Orijentalni institut u Sarajevu izdao je g. 1985. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, koji je priredio A. S. Aličić. To je najstariji turski defter ili katastralni popis poreznih obveznika u turskom sanđakatu Hercegovina. Sastavljen je u godinama 1475.-1477., kad je cijeli primorski kraj od ušća Cetine do Neretve i dalje na istok, izuzev gradiće Omiš i Makarsku, dospio po prvi put pod tursku vlast i bio uključen u spomenuti sandžakat. Zapadniji dio toga područja, koji je nekoć pripadao knežiji zvanoj Primorje i Krajina, potom je bio vraćen Mletačkoj Republici, da bi oko g. 1500. turska sila opet zauzela i taj kraj i druge oko njega te njima vladala tijekom gotovo dvaju stoljeća.

            Taj je prvi hercegovački defter sastavljen na turskom jeziku, a napisan arapskim pismom s tim da su neka slova i znakovi posebna turska varijanta toga pisma. Priređivač se pri otčitavanju i prepisivanju mnoštva vlastitih imena mjesta i osoba navedenih u tom dokumentu suočio s teško rješivim poteškoćama. Najveća je u tomu što samoglasnici vrlo često nisu naznačeni i što su u hrvatskim izrazima i imenima pojedini glasovi, suglasnici i samoglasnici, tim njihovim pismom tako napisani da mogu biti pročitani i na latinicu prepisani na više različitih načina. Prepisivač je u takvim slučajevima bio prisiljen nagađati o kojim se slovima zapravo radi. Stoga u svom uvodu napominje: "dešifriranje i čitanje teksta je urađeno na način kako je najbliže našem izgovoru, naravno naših riječi" priznajući da se "naročito mnogo subjektivnog unosilo kod dešifriranja imena".

  

            Lakše mu je, dakako, bilo odrediti točno ime njemu poznatih mjesta, a mnogo teže nepoznatih. Uz imena sela Rogoznica, Crnuća i Kučiće stavio je opasku "nepoznato", a za Brela je stavio da su "u općini Makarska". Ime sela "Crnuća", koje je, sudeći prema slijedu u tom popisu, trebalo biti smješteno između Rogoznice i Kučića, dakle na području Svinišća, jednako je nepoznato njemu i nama, jer se ne spominje ni u jednom drugom dokumentu. Pitanje je, naravno, je li Aličić to ime dobro prepisao, tj. nije li ono nekako drugačije glasilo?  

  

            Priređivač je u slučajevima kad se različitim čitanjem određenih samoglasnika moglo pročitati pojedina osobna imena na razne načine, njih prepisao uglavnom onako kako odgovara srpskom jeziku, jednostavno stoga što je smatrao da u tim slučajevima mora izabrati i slijediti jednu od više mogućih varijanti, a u njegovu je okruženju ta bila vladajuća. Tako npr. on za ime ljudi koji su se u našem kraju onda i poslije sve do danas zasigurno zvali Stipan izabrao oblik Stepan, iako je slobodno mogao i morao uzeti Stipan ili Stjepan (oblika Stepan nema ni u Srba nego je u njih Stevan ili Stefan). U jednom slučajnom susretu i razgovoru Aličić mi je izričito rekao, neka slobodno to ime i neka druga pišemo kako su se u nas izgovarala, pa tako ovdje i činimo. Za ta druga imena, koja drugačije nego on prepisujemo, donosimo u bilješkama i njegov oblik, da čitatelj može pratiti te naše promjene.

 

Selo Rogoznica[1]

  

Vukić sin Ivana 

Ratko sin Belice

Radivoj sin Ratka 

Vuk sin Jelice

Juraj sin Dragića 

Vuk sin Meštera

Matij sin Vojina   

Stipan sin Borovca

Pribio sin Vidre 

Radosav sin Pilana

Radoš sin Radiše 

Lešter sin Dragiše

Vukač sin Radavca 

Ivaniš sin Pavka

Martin sin Vukosala 

Jura[2] sin Vukasa

/Svega/ domova 16 

 

 

 

Selo Crnuća

 

Vladić sin Radonje 

Stipan sin Radonje

/Svega/ domova 2

  

Selo Kučiće

Radojko sin Marka 

Milun sin Stipana

Radovan sin Milića 

Brano sin Radoja

Radiša sin Radilje 

Pavan sin Luke[3]

Radoslav sin Mateja[4] 

Dragiša sin Jure[5]

Nikola sin Pavla[6] 

Ratko sin Novaka

Borko sin Petra 

Mandar? sin Bepice

Tomaš sin Kojinca 

Grgur sin Bogice

Radoje sin Bobovca 

Vukić sin Magaša

/Svega/ domova 16 

 

 

 

Selo Brehali

 

Juraj sin Ratka

Marko sin Vuka 

Ivan sin Gojaka

Stipan sin Vukice 

Pavko sin Radivše

Ivaniš sin Tomaša 

Grubiša sin Radiguša

Vlatko njegov brat 

Udovica Stana

Pava sin Radosava 

Milat sin Marka

Radavac sin Dimice 

Stipan sin Radasa

Stipan sin Kojice 

Grgur sin Kovača

Ostoja sin Kovača 

Petko sin Grbača

Mariša sin Dražuna   

/Svega/ domova 18

 

 

            U tomu i svim drugim kasnijim popisima turkih poreznih obveznika nema zabilježenih prezimena nego se, kako vidimo, nižu osobna imena kućedomaćina samo s naznakom imena njihovih očeva. To je za nas nezgodno, jer nije moguće znati kojem bi ih prezimenu trebalo pribrojiti. Međutim, treba voditi računa o tomu da u 15. stoljeću, iz kojega je baš navedeni popis, u tim selima zacijelo još i nije bilo stalno oblikovanih prezimena.

 

            U svakom slučaju velika je stvar imati i takav popis, jer u njemu su najstariji Kučićani, Rogožđani i Breljani oupće čija su imena zabilježena. Opaziti je da su većinom imali narodna imena, najčešće ona izvedena od imenice vuk (Vukić, Vuk, Vukač, Vukosal, Vukas, Vukica), što je i u Hrvata i u drugih naroda, slavenskih i neslavenskih, u srednjem vijeku bila gotovo opća pojava. Razlog je u tomu što je vuk bio pojam snage, otpornosti i ratobornosti, pa se pripadnicima starih naroda u doba dok su još pripadali poganstvu činilo da će djeca s tim imenom lakše preživjeti razne opasnosti. Kako su stoljetnim ponavljanjem ušla u opću upotrebu, postala tradicionalnim, davana su djeci i nakon pokrštenja tih naroda još dugo. Tek se malo po malo uvodio običaj da roditelji svoje novorođenče radije stave pod zaštitu kojega od poznatih i popularnih kršćanskih svetaca.

 

 

             Posebnu važnost imaju podaci prema kojima su spomenuta tri sela u ono davno doba bila po broju kuća podjednaka. U Rogoznici i Kučićima bilo ih je po 16, a u Brelima 18. Šteta je što u defterima nije za svaku kući naveden i broj ukućana, jer po tomu bi se znalo, je li u njima bilo po više obitelji. Vjerojatno su to bile upravo šire kućne zajednice.

            U selu Crnući navedene su samo dvije kuće (čini se baš dvojice braće, jer obojici je otac bio Radonja). To znači da ono tada i nije bilo pravo selo nego jedva nekakav zaselak, najmanji mogući.

 

            Tomu što je tada pučanstvo općenito u cijelom kraju bilo malobrojno ne treba se čuditi. Starosjedioci su se u vrijeme prvih turskih upada bili razbježali na razne strane, a nakon uspostave nove vlasti vraćali su se samo oni koji nisu bili pobjegli u daleke krajeve. Turcima je odgovaralo da se vrate pa obrađuju zemlju, goje stoku i plaćaju poreze. Stoga su prijašnjim knezovima i vojvodama rado davali posjede koje su uživali prije ulaska turske vojske, jer su računali da će oni sa sobom natrag dovesti i veći broj običnih seljaka i stočara. Tako i u navedenom popisu uz imena sela Rogoznica i Crnuća piše da pripadaju "vojvodi Dadoju", a prije nabrajanja svih tih sela staroga Primorja stavljena je napomena: "Kada je došao na vjeru i uz obećanje i sigurnost ranije spomenuti vojvoda Dadoj, ove su zemlje dane s tim da tkogod bude došao na ove zemlje neka se tu nastani".[7]

 

            Nije ništa čudno ni to, što u tom popisu nema sela Slimena, jer ono u vrijeme turskih osvajanja nije, poput Brela i Kučića, pripadalo staohrvatskoj knežiji Primorju, a potom istoimenoj turskoj nahiji, nego knežiji Radobilji, koja vjerojatno tada još nije bila pala pod tursku vlast.[8] Kad su potom osmanlije i nju zauzele, sva su njezina sela, pa i Slime, uključili u svoju novu nahiju "Radobilja".

 

                                       

[8] U Aličićevoj su knjizi navedeni kućedomaćini sela Radopolje, njih 63, ali ono je pripadalo nahiji Humska zemlja, što znači da se nalazilo na istočnoj strani rijeke Neretve.

 

Prenio i opaskama popratio don Slavko Kovačić

 

                                                               

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)