Kazao bi im što će koga pred njim pitati, a onima većim naredio bi neka sjednu pozadi te se malo zgure u klupi, da ne budu upadni.

Taj je školski rad, kako je poslije u više navrata naglašavao u svojim dopisima, morao prekinuti preuzimanjem dodatne "pastirske službe u Svinišćim". To se dogodilo najesen g. 1902. Na traženje da izvijesti o uspjehu u poučavanju vjeronauka tijekom šk. god. 1899./1900. i 1900./1901. odgovorio je:

"Godine 1900. glavom prisvitli i pripoštovani biskup ispitao je ovdašnju dicu u vironauku, pa kao što je pohod te ispit g. nadzornika u pomoćnim učionam dovoljan za učionsku vlast, e da se i ne šalje ovoj drugo izvišće, tako je ovaj viroučitelj cinio, da za godinu 1900. ne triba da šalje tom pripoštovanom Ordinarijatu posebno izvišće, pošto se je na licu mista o tom izvistio prisvitli i pripoštovani biskup. Bila je jubilarna godina 1901. te za vrime traženog izvišća i bolesti poštovanoga don Grge Lukasa baš miseca listopada, ovaj viroučitelj služio je Kučiće i Svinišće, obavljao uz običnu župničku službu amo i tamo sv. ruzarje, amo i onamo procesije, amo i onamo ispovid cilog puka u Kučićim i Svinišćim, pa je u toj zaposlenosti zaboravio da pošalje dužno izvišće o poučavanju vironauka u ovoj pomoćnoj učioni te moli da ga se ovog puta cini ogovorenim, a unaprid obećaje da će bit točniji."[22]

Kad je uprava biskupije i početkom g. 1903. od njega opet tražila da izvijesti o predavanju vjeronauka u školi, odgovorio je, kako je, nakon što je preuzeo i posluživanje susjedne župe Svinišće, da zadovolji zahtjevima Svinišćana, "većinom nepotrebnim", napustio pomoćnu učionu u Kučićima, koju je sam uzdržavao, pa tako i vjeronauk u učioni, "kad ova ne obstoji". Završio je riječima: "Sada pako podpisani podučava djecu u vjeronauku samo u crkvi, i to u Svinišćim i ovdje naizmjenice. Da su djeca u obe župe dovoljno podučena u kršćanskom nauku, o tom se može najbolje uvjeriti ta prepoštovana vlast, ako jih izpita preko kog svoga zamjenika."[23]

Don Mijo je tri godine poslije obustave nastave u pomoćnoj učioni otkrio i što ga je pri kraju njegove prosvjetne službe bilo teško uvrijedilo ozlovoljilo. Iznio je to ovim riječima:

"Pa morao je napustit ju i stoga što je u ovoj - a toga nisu lišene ni druge - župi velik obćinski namet, a sa stanovite strane kazivalo se župljanim da im je taj namet rad pomoćne učione, tako da je pišući izjavio u obćinskom vijeću g. 1902. da će besplatno poučavati djecu i uzdržavati mjestne siromaje i tim oboriti krivo mnijenje i podvale o amošnjoj pomoćnoj učioni, al i to nije pomoglo te je napokon zatvorena do boljeg vremena."[24]

 

Ta su bolja vrema došla tek g. 1909., kad su ostvareni uvjeti za otvaranje redovite državne osnovne škole u Kučićima o kojoj će biti pisano, nadamo se, u sljedećem broju Zova.    

 

[24] NAS, S-M Spisi, dopis br. 1573. od 6. IV. 1905.