Don Miho Tomasović, u svoje doba u Kučićima i cijelom omiškom kraju poznatiji kao don Mijo (tako izgovorenom imenu prezime Tomasović nije ni trebalo dodavati, jer svak je znao o komu se govori!), još uvijek je nekim Kučićanima u živom sjećanju, dakako, samo najstarijima, kojih je iz godine u godinu sve manje, pa je poželjno da se što prije nešto o njegovu  životu i djelovanju zapiše.

Rođen je 10. prosinca 1852. kao prvo od devetero djece Mate i Ane Milavić, koji su vjenčani u Zvečanjima 17. studenoga 1851. Od njegove braće i sestara troje najmlađih umrlo je u ranom djetinjstvu (Filipa, Ivan i Ivka), brat je Jerko preminuo kao mladić od 22 godine, a svoje su obitelji osnovali Manda (1855.-1935.) s Brnom Vukasovićem g. 1878., Marko (1858.-1938.) s Jelom Urlić g. 1884., Filip (1864.-1938.) s Anom Tomasović g. 1895. i Marija (r. 1886.-1946.) s Vickom Tomasovićem g. 1884.

Školovanje

            U vrijeme don Mijina ranog djetinjstva opet je kod starohrvatske crkvice Sv. Petra u Priku proradilo sjemenište, koje su austrijske vlasti g. 1821. bile zatvorile, a g. 1854. dopustile da se u njemu otvori osnovna škola za buduće sjemeništarce sa sela u kojima tada nije bilo osnovnih škola. Tako je omogućeno školovanje i njemu i mnogim drugim seoskim dječacima iz cijele srednje Dalmacije.

U prvomu razdoblju djelovanja toga sjemeništa (1750.-1821.), kad je u njemu bila samo glagoljaška bogoslovija, tu su završili nauke i Kučićani don Križan Marunčić (jedan od dvanaestorice prvih pričkih bogoslova!), zatim don Ivan Radić, pa braća Šarci don Mijovijo i don Petar, don Bernard Sovulj i don Stipan Tomasović[1]. Tu su neko vrijeme učili još i Jure Topić (r. 1788.), koji je don Marku Topiću bio prastric, i Bartul Tomasović, don Mijin prastric, tj. najstariji brat njegova djeda Mije (r. 1790.), koji su mimo svoje volje bili uvučeni u ratni vihor Napoleonskog vremena te svoje kosti ostavili vjerojatno negdje u Italiji.

U drugom su razdoblju pričkoga sjemeništa (1854.-1885.) osnovnu školu u njemu završila tri kučićka svećenika: don Marko Topić (jedan od prvih 40-ak đaka upisanih u siječnju 1854.), don Mijo Tomasović i don Stipe Tomasović. Don Marko i don Stipe su nakon četvrtoga razreda osnovne škole završenog u Priku nastavili daljnje školovanje gimnazijsko u Splitu i bogoslovno u Zadru, a don Mijo je bio jedan od onih svećenika koji su u Priku privatno završili i sve ostale nauke, a to znači skraćeno gimnazijsko školovanje i bogosloviju. Njemu je tu don Marko Topić bio jedan od odgojitelja i profesora.

Svećeničke službe

            Don Mijo je za svećenika zaređen 28. listopada 1875.[2] Prve su mu službe bile kapelanske, koje po općoj praksi u Crkvi nisu dugotrajne. Tako je i on najprije nekoliko mjeseci bio kapelan u župi Klis (1876.), gdje je tada župnikom bio ugledni svećenik don Jure Gojsolić rodom iz Kostanja, pa onda u župama Katuni-Kreševo (iste g. 1876.) i Žeževica (1877.). Potom je kao privremeni župnik upravljao sljedećim župama: Tijarica (1878.), Komin (1879.), Župa Biokovska (1880.-1881.), Kučiće pvi put (1881.-1883.), Drašnice (1883.-1885.), Vidonje (1885.), Tugare (1886.-1897.) i Kučiće po drugi put (1897.-1925.).

Kao dugogodišnji župnik Kučića (2+28 godina) rado je prihvaćao brigu i za koju od obližnjih župa, dakako, privremeno, dok im biskup uzmogne naći redovitog župnika, a to se znalo protegnuti i na više godina. Tako je dvomiseći posluživao Svinišće (1902.-1903.), Podgrađe (1909.), Slime (1911.), opet Svinišće (1914.-1915.).

  

U mirovinu je otišao u 73. godini života, nakon ravnih 50 godina službe. Uza sve tegobe koje sa sobom nosi starost, njemu se ni tada nije mirovalo. Odmah je vrlo rado prihvatio posluživati nedjeljom i blagdanom malu župu Sitno Gornje (1. 11. 1925. - 31. 3. 1926.), a zatim Nova Sela ( od 1. 4. 1926. do 31. 12. 1928.), pa onda povremeno, osobito o božićnim i uskrsnim blagdanima, filijalu kostanjske župe Seoce. U svim tim slučajevima pješačio je uoči nedljelja i blagdana od svoje kuće u Kučićima do tih mjesta te se sutradan po obavljenim službama na isti način vraćao natrag. Pripovijeda se da se usput običavao malo odmoriti u Podgrađu, gdje bi se svratio u ondašnjega župnika don Mate Lukete, s njim se popričao uz koji zalogaj kruha i kapule, utažio žeđ s čašom "slava" pa nastavio put dalje.

  

Posljednja redovita svećenička služba bila mu je u Svinišćima. Tu je župu po teći put u svom životu posluživao od 5. 3. 1931. do 1. 8. 1932., dakle tijekom gotovo punih 18 mjeseci. Činio je to rado, iako je tada bio već u 80. godini svoga života. Don Rade Terzić, koji je u tih godina bio đak, sjeća se, kako je stari don Mijo pješačući iz Kučića svakodnevno dolazio do Gospine crkve na Brusu te opremao sve najnužnije župničke poslove.[3]

Glagoljaš i branitelj glagoljanja

            Nisu svi koji su završili privatnu bogosloviju u Priku skupa s don Mijom bili glagoljaši (neki su se opredjeljivali za latinski jezik u služenju sv. mise!), ali on je to bio, i to na svoj osobiti način.

U pokret za obranu šire shvaćenoga prava na glagoljanje don Mijo se uključio g. 1893., kad su pod pritiskom bečke diplomacije iz Rima počele dolaziti ograničavajuće odluke. Njemu kao župniku stare glagoljaške župe Tugare nitko nije smetao glagoljati. Uzbuna je počela, kad biskup Nakić najesen g. 1893. nije dopustio mladomisnicima don Anti Dragoševiću i don Jeronimu (Momi) Franceschiju, da svoje mlade mise pjevaju na staroslavenskomu u Omišu, zato što je u omiškoj nadžupskoj crkvi do tada bilo uobičajeno pjevanje misa na latinskomu. Don Mijo je bio jedan iz skupine svećenika, koja je na to sastavila vrlo oštro sročeni protest, koji je on osobno donio u biskupsku kancelariju.

Na Nakićev pismeni ukor on je, među ostalim, odgovorio: "Ovaj je župnik svestrano osvjedočen i duboko uvjeren, da je slavensko bogoslužje 'glagoljica' na veliku Božju slavu i spas duša, obilježje dobrote i mudrosti svetih otaca papa i najdragocjenija narodna povlastica te je prama tom po svojoj slaboći u granicam zakona, duševnosti, ljubavi i rodoljublja radio i raditi će, dok se god bude ćutio katolikom, svećenikom i Hrvatom, dok mu bude pri srcu slava Božja, spas duša i narodna dika, ma stalo ga to života; a zanatom agitacije, novinarstva, izvrtanja i sablazni dosle se nije bavio. Navlastito novine su mu nepoćudne, jer ne zastupaju njegove vjerske i narodne nazore, stog jih je početkom mladog ljeta i odbio ..."[4] Biskup Nakić nije, dakako, bio protivnik glagoljanja, ali je morao paziti da se točno vrše odluke viših crkvenih poglavara. Da je don Mijino obrazloženje ipak prihvatio pokazao je i tim što mu je nekoliko godina poslije toga dodijelio željenu župu Kučiće.

Don Mijino narodnjaštvo

            Po svojim sklonostima i političkom opredjeljenju don Mijo je bio žestoki narodnjak, a nakon 1900. jedan od mnogih hrvatskih sanjara njegova vremena koji su iz plemenitih pobuda svoje poglede najradije okretali prema Rusiji, a onda i prema Srbiji, sveslavenstvu i jugoslavenstvu, i ne sluteći kud će to narod odvesti. Stoga nije nikakvo čudo da nije uvijek nalazio “zajednički jezik” s mnogima od svojih učenijih i dalekovidnijih kolega svećenika.

Kao mladi svećenik bio je blizak Pavlinovićevu krugu, a taj je u doba njegova župnikovanja u Drašnicama zastupao čisto hrvatski pravac u narodnoj stranci. O tim dvjema godina svoga života don Mijo će g. 1922. u pismu kanoniku Leopoldu Ivaniševiću, rodom Makaraninu, izjaviti: "Što sam dobra i ugodna vidio, to je bilo u Makarskoj i Makarskom primorju s Pavlinovićim, Ljubićem, Baškovićim, Ivaniševićim (i s Vašim ocem), Ribićim /!/, Dejanim, Morovićim, Šimićim, Žarnićim i td."[5] Kažimir Ljubić, kojega tu spominje, bio je u posljednjim godinama života († 1897.) vatreni pravaš. Da ni don Mijo tada nije bio daleko od pravaštva dokazuje njegov makar skromni prilog za Starčevićev dom u Zagrebu.[6]

Međutim, poslije je u njemu, kao i mnogim hrvatskim političarima prvih desetljeća 20. st. toliko narasla ogorčenost na austrijsku politiku prema Hrvatima da su počeli sve nade polagati u sveslavensko, rusofilstvo i jugoslavensko. Radikalni se politički zaokret očitovao i u činjenici da se don Mijo u pismima i službenim dokumentima počeo redovito služiti ekavicom (prije toga je pisao ikavicom, pa neko vrijeme bio prešao na upotrebu slova jat označivana latiničkim slovom e s kapicom ili točkom). Tomu se neće odviše čuditi tko zna da je i Tin Ujević, veliki hrvatski pjesnik o čijem hrvatstvu nema dvojbe, bio postao čistim ekavcem, iako je to ostao kraće vrijeme nego stari don Mijo.

Je li don Mijino narodnjaštvo imalo veze s njegovim premještajima ?

            Spominjalo se poslije, da su ga navodno zbog toga žestokog narodnjaštva i glagoljaštva biskupi često premještali sa župe na župu, što ne odgovara činjenicama. On je svoja politička i slična opredjeljenja i nastupe zaoštrio u drugomu dijelu svoga službovanja, kad se baš razmahala i borba oko glagoljanja, ali je upravo tada prestao seliti sa župe na župu, s veće na manju i zabitniju (od g. 1886. do umirovljenja g. 1925., dakle u 40 godina, promjenio je samo dvije župe, obje i danas ugledne: Tugare i Kučiće).

  

Nema nikakve dvojbe da je priča kako je don Mijo, navodno, cijeloga radnoga vijeka "selio iz župe u župu s potrebitom opremom i invetarom, natovarenim na samar magareta"[7], klasična legenda. Kao svaka legenda i ta ima svoju povijesnu jezgru, a ta je u ovom slučaju činjenica da je zaista u prvih deset godina službe bio često premještan, ali iz vrlo različitih razloga. Tumačenje o suprotnosti političkih opredjeljenja biskupovih i don Mijinih kao uzroku njegovih nedaća sasvim otpada, jer i tadašnji se splitsko-makarski biskup Marko Kalogjera (1867.-1888.) bio sasvim priklonio narodnjacima pa se i u upravi biskupije njima okružio, zbog čega su ga autonomaši u svojim novinama ljuto napadali. Njegov nasljednik Filip Franjo Nakić (1890.-1910.), u duši narodnjak, izbjegavao je svako priklanjanje strankama smatrajući da bi drugačijim postupkom dolijevao ulje na vatru tadašnjih politikanskih sukoba te štetio narodnoj stvari i vjeri.

U prvim godinama svećeničke službe naš je don Mijo bio u vrlo nezgodnu položaju, kao i svi ostali svećenici koji su nauke završili privatno u Priku, bez obzira na to, je su li misu služili latinski ili glagoljaški, bili više ili manje zagrijani za narodnjačku politiku. Njima austrijske vlasti, koje su g. 1879. ukinule privatne škole u Priku, a ostavile još za neko vrijeme samo osnovnu (ona je bila odobrena od države), nisu priznavale nikakva prava nego su zahtjevale da moraju iznova položiti sve gimnazijske razrede te se potom podvrći ispitima iz svih bogoslovnih predmeta na službenoj bogosloviji u Zadru. Dotle nisu mogli dobivati pomoć koja je svećenicima na siromašnim župama davana iz vjerske zaklade, a ni bilo koju prednost. Tako je bilo, dok biskup Kalogjera nije napokon uspio umoliti cara da ih od tih nemogućih zahtjeva oslobodi. Don Mijo je bio u gorem položaju od drugih utoliko, što je na svoj, tada neuobičajen, način protiv toga zapostavljanja protestirao. Tako npr. dok je vršio dušobrižničku službu u Župi Biokovskoj, nije htio dostavljati kotarskim i drugim vlastima propisana statistička i matična izvješća. Na požurnice je odgovarao, da će sve uredno poslati, kad mu priznaju ista prava koja imaju svećenici školovani u priznatim školama.   

   

Prvo don Mijino župnikovanje u Kučićima

            Biskup je Kalogjera don Miji, očito, iskazao povjerenje, kad ga je g. 1881. postavio upraviteljem župe Kučiće. Zacijelo se taj crkveni poglavar nadao da će novi župnik kao domaći sin lakše naći najpovoljnija rješenja za župsku crkvu i novu župsku kuću, jer u staru crkvu Sv. Luke, proširenu sredinom 18. stoljeća, mogao je ući samo manji broj vjernika (broj se Kučićana od spomenutoga proširenja do g. 1881. gotovo potrostručio)[8], a stara je župska kuća zapadno od crkve Sv. Luke bila već davno napuštena i pretvorena u crkovnu konobu (tu tijesnu u suho zidanu prizemnicu bez pravih prozora nije bilo moguće tako preurediti da u njoj bude prikladan stan za župnika i posebna prostorija za župski ured)[9].

Tada mladi i poletni don Mijo bio je uvjeren, da nema smisla proširivati staru crkvu, a da je i za novu crkvu i za župsku kuću najpovoljnije mjesto na Mijovilišću. Rješavanje pitanja proširenja ili gradnje župne crkve bilo je žurnije, jer je staru bio teško oštetio grom. Budući da su odgovarajuće austrijske građevinske službe izvršile uviđaj o stanju te pravile projekte o njezinoj sanaciji i nadogradnji prije njegova dolaska za župnika, on u tom pogledu nije ništa mogao utjecati. Kad je potom Namjesništvo u Zadru definitivno odlučilo da se ne gradi nova crkva nego nadogradi i popravi stara pa to svoje rješenje poslala crkovinarstvu u Kučiće, on ga, duboko nezadovoljan, svojim crkovinarima nije ni pokazao. To življe se zauzeo da se kuća sagradi na Mijovilišću. Taj je njegov prijedlog, međutim, izazvao žestoku uzbunu. Poveden je gotovo pravi rat između zapadnoga dijela sela (Topići, Kunjak, Radići, Tomasovići), gdje su odreda bili don Mijini sumišljenici, i južnoga (Dvor i Srdanovići), koji su svakako htjeli da župnik stanuje sasvim blizu crkve. U taj su sukob zatim na različite načine uvučeni i kućedomaćini iz ostalih zaselaka. Krenule su tužbe biskupu, dolasci crkvenih i civilnih povjerenstava iz Omiša i Splita na uviđaj i sl.[10]

Neki su bili uvjereni da je te nemire raspirilo tadašnje općinsko poglavarstvo koje je bilo autonomaško (talijanaško). To je poglavarstvo zaista tada tužilo don Miju biskupu tvdeći da unosi nemir među seljake i u Kučićima i u Svinišćima, ali ga je dekan don Mate Benković, njegov nekadašnji odgojitelj i profesor u Priku, branio tvrdeći da je tužba pretjerana i da se tužitelj "vara u svojim ocjenam, jer svećenik Miho Tomasović jest krotke i miroljubive naravi i baš uzormisnik te žaliti bi bilo, kad bi on bio premješćen iz Kučića, gdje revno vrši svoje dušobrižničke dužnosti".[11] Don Mijo se u svojoj obrani pozivao osobito na to da njegovo uzorno vladanje i miroljubivost mogu potvrditi poglavarstva u Klisu, Sinju, Imotskom i Opuzenu u čijim je općinama prije služio.[12]

Kad je u selu koncem proljeća g. 1883. spomenuta uzbuna došla do vrhunca, a k tome vlasti doznale da odluku o proširenju crkve don Mijo nije priopćio crkovinarima, u Kučićima mu više nije bilo opstanka. Seoski se glavar Pavao Topić još uvijek nadao da bi se biskup Kalogjera tim pritiscima mogao oduprijeti, ako pred njim na zgodan način iznese don Mijinu važnu ulogu u narodnjačkoj borbi pa mu je pisao: "U Vašem svetom poođenju, kada ste bili u Omišu, Vaša Uzvišenost meni priporuči u našem razgovoru da nastojim za buduće izbore za gos. Bulata, što sam i sam mislijo, ali kada sam poznao da je to i Vaša želja, to sam još vruće započejo raditi oko puka u momu i u drugim selim, pa mi je posa dobro uspijo. U moje selo ne će doisto niko protiva glasovati već svi složno za Bulata buduć da tute radimo složno ja i don Mijo Tomasović, pa uvam se da će se i naše selo umiriti ..."[13]

Međutim, nade u smirivanje nije bilo, pa je don Mijo ipak toga ljeta bio premješten, a novim župnikom u Kučićima postao don Niko Mimica (1883.-1885.) pod čijim je vodstvom crkva S. Luke već tijekom g. 1883. popravljena i nadograđena. Napokon je u vrijeme župnika don Frane Vulića (1885.-1897.) podignuta nova župska kuća točno na sredini sela, na Crljenici. Ona je, nova novcata, dočekala don Miju, kad se g. 1897. poslije 14 godina vratio za župnika svoga rodnog sela.

Don Mijini pothvati u Kučićima dok je tu po drugi put bio župnikom

            Kad je don Mijo g. 1897. opet postao župnikom rodnoga sela, bio je još u punoj životnoj snazi i voljan da što više učini za svekoliki napredak rodnoga sela, vjerski, privredni i društveni. Neke nove pojave među njegovim suseljanima i župljanima odmah su ga teško zabrinule, osobito neuredno krčmarenje o kojemu je ovako pisao biskupu: "U ovom selu bez dozvole i nadzora umnožale su se krčme i mesarne ko u nikakvoj župi naše biskupije, a možda ni cijele Dalmacije. Ako su krčme po selim u obće škodne, ovde su prava propast ..." Spominjuići nerede, tučnjave pa i ubojstava do kojih je dolazilo po tim krčmama i oko njih molio je biskupa da preporuči kod viših državnih vlasti molbe seoskih prestavnika, da se ti neredi obuzdaju, jer inače neće biti dobra, mira, reda ni napretka.[14] 

Od novih pothvata čisto duhovne naravi treba posebno spomenuti da je on prvi uveo dvije mise nedjeljom, ranu i kasnu. Dopuštenje je za to tražio već g. 1899. i opet 1901.,[15] ali mu tada to nije bilo dopušteno nego tek desetak godina kasnije, na više puta ponovljene molbe.

Uz redovite župničke dužnosti preuzeo je od svojih prethodnika i vođenje župske škole. Nastavu je održavao u ovećoj prostoriji u potkrovlju nove župske kuće. U tomu poslu nije, kao ni dugi župnici, mogao biti sasvim redovit, jer uvijek je bio dužan prednost dati poslovima svoje župničke službe, osobito proviđanju bolesnika. Od te je prosvjetne djelatnosti odustao, kad je g. 1903. počeo posluživati i susjednu župu Svinišće. Poslije toga je skupa s drugima poradio da se u selu otvori redovita osnovna škola, što je napokon i dočekao g. 1909.

Već je spomenuto da je crkva Sv. Luke bila produžena i nadograđena g. 1883., a potom podignuta i lijepo uređena prostrana župska kuća na Crljenici. Crkva je sljedećih godina bila i dolično uređena.  Nakon toga je trebalo što prije podići novo seosko groblje, jer je staro, i onako nepraktično (mali grobovi s uskim otvorima), produženjem crkve postalo jednim dijelom neupotrebljivo (neke su grobnice od tada bile pod crkvenim pločnikom!). Taj je važan graditeljski pothvat uspješno izvršen pod don Mijinim vodstvom između g. 1898. i 1916. Tijekom g. 1898., od konca svibnja do konca kolovoza, potrošeno je iz crkvene kase za vađenje kamena, klesanje i klak oko 145,40 fiorina,[16] a najesen sljedeće godine za vađenje kamenja, pržinu i gradnju zida  oko 208 fiorina.[17] Čini se da je tada novo groblje bilo uglavnom dovršeno. Svakako, u sljedećoj g. 1900. radilo se na ograđivanju cijelog čimatorja. Tada je za "stine" i "poklopnice na crkveno pridvorje", kako se izrazio don Mijo prikazujući crkvene račune, i na njihov prijevoz iz Omiša potrošeno 330 fiorina.[18] "Radja zida okolo crkve" nastavljena je g. 1901.,[19]  neki manji radovi na tom zidu izvedeni i g. 1904.,[20] a veliki križ i spomenik plaćeni su, dovezeni iz Omiša i postavljeni tek koncem g. 1916. Tada su uklesani i brojevi na grobne ploče, a za sve to skupa isplaćene su 794 krune. Istom je prigodom dovezena i "krštenica" za koju je plaćeno 200 kruna.[21]

Osim toga, don Mijo je nakon dugih dopisivanja napokon uspio dobiti pomoć iz vjerske zaklade te g. 1907. uz župsku kuću podići "konjušnicu",[22] što je u ono doba bilo župnicima potrebnije nego danas garaža za auto. On, čini se, nije nikad držao konja ni na njemu jahao, ali je računao da ta štala može dobro poslužiti i za drvarnicu i za druge kućne potrebe. Još potrebnija bila je čatrnja, ali nju, po svemu sudeći, nije uspio sagraditi, pa je i dalje morao plaćati za donošenje vode s Kovačića bunara.

Želeći opći napredak svomu rodnom selu nastojao je svakom zaselku osigurati priključnu cestu do nove državne ceste Omiš-Dvare. Budući da je izgradnja tih cesta iziskivala veće troškove nego su ih mogli smoći sami žitelji, on je neumorno slao molbu za molbom odgovarajućim državnim nadleštvima tražeći potrebnu pomoć pri tom se služeći svojevrsnom "diplomatskom" vještinom. Po svemu sudeći od tih je novih kolnih putova prvi došao na red onaj od Radića preko Bara do crkve Sv. Luke. Tražio je, naime, i dobio već g. 1902. odobrenje Biskupskog ordinarijata da za taj put smije potrošiti iz crkvene kase 200 kruna, "jer župljani osim radje siromašni su da kupe prah i plate zidare".[23] Za ostale priključke nije moguće potanje odrediti, kad su rađeni, jer dokumentacija o tomu nije slana u biskupiju, a ljudi koji su se toga dobro sjećali odavno nisu među nama. Zna se da je Tomasovića cesta dovršena g. 1919., a i ostale su barem započete u doba njegova župnikovanja. Tomu treba nadodati i česme na cesti, posebno onu kod Radića, za koje je on isposlovao potrebita sredstva. Spomenuta je česma bila nazvana njegovim imenom, ali već uklesani natpis DON MIJINA VODA bio je poslije otučen na zahtjev nekih koji mu nisu mogli oprostiti stanovite pogrešne poteze u drugim stvarima pa su svoju ogorčenost na taj način izrazili. Tako se dogodilo da je njegovo ime ostalo uklesano samo na spomeniku postavljenom na Tomasovića ulici.

Neispunjena želja o granji nove crkve

            U vrijeme dugoga don Mijina župnikovanja više su puta na crkvi Sv. Luke izvođeni neki manji radovi, osobito popravci krova. Na njoj su g. 1908. bila "probivena vrata i prozor"[24] (zacijelo tzv. Mala vrata na kapeli Sv. Luke i prozor kod Gospina oltara), a g. 1910. bila je obojana.[25] Početkom stoljeća nabavljeni su za nju Betlehem (sitni kipići s nešto većim kipićem Djeteta Isusa),[26] skromni Božji grob[27] i neke druge potrepštine.

Sve je to spadalo na redovito održavanje i opremu, a namisao o novom proširivanju te crkve, što su neki spomijali, za nj je bila neprihvatljiva. S druge strane svoj stari san o novoj crkvi na Mijovilišću nije smio javno ni spomenuti, jer bi odmah oživio stari sukob. Tek je u novim prilikama poslije I. svjetskog rata počeo pomišljati da bi to možda mogao ostvariti, ali ne oslanjajući se na selo nego na državnu pomoć i skupljanje milodara po cijeloj biskupiji. Odlučio joj je dati ime slavenskih apostola sv. braće Ćirila i Metoda. Kad je 1919. prvi put zamolio dopuštenje za skupljanje milodara, odgovoreno mu je da može, ali samo u Kučićima.[28] Znajući kakvo je tada raspoloženje vladalo među Kučićanima, vjerojatno im o tomu nije ni govorio, ali od svoje namisli nije odustajao. Da bi se željenom pothvatu mogao sasvim posvetiti zatražio je g. 1922. jednogodišnje bolovanje i zamjenika na župi, ali s tim nije išlo kako se on nadao. Kad je najesen g. 1923. upravu biskupije preuzeo novi biskup Kvirin Klement Bonefačić, on mu je dao dopuštenje da skuplja i u drugim župama,[29] ali čini se da većeg odaziva nije bilo. Nakon umirovljenja pokušavao je za svoju zamišljenu crkvu ishoditi pomoć u Beogradu,[30] ali ni to nije išlo, pa mu nije preostalo drugo nego odustati od daljnjih pokušaja.  

  

Na životnom zalazu

            Na potpuno mirovanje don Mijo se nije uspijevao naviknuti ni u dubokoj starosti. Pripovijedalo se da su se on i njegov školski kolega iz pričkoga sjemeništa don Marin Škarica dogovarali, kako bi tražili da biskup njima dvojici umirovljenika povjeri jednu manju župu, koju bi, smatrali su oni, uza svu starost i zdravstvene teškoće, ipak tako skupa mogli posluživati. Međutim, nikako se nisu mogli složiti koju bi tražili, jer don Marin je svakako želio neku u Imotskom kraju (on je prije toga bio župnik u Ričicama 39 godina!), a don Mijo je inzistirao da ta župa ne bude iznad Zadvarja (on je u omiškomu kraju služio ukupno 43 godine!). Zbog toga neslaganja dogovor nije postignut, pa molbu nisu ni uputili (koju biskup, svjestan njihovih godina, zacijelo ne bi ni prihvatio).

Don Miji su se tih godina ruke već tako tresle da više nije mogao pisati, a vid toliko pogoršao[31] da je g. 1935. tražio i dobio oprost od moljenja iz brevijara i dopuštenje da više ne mora iz misala čitati dijelove vlastite pojedinim danima i blagdanima nego da smije uvijek uzimati obrazac mise u Gospinu čast ili koje druge zavjetne, koje zna napamet. Unatoč toga, on je i dalje sanjao o kakvoj maloj župi za koju bi se brinuo. Te se iste godine na poziv svojih starih župljana iz Sitna Gornjega, koji nisu nipošto htjeli primati župnika iz susjednoga Sitnog Donjega, zaletio tamo, pjevao im misu na blagdan sv. Luke, ostao tri dana, ispovijedao i krstio 15-ero djece[32]. Dne 6. ožujka sljedeće godine 1936. pisao je biskupu Bonefačiću: "Kako sam Vam već govorio, ja bih mogao bez ičije škode poslužiti Vam koju manju župu od Omiša do Zadvarja, bilo to s lijeve ili s desne strane rijeke Cetine, pače volio bih u Poljicim, jer me Poljičani uopće vole (...). Mogao bih i ured opremati, jer u svakom selu ima škola, pa ja kazujem, a učitelj ili učiteljica oprema".[33] Javio mu se i početkom godine 1937. s novom ponudom: "Čujem da župnik Podgrađa polazi u mirovinu. Ako hoće Vaša preuzvišenost, ja bih ga naslijedio neko vrijeme, jer je to bila moja stara župa, pa ja poznajem njih i oni mene. Selo je na okupu pa bih ga mogao služiti."[34]

Don Mijo spomenuta pisma nije mogao, nažalost, ni potpisati svojom rukom. Toliko je bio oronuo da su ga još dobro služile gotovo samo noge, istrenirane neumornim pješačenjem. Pričalo se, da se ni u starosti nije nikad htio ukrcati u neko vozilo, ni zaprežna kola ni auto. Kad bi se pokraj njega, već stara i umorna od hodanja, koje vozilo zaustavilo, pa mu kočijaš ili vozač ljubazno ponudio vožnju, dakako, potpuno besplatnu, on bi zahvalio riječima: "Hvala ti, brate, ali meni su najsigurnije moje noge!" Kad bi ga sreo kakav pješak pa začuđen dobacio: "Pa Vi, don Mijo, na noge!", odvratio bi: "Ne ću valjda, brate, na glavu!" Na koncu je ipak stradao "na putu" nedaleko rodne kuće, gdje ga je kao pješaka oborio poplašeni konj. Preminuo je od posljedica toga pada u zoru 11. kolovoza 1937. u 85. godini života. Sprovod je obavljen stradan u 8 sati ujutro.[35]

 

[35] NAS, Spisi g. 1937. br. 2286/37.