Stari put kroz Kučiće 

Za putove se ponekad slikovito kaže da su žile kucavice. Povezuju naselja. Omogućuju brži i lakši protok ljudi i roba. Kuda će oni prolaziti i sad u najvećoj mjeri određuje sama priroda, njezin raspored brda i dolina, mora, rijeka. U daljoj je prošlosti utjecaj prirode u tom pogledu bio, dakako, i mnogo veći, jer nju nije bilo moguće forsirati kao danas modernim tehničkim sredstvima, izgradnjom kilometarskih mostova, viadukata i tunela. 

            Jedna od takvih s prirodom usklađenih prometnica povezivala je od pradavnih vremena prirodni prolaz Dvare u omiškomu zaleđu, zaštićen utvrdama, i prastari gradić Omiš, glavno sijelo, ako možda ne baš ranosrednjovjekovne Narentanije, a ono svakako kasnije kneževine Primorja kojom su u 12. i 13. st. vladali moćni knezovi Kačići.

            Taj karavanski put, znatno poboljšan u doba Napoleonove vladavine početkom 19. st., spuštao se od spomenutoga prolaza-vrata (naziv Dvare i dolazi od "dveri", starohrvatske riječi za vrata!), visoko smještenog nedaleko nekoć do neba tutnjećega vodopada Gubavice, u prodolinu koju je izdubla rijeka Cetina. Potom se, nakon nekoliko milja uglavnom ravne trase u toj prodolini, polako penjao na kučićku visoravan, jer trebalo je izbjeći preveliko zaobilaženje vijugavo raspoređenih onižih brdašaca koja hirovita rijeka optječe na svom putu prema moru.

 

            Njegova je trasa kroz naše selo bila znatno raznolikija nego sadašnja cesta, tu i tamo mnogo više nizbrdita i uzbrdita, dok se nije od zapadnog ruba spomenute visoravni, od Smolinama, opet morala naglo spuštati u duboki riječni kanjon da bi stigla do Podmirica i Podviseća. Odatle je taj stari put više manje kao i današnji pratio rijeku, koja tu sasvim lijeno teče kao da se već premorila od tolikog brzanja, te skupa s njom zaokretao prema moru uskim prolazom između planina.

 

            Ta se prastara prometnica ipak nije mogla tako lako približiti zidinama gradića, koji se prije toliko stoljeća poput kakve kamene školjke prilijepio uz sure dinarske hridine udaran riječnim i morskim valovima,. Morala je prije toga svladati krševiti obronak planine Dinare između Planova i Smokvice, koji se nije dao zaobići, a to znači još se jednom strminom uspeti i odmah zatim "ponizno" spusti do gradskih vrata pa tu svoje putnike prestaviti budnim stražarima ne utječući ni najmanje na njihovu odluku, hoće li ih unutra pustiti ili ne će.

 

 

O krajoliku uz rub dvaju putopisa Ante Tresića Pavičića

Kraj je to izvanredne prirodne ljepote, raznolik kao malo koji u Hrvatskoj. Zacijelo ga je prvi opisao talijanski prirodoznanac opat Fortis. Šteta je što književnik i svjetski putnik Ante Tresić Pavičić nije njim hodao nego je baš na smjeni stoljeća 19. i 20. samo prošao njegovim sjeveroistočnim rubom putujući s otoka Brača preko Brela i Dubaca za Imotski. Ipak je iz Gornjih Brela uživao gledajući, kako on kaže, "prekrasan prizor dolje u kotlini gdjeno se ugnijezdilo selo Slime. Svud naokolo", dodaje on, "strše gole sive hridi kao nebotični plot. Dolje se zelene vinogradi i maslinici po obroncima, brežuljcima i prodolicama, ter se bjelasaju krovovi kuća pokrivenih pločom. Na toj oazi umiruju se i opočivaju zjenice umorene sivom grozotom kamene pustoši. Doskora se vide i mutni valovi Cetine štono teku kroz cvjetnu dolinu kano još zgroženi, a ponešto umireni, od hadske grozote kroz koju su prošli."[1] 

            Stigao je taj putopisac tako na prolazu ipak razgledati najveću prirodnu znamenitost toga kraja, po njegovu sudu jednu od najvećih prirodnih ljepota u nas i u svijetu: vodopad Gubavicu. Taj je neobičan doživljaj potom s mnogo zanosa opisao u knjizi Poleti oko Biokova[2]. Vratio se na nj i u knjizi Preko Atlantika do Pacifika, objavljenoj g. 1907., gdje govoreći o slapovima rijeke Nijagare doslovno kaže: "Onako divlje, užasne i uzvišene romantike ždriela i klisura, kao što su pri slapu Gubavice kod Zadvarja, ne mogu ni izdaleka pružiti oku na uživanje hridine u žrielu Nijagare. Mada se ovdje ruši neprispodobivo veća masa voda, ipak ni sama grmljavina slapova ne natkriljuje rukanje Cetine, koje je povećano strokratnim odjekom jezovitih klisura, što no strše nad slapom Gubavice."[3] Malo dalje piše: "Prispodabljam ona žuta ovunjska blatna runa slapa Gubavice, koji se kao mahniti sampas preplašene stoke gone na rub, na ždrielo, na samoubojstvo i odjedared se pretvore u biele labudove, u oblak biserja, sa santama žutog leda, što no se guraju na rub For Schlosser Falla i kotrljaju niza skutove raznih bielih klokuna u ponor, pucajuć kristalnim praskom, i uviek mi se čini: ovdje je više, doma je ljepše!"[4]

 

            Nakon što je zatim potanko opisao kako je s dvojicom svojih prijatelja razgledao spomenuti američki vodopad vraćajući se opet na naše, poglavito na slap Gubavicu, kaže: "Jedan od najbitnijih uvjeta za ljepotu vodopada jest ljepota okoliša. Kod svih spomenutih naših vodopada okoliš je ljepši nego kod Nijagare. Što će veliko liepo oko, ako nije liepo usađeno, okrunjeno liepim obrvama i trepavicama, na liepom licu, pod vedrim čelom, uz skladan nos! Oko Niagare nema planina, nema sunovratih klisura, a i samo ždrielo, u koje pada, ne može se mjeriti, sa strahovitom gudurom Gubavice okružene Dinarom, Mosorom i Biokovom. Četvrt sata od nje otvara se vidik na more, na otočje."[5]

 

            Tresić Pavičić je tada već znao kakva tužna sudbina čeka Gubavicu. Stoga je naglasio da je velika prednost Niagare nad našim vodopadima u tomu "što Amerikanci znadu cieniti ljepotu prirode te ne će nagrditi njezin slap kojekakvim zgradama za obrtne svrhe", jer "dobro znadu da ljepota postaje sve obilnijim izvorom dobiti i da će sve više postajati, što više bude napredovala prosvjeta"[6]. Sa žalošću je završio: "Kod nas se na to ne pazi. Razni špekulanti, većinom tuđinci, zakupljuju hidraulične sile naše domovine pa po miloj volji grade grdobne zgrade i tvornice pod samim vodopadima te ih skrivaju i nagrđuju"[7].

 

            Zaista, da je okasnio doći na Zadvarje samo za nekoliko godina ne bi se više mogao diviti vodopadu, jer su mu oteli dotadašnje obilje vode koju su kroz prokopani tunel navratili pod same Dvare da se odatle kroz čelične cijevi naglo obori te pokreće bučne turbine u novopodignutoj hidoelektrani Kraljevac.

 

            Mi pripadnici sadašnjega pokoljenja, evo smo odveć okasnili. Oni od nas koji su rođeni nakon navraćanja nekoć hitre i ponosne rijeke tunelom kroz Mosor na novu hidroelektranu Zakučac nisu imali sreću diviti se, ne kažem Gubavici, nego niti tolikim njezinim brzacima, manjim i većim slapovima, mlinicama i stupama baš u najljepšem dijelu njezina toka, i iznad i ispod Gubavice, od Blata do Tisnih Stina i Trgovišća. Nama starijima ti su prizori u živom i nezaboravnom sjećanju, a njihov odlazak u nepovrat ostavlja nas nakon trideset i više godina ispunjene tek ponešto otupljenim osjećajem tuge. Što ćemo, kad je i takvo plaćanje duga razvoju tehničke civilizacije, nažalost, neizbježno!

 

            Srećom ipak nije sve izgubljeno. Još uvijek nam duh može ljepotom ushititi pogled s Kreševa Brda preko riječnog kanjona, koji je u tom dijelu uzak i okomit poput nekakve slučajne vijugave pukotine u živcu kamenu, prema Dvarima, Poletnici, Biokovu, Dupcima i Slimenu; zatim višestruki pogled s Dvara lijevo prema pitomom selu Slimenu i Gornjim Brelima, desno prema sunačanom Podgrađu i, dakako, ravno preko utihnule i, nažalost, gotovo presušene rijeke preko Pavića mosta, Čadila, Kostanja i Kučića prema Svinišćima i vrletnoj omiškoj Dinari. Slično je i kad se pogleda sa zapadne strane. Fotografi i drugi snimatelji najčešće ovjekovječuju baš pogled od Gata, odnosno od brda Graca, gdje je Meštovićeva Mile Gojsalića, prema Zakučcu, Viseću i Omišu. Tu je i pogled s Naklica prema Radmanovoj Mlinici, pogled sa Smolina prema Viseću, pogled iz Kučića s Kunjaka prema Smolanjima, Zvečanjima i Mosoru, odnosno obratno sa zvečanjske Gračine prema Kučićima ili prema Sviniškoj crkvi i okolnim brežuljicima okruženim vijencem reklo bi se tankovitih planina. Kasno bismo svršili, kad bismo htjeli tako nanizati sve moguće prizore prepune raznolikih kontrasta: zelenila i kamenog sivila, zaravni i brda, plodnih prodolina i šumom obraslih visova, širokih dolaca i uskih, podzidanih, terasastih "ježa", odnosno kako bi u susjednim Poljicima rekli "meja", nijemih svjedoka neizmjernog truda marnih ruku i znoja koji su prolijevala tolika pokoljenja ljudi ovoga kraja.

 

Naselja i pučanstvo koncem 19 st.

Uostalom, čemu bi služile sve te ljepote, kad ne bi bilo ljudi, da im se dive, da u tom okolišu žive i, dodajmo, da ih, dopustite tu želju, koja nije samo ekološka, čuvaju kao oko u glavi. Od prve je jasno, da tako lijep kraj bogat vodom, gorom, pa i zemljom, gdje više, gdje manje, nije ni u pradavna vremena mogao ostati nenastanjen. Nedavna arheološka istraživanja u Kučićima otkrila su tragove života iz rimskih vremena, čak iz 1. ili 2. stoljeća poslije Krista, i tragove naselja bogatih stočara iz kasnoga srednjeg vijeka nekoć smješteno u blizini Mijovilišća, koje je koegzistiralo s drugim, možda ratarsko-stočarskim, smještenim nedaleko crkve Sv. Luke. Kad bi se tražilo, sličnih bi se nalaza našlo i u drugim susjednim mjestima, a ne samo tu i u prastarom gradiću Omišu u kojemu su već davno pronađeni spomenici, više njih i s vrlo lijepim natpisima iz rimskih vremena.  

            Ovdje je, dakako, nemoguće obuhvatiti cijelu povijest ovoga kraja. Uostalom, u ovoj je prigodi u središtu naše pozornosti samo kratki isječak vremena u kojemu je bila sagrađena cesta čiju stogodišnjicu puštanja u promet spominjemo, a predmet ovog izlaganja poglavito su tri naselja s tom cestom najviše povezana: Omiš, Kučiće i Zadvarje. Iznijet ćemo ipak neke osnovne podatke i o još dva sela koja je ta cesta zaobišla, ali ih je ipak makar sasvim rubno, doticala: Svinišće i Slime.

            Omiš je pri svršetku 19. st. bio još uvijek posve mali gradić. Prema crkvenim statistikama u omiškoj su župi g. 1899., dakle pred ravnih 100 godina, bila ukupno 1.344 stanovnika, od čega je u samom gradu živjelo njih 1.037, u Borku 135, u Zakučcu 130, na Priku samo 10, u Ravnicama 4, u Dubravama 13 i u Pticama 15 (ukupno 253 kućne zajednice) [8]. Susjedno selo Duće, koje je g. 1848. u crkvenom pogledu bilo potpuno uključeno u omišku župu kao i Zakučac, izborilo je oko g. 1883. pravo na samostalnog kapelana (dotada je bio smatran omiškim kapelanom, a stanovao je u sjemeništu u Priku, gdje je ujedno bio učitelj sjemeništaraca). U tom su selu tada živjele 193 osobe u 21 kući[9]. Grad Omiš bio je općinsko središte, što, dakako, znači i sjedište općinskog poglavarstva. U njemu je tada djelovao općinski sud, a pučke su škole, posebna za dječake, posebna za djevojčice, osnovane u prvoj polovici 19. st., čini se još bile tako razdvojene. Omiškomu poštanskom i telegrafskom uredu pripadalo je tada čak 13 sela: Duće, Zakučac, Tugare, Dubrava, Gata, Ostrvica, Zvečanje, Kostanje, Podgrađe, Kučiće, Svinišće, Slime i Rogoznica. Grad je imao još i važnu instituciju javne dobrotvornosti. Župniku se - tada je to bio don Šime Vulić - pridavao počasni naslov arhiprezbitera što se na hrvatski prevodilo izrazom nadpop. On je vršio službu dekana za sve župe u široj okolici, od Tugara i Dubrave do Žeževice i Slimena, od Novih Sela do mora[10]. Od ostalih crkvenih ustanova biskupijski godišnjak za g. 1899. na području župe bilježi još franjevački samostan na Skalicama[11] i dvije bratovštine Presv. Sakramenta, jednu u gradu, drugu u Zakučcu[12].

 

            U župi Svinišće bilo je tada 670 osoba u 97 kućnih zajednica. Od toga je u selu Podašpilju skupa s Rajevićima bilo 29 kuća, a 212 osoba. Prethodni sviniški župnik don Jure Marušić bio je otvorio i vodio pomoćnu pučku školu, što novi don Grgo Lukas nije radio[13], smatrajući to valjda teškim dodatnim teretom.

 

             Selo Kučiće bilo je nešto napučenije. Njegovih 820 stanovnika živjelo je u 110 kuća. Najbrojniji su i onda kao i danas bili Tomasovići (22 kuće, 181 osoba, dakle kuća više nego u cijelom selu Duće, a osoba samo nešto malo manje!). Župnik don Mijo Tomasović držao je pomoćnu pučku školu, koju su već prije njega otvorili i vodili njegovi prethodnici don Niko Mimica i don Frane Vulić[14].

            Slime je tada imalo 40 kuća, a 351 stanovnika. Tadašnji slimenski župnik don Stipe Tomasović, koji se inače volio zvati Tomašević, već je u drugoj godini svoga djelovanja u toj župi ponovno otvorio pomoćnu pučku školu, koja bila u prekidu nakon što su je od šk. god. 1884/85. do 1888/89. bili vodili župnici don Miće Staničić, don Jozo Kaštelan i don Marijan Luetić[15].

 

 

 Župe

Sve te tri seoske crkvene zajednice smještene duž nove ceste izgubile su u preustroju crkvenih mjesnih jedinica dovršenom g. 1849. status punopravnih župa. Od tada su ubrajane u tzv. izložene kapelanije ili kuratije, što znači da su ipak u biti zadržale samostalnost, ali nižega stupnja.  

            Župa Žeževica, kojoj je sjedište bilo u Zadvarju, bila je među onima koje su sačuvale spomenutu punopravnost, i to stoga što je u tadašnjemu svom opsegu pučanstvom bila znatno brojnija ne samo od navedenih triju seoskih nego čak i od omiške. Dijelila se na Žeževicu Donju i Gornju, a na cijelom području te župe živjelo je tada 1.770 ljudi u 282 kuće. Sjedište joj je bilo u crkvi Sv. Ante[16]. U prijašnjim vremenima župnik je stanovao u Vrbnju kod crkvice Sv. Kate, ali tadašnji se novi župnik don Jure Marušić (preuzeo tu službu početkom 1899.) nastanio u crkovnoj kući kod crkve Sv. Ante, jer je odmah počeo pripremati gradnju nove župske kuće na pogodnijem mjestu. Gornja Žeževica imala je svoju crkvu Sv. Jure na Orju u kojoj je službu Božju po staromu običaju obavljao kapelan. Taj je gore imao i skromnu kućicu za stanovanje, ali crkvenopravno nije bio, kao recimo onaj u Dućama, samostalni kapelan nego obični župski pomoćnik. Žeževljani, nezadovoljni s tim stanjem već tada su težili za osamostaljenjem[17], do kojega će, međutim, doći tek četrdesetak godina poslije.

 

            Donjoj Žeževici ili po sadašnju Zadvarju, pripadali su osim samog Zadvarja još odlomci Poletnica i Vrbanj. Najviše je ljudi tada živjelo u Vrbnju, njih 239 u 38 kuća, zatim u Poletnici, njih 175 u 33 kuće, a najmanje u samom Zadvarju 123 u 18 kuća. Svega skupa u zadvarskom dijelu župe bilo je kuća 89, a ljudi 537 (u žeževačkom dijelu 193 kuće, 1.233 osobe. Najbliži poštanski ured bio im je u Katunima[18]. 

 

            U svim spomenutim selima podignute su na smjeni tih stoljeća 19. i 20. važne župske građevine: u Kučićima, na Slimenu i na Zadvarju čvrste i prostrane župske kuće, a u Svinišćima nova monumentalna župska crkva. Spomenuta sviniška crkva i kuće u Kučićima i na Slimenu građene su otprilike kad i nova cesta, a zadvarska župska kuća malo poslije. Dovršena je g. 1902. Te nove župske kuće imale su veliku važnost, naravno, najprije za redovito funkcioniranje samih župa i njihovih ureda, za prikladan smještaj svećenika koji su prije morali stanovati po privatnim kućama, najčešće slabo uređenim i nesigurnim, ali i za civilni i prosvjetni napredak, jer župski su uredi sve do 1948. bili ujedno matični uredi, a normalno djelovanje pomoćnih župskih škola, do otvaranja redovitih državnih, omogućile su upravo veće prostorije u tim kućama.

 

 

Od prve zamisli do izgradnje nove ceste

U katastarskom operatu sela Kučića iz g. 1841. za kotarski put koji je prolazio kroz selo, a povezivao je Omiš s njegovim brdskim selima, kaže se da je "prohodan" ali odveć "uzbrdit i kamenit" (inclinata e sassosa)[19]. Unatoč toga njim su, prema pripovijedanju starih Kučićana, često prolazile brojne karavane iz imotskog i duvanjskog kraja. Cilj njihova putovanja bilo je Trgovišće pod Visećom, gdje su nabavljali stočarskoj privredi toliko potrebnu sol. Na Trgovišće su je plovnim dijelom rijeke Cetine dovozili brodovi i pohranjivali u Slanicu (nedavno obnovljena i pretvorena u prilično privlačan ugostiteljski objekt). Neki bi se od tih karavanskih putnika, dakako, zaletili i do Omiša, gdje se moglo nabaviti i razne druge potrepštine za kuću. Istim se kotarskim putem išlo iz omiškog kraja na stočni, i ne samo stočni, pazar na Zadvarje.  

            Selo Kučiće nalazeći se na sredini toga puta Omiš-Zadvarje, kao i kasnijega carskog, postalo je, u navodnicima rečeno, "turističkim". Ugošćavalo je na ondašnji vrlo skroman način mnoge umorne, ogladnjele i ožednjele putnike, osiguravajući ujedno potrebni odmor i okrepu njihovim konjima. Za ondašnji način života zagorskoga pučanstva za prenoćište su mogle dobro poslužiti i najskromnije seoske kuće, pa i sjenici, pučkim jezikom zvani pojate. Mnogi su u takvim susretima stekli prisne prijatelje s kojima su onda zamjenjivali svoje težačke proizvode, najčešće vino i rakiju za sijeno i žito. Ponekad su se takva prijateljstva produživala kroz više pokoljenja, trajala stotinu i više godina, neka i do naših dana, sve dok ih posve nove društvene i privredne prilike nisu tijekom nekoliko posljednjih desetljeća praktički onemogućile.

 

            Potreba izgradnje nove modernije prometnice osjećala se već u doba izrade spomenutoga austrijskog katastra. Prema ponešto ironično sročenom dopisu koji je g. 1893. objavio zadarski Narodni list o tom se razmišljalo, pa i počelo s određenim daljnjim pripremama već oko g. 1840. U spomenutom dopisu, naime, čitamo:

 

            "Ravne su 53 godine da se je zasnovalo 26 kilometara državne ceste iz Omiša na Zadvarje. Tri su godine da je radnja započela. Prosliedi li se istom brzinom, računaju da će se zgotoviti kroz 50 godina. Pa nije ni vele pram dugljini i veličini: 50 godina rada na karti, a 50 na tlehu (...). Varaju se koji ciene rusko-siberijansku željeznicu (duga je 10.000 kilometara) najvećim novovjekim gradjevnim čudom ovog svieta, jer ova će se zgotoviti kroz samih 10 godina i u ovom vieku, dočim put Omiš Zadvarje pozobat će 10 godina (...). I ono malo što se je sagradilo tog puta, kad ga je povodanj godine 1891. razgradio, kazala je Smotra da će se napraviti vanrednom potporom (...), sada govore da se popravlja redovitim godišnjim doprinosom, kojim se je imalo ići naprijed. Vraćamo se, dakle, natrag! (...)."[20]

 

  

Opisi prvih putovanja novom cestom

 
Ne želeći dalje navoditi vijesti iz raznih ondašnjih novina o doista sporoj izgradnji te ceste - za to bi trebalo mnogo više stranica nego ih za to može pružiti naš list - završio bih s dva opisa putovanja tom cestom prije nego je ona bila dovršena, odnosno službeno predana prometu. Prenosim ih iz zapisnika o vizitacijama splitsko-makarskog biskupa Filipa Franje Nakića, koji se čuvaju u Nadbiskupskom arhivu u Splitu. 

            Biskup je u lipnju g. 1895., nastavljajući pohod župa makarskog primorja i omiškog kraja, koji je prekinuo radi sudjelovanja u svečanoj tjelovskoj procesiji u Splitu, krenuo iz Splita dne 17. lipnja u 11½ sati sa svojim supohodnicima u dvije kočije te stigao u Omiš u 2½ popodne (putovanje je od Splita do Omiša, dakle, trajalo puna 3 sata). Zapisničar je ovako opisao prvu dionicu daljnjega putovanja:

 "Na 5½ sati popodne proslijedi isto u kočijam put Svinišća pratjen od dekana Vulića, od starešine franjevačkog samostana otca fra Marka Ivandića, od zastupatelja obćine Ivine Baučića i od gospode crkovinara koji ga dopratiše do Radmanove Mlinice. Razgledav onu veličanstvenu zgradju i sve prirodne i umietne lipote naokolo nje i oprostiv se s pratiocima iz Omiša koji mu bijahu ondje priredili liepu častbinu, prosljedi sa supohodnicima na konjima, jer kočije nemogahu naprid, pošto nova cesta Omiš - Zadvarje, koja se gradi, bila je samo dovle uredjena."[21]

            Izostavljajući daljnji opis toga Nakićeva putovanja, dočeka u pojedinim selima i obreda, propovijedi, susreta i ostaloga, odmah prelazimo na opis njegova sljedećega putovanja novom cestom, tog puta cijelom njezinom trasom. Opet se radi o pastirskom pohodu i krizmavanju, koje je on tijekom mjeseca lipnja 1899. obavio samo u nekim župama omiškoga dekanata. To biskupovo putovanje od Duća do Zadvarja ovako je opisao njegov supohodnik i zapisničar don Andrija Matas:

 

"U Dućama posli podne, posli nego se je izmolio psalam De profundis, udili pastirski blagoslov te praćen od puka pucanjem iz  mužara uputi se put Omiša, gdi na mostu kraj Prika dočeka prisvitlog biskupa mnogo poštovani nadpop Omiša s crkovinarim. Puk iz Duća neprestanim klicanjem Živio  rastavi se od prisvitlog biskupa, koji zahvaljivajući na te izraze privrženosti i veselje udili još jedan put svoj pastirski blagoslov te ladjom krene u Omiš. (...) Na obali dočeka prisvitlog biskupa obćinsko Opraviteljstvo s glazbom i mnoštvo puka te po kućam vijali se sagovi. Uz pratnju glazbe prisvitli biskup uputi se župskoj crkvi, gdi posli nego se je pomolio prisv. Sakramentu, udili mnogobrojnom puku svoj pastirski blagoslov. Posli kratkog odmora u župskoj kući krene prisvitli biskup predvodjen od glazbe i puka do ceste van grada, gdi prisvitli biskup zahvali crkvovinarstvu i općini na lipom dočeku te u pratnji mnogo poštovanog dekana don Šime Vulića uputi se sa svojim supohodnicim u dvi kočije put Žeževice. Po svim selim gdi se je prolazilo pozdravljali sa pucanjem mužara i slavljenjem zvona. U Kučićim župnik don Mijo Tomasović dočeka prisvitlog biskupa s pukom i školskom dicom sa trobojnicam, komu dade dobrodošlicu pozivajući ga da izvoli odmoriti se u njegovoj novoj župskoj kući, ali pošto je bilo kasno, prisvitli zahvali mu i proslidi se putovanje. Na Glavici Marušića u Podgrađu pozdravljali su prisvitloga pucanjem mužara i lepršanjem zastava. Posli dugog i trudnog putovanja kroz novi put koji nije dobro utučen od kamenja stiglo se je u Žeževicu na 9 sati uvečer, dočekan od don Jure Marušića i mnogo poštovanoga umirovljenog župnika don Petra Škarice i od puka. Na cesti izpod župske crkve mnogo poštovani župnik dade dobrodošlicu, komu prisvitli ukratko odgovori, te pivanjem Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov stigli su svi župničkoj crkvi. Posli nego su se izvršili obredi propisani od Pontifikala, prisvitli biskup otvori sveto pohođenje naznačujući uzroke istog (...), udili svoj pastirski blagoslov te pozdravom Gospinim odpusti puk. One večeri na novom putu bila je razsvita duga za po kilometra."[22]

             To je zacijelo prvi i jedini sačuvani opis putovanja novom cestom od Omiša do Zadvarja točno četiri mjeseca prije njezina puštanja u promet. Zapisničar je u nastojanju da bude što sažetiji most u Omišu samo spomenuo. Očito je da tada još nije bio ni približno dovršen, jer se biskup morao preko rijeke prevesti u lađi. Cesta je, vidi se iz opisa, već bila dovršena, samo još nije bila, što bi se reklo, sjela. Možemo zamisliti kako se tresla kočija poskakujući preko krupnoga žala, tu i tamo i kamenja. Matas naglašava da su iz Omiša krenuli "posli kratkog odmora u župskoj kući", što bi značilo nekako oko 3 sata popodne, a na Dvare, odnosno do zadvarske crkve Sv. Ante stigli su, kaže on, "na 9 sati uvečer", što znači da je za prevaliti ta 24 kilometra puta u kočiji trebalo čak oko šest sati vožnje bez imalo dužeg zaustavljanja.             

Ako sam i ja s ovim mojim izlaganjem slično oduljio, molim za opoštenje i zahvaljujem na pozornosti.

 
 

[22] Nadbiskupski arhiv Split, S-M, svezak br. 11 str. 57-59.

 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)