( O 90. obljetnici njezina otvaranja sv. bogoslužju )

            Od svih župa našega užeg kraja najviše crkava i crkvica imaju omiška i rogoznička, po šest, a najmanje slimenska, samo župnu. U cijelom omiškom zaleđu, ne računajući poljička sela ni ona koja se nalaze sjevernije od Šestanovca, ukupno su 24 crkve i crkvice. Najstarije su među njima crkvice: Sv. Petra na Priku, Sv. Kuzme i Damjana na starom rogozničkom groblju i Sv. Nikole u Gornjim Brelima. Prva od njih spominje se u dokumentima iz 11. stoljeća, a i ostale dvije sagrađene su, u svom sadašnjem obliku, prije turskih osvajanja, a to znači već u srednjem vijeku.

 

            Nekoć je i u našem selu bila samo jedna crkva i to župna crkva Sv. Luke. To se sa sigurnošću može tvrditi za razdoblje od 17. do početka 20. stoljeća, tj. dok nije Ante Tomasović pok. Jakova ugledajući se na glasovito lurdsko svetište u Francuskoj uredio kapelu u prirodnoj špilji blizu Tomasovića kuća. Međutim, moguće je da je u daljoj prošlosti na području današnjih Kučića bila i još koja crkva. To bi prema usmenoj predaji trebala biti crkva Sv. Ivana, koja se, navodno, nalazila na brijegu Pločje iznad Mijovilišća. Teško je reći koliko je ta predaja stara i je li uopće pouzdana. Činjenica je da toj crkvi u sačuvanim i poznatim dokumentima nema spomena. Osim toga, kad su nedavno na Pločju vršena arheološka iskapanja, pronađeni su samo temelji neke gospodarskostambene zgrade i više grobova iz rimskih vremena, čak iz 2. stoljeća poslije Krista, a nije se pojavio ostatak temelja kakve crkve ili neko obrađeno kamenje tipično za građevine te vrste. Moguće je, dakako, da se u nekim budućim istraživanjima nešto takva nađe, ili ondje u blizini, ili na kojem drugom mjestu.

 

            Imati u župi samo jednu crkvu nije samo po sebi loše. Ako se polazi s gledišta vrlo složenog i skupog pothvata gradnje i gotovo isto tako teških zahtjeva redovitoga održavanja, to je zapravo velika prednost. Osim toga, više crkava u župi ponekad prouzroči i podjele među župljanima, dovede do zanemarivanja župnih obreda, a onda i do slabljenja pobožnosti i vjere u dušama. Otvaranje spomenute kapele u Kučićima i potom podizanje nove župske crkve Tijela i Krvi Isusove nije, hvala Bogu, urodilo nekim lošim posljedicama nego baš dobrim duhovnim plodovima. Nadamo se da će tako biti i u buduće.

 

1.       Utemeljitelj Gospine kapele Ante Tomasović

 

            Već je spomenuto da je Gospinu špilju-kapelu kod Tomasovića kuća uredio Ante Tomasović. On je pripadao rodu poznatom po nadimku Ćelići. Budući da je u Tomasovića bilo više Anta, dali su mu, radi razlikovanja, nadimak Sojo. Njegovi su roditelji bili Jakov Tomasović i Nika Petrin (Kaštelanka)[1].

Rođen je 8. lipnja 1853., a vjenčao se u Pograđima 22. studenoga 1880. s Rožom Marušić Bakota[2].

 

            Od mladosti je osjećao želju podići neku crkvicu. Tako kad se osamdesetih godina 19. stoljeća u selu stvorila velika rasprava o mjestu na kojemu treba sagraditi župnu kuću, on se ponudio da će, ako bude odabrana lokacija na Miovilišću, pokraj nje o svom trošku sagraditi kapelu za služenje sv. misa običnim danom. Kad je potom odlučeno da se ta kuća podigne na Crljenici, a to znači u samom geografskom središtu sela i ne tako daleko od crkve Sv. Luke, više se nije govorilo o potrebi da pokraj nje bude kapela, pa je tako Antina želja ostala neispunjena.

 

2. Pobožnost Gospi Lurdskoj u Antinoj obitelji

 

            U Antinoj se kući pobožnost Gospi Lurdskoj duboko uvriježila g. 1895. nakon što mu je žena Roža, po uvjerenju njegovu i cijele obitelji, čudesno ozdravila zagovorom Gospe Lurdske.

Ondašnji splitski glasnika Gospina krunica donio je u cijelosti Antino opširno izvješće (6 stranica) o tomu, po riječima urednika, "čudnovatom događaju". Izvješće je datirano: "Kučiće kod Omiša, 5. kolovoza 1895." Šteta je što ga ovdje, zbog dužine, ne možemo donijeti u cijelosti. Ipak navodimo kraće izvatke, a iz ostaloga teksta prenosimo samo bitni sadržaj.

            Ante je tu najprije iznio kako je "u velikoj svojoj žalosti" bio odmah zaželio da će, ako ga Majka Božja "pomože i usliša", "njoj na slavu primljenu milost u Gospinoj krunici objelodaniti". Stoga je zamolio urednika da "u budućem svezku doslovce" objelodani njegovo "vlastoručno pismo". Pripovjedajući zatim o bolesti svoje žene iznio je da je "oboljela nekako iza drugog rodjenja", što znači g. 1883. Ipak je, kaže dalje, "vazda materinske brige i kućne poslove, ako i naporno, sdušno i podpuno obavljala" sve do g. 1894. Međutim, pri svršetku te godine bolest je naglo krenula nagore. Pokušavala je to pritajiti, da ne zabrine muža i ne rastuži djecu, ali "bolest je to već rasla, životne snage smalaksavale, život još sve više vehnuo i ginuo". Doveli su liječnika, koji je izjavio da se radi o opasnoj bubrežnoj bolesti koju su nazvali "Brihtovom". Naredio je strogu dijetu. Taj je nalaz potvrdio i tada poznati splitski specijalista nakon svih obavljenih analiza. Kad propisano liječenje nije ništa pomagalo nego je bolest sve više išla na gore, bolesničin brat don Jure, koji je tada bio župnik u Svinišćima, rekao im je: "Kad se ne nahodi pomoći kod ljudi, pitajmo ju u Onoga koji sve može". Govoreći s Antom dodao je: "Znam da si čuo i poštogod čitao o čudotvornoj lurdskoj Gospi, pa kad bi se osobitom molitvom i zavjetom njoj utekli, ja ufam, pomoć ne bi uzmanjkala".

 

Sutradan 18. ožujka 1895. odlučili su:

 

1. pisati u Lurd upravi Gospina svetišta, neka pošalje vode iz tamošnje pećine te bolesnicu preporuči Gospi;

2. da "sva obitelj s bolesnicom započne moliti ružarje i

3. "da se pomogućnosti što prije nabavi kip ili slika bl. Gospe od Lurda te pred istom unaprijed moli sv. ružarje i druge molitve".

 

Odazivajući se želji teške bolesnice župnik joj je na sljedeći blagdan Blagovijesti donio sv. pričest. Sv. sakramenat je po ondašnjem običaju pratilo od crkve do kuće mnogo ljudi, a svi su mislili da je to njezina posljednja pričest. Međutim, bolesnica se odmah nakon pričesti osjetila bolje. Nije se više htjela držati dijete ni uzimati ljekove nego je jela svu hranu kao i drugi ukućani, što joj, na opće začuđenje, više nije škodilo. Jednog dana je rekla bratu don Juri "kako se njoj sve čini da voda ne će stignuti, ali da će ju Gospa isto ozdraviti, jer, govoraše, 'Ako je voda daleko, Majka je Božja blizu'".

 

            Lurdska voda, iako poslana, nije stigla do Kučića. Zapela je "u Metzu na francuskoj granici". Međutim, Ruža je uskrsne blagdane dočekala zdrava do te mjere da je u petak po Uskrsu, tj. 18. travnja 1895., mogla pješke poći u župsnu crkvu, i to po kiši, "da se ispovijedi i pričesti, i da se velikoj Božjoj Majci zahvali na čudnovatu ozdravljenju. Ni dalečina ružnog puta, ni vrieme vlažno i kiševito, niti je umori, nit joj naškodi".

 

            Ante zatim, s očitim osjećajem veselja, kaže: "Već su prošla tri mjeseca, a od bolesti ni najmanjega traga, dapače nestane i one slaboće što je bila naravna posliedica onako oštre anemične bolesti. Ružin liečnik veleučeni gosp. Dr. A. B/rkanović/, čudeć se i sam njezinom ozdravljenju, na moju molbu blagoizvolio mi je izpustiti sliedeću IZJAVU: 'Svjedočim ja podpisani liečnik, da je Ruža žena Ante Tomasovića iz Kučića bila bolestna od bubrežne bolesti (morbus Brighti cronicus) te da je ista za ozdravljenje obsluživala sve liečničke propise i uzimala sve liekove, koje znanost propisuje za tu bolest, ali bez uspjeha, tako da se bolest mogla smatrati neizlječivom. - /S/pomenuta bolestnica sad je podpuno zdrava, a njezino ozdravljenje, ne buduć po sredstvim koja znanost propisuje, ne može se dokazati da se je sbilo naravnim načinom'."

 

            Antino izvješće završava riječima: "Stalan da ne će nitko posumnjati o podpunoj istinitosti opisanog događaja, ne treba mi se pozivati na svjedočanstvo očevidaca, mnogopoštovanog župnika don Frane Vulića, svih mojih susjeda, svih župljana i još mnogo drugih odličnih osoba. Završavajući zato kličem: Slava Majci Božjoj!!!"[3] 

 Ozdravljenica je nakon toga živjela još punih 36 godina (†11. VI. 1931.).

 

3. Rendićev kip Gospe Lurdske u Antinoj kući i širenje pobožnosti Gospi Lurdskoj u selu i okolici

 

            Ante je želio što prije izvršiti i treću točku svoga zavjeta: "da se po mogućnosti što prvo nabavi kip ili sliku bl. Gospe od Lurda te pred istom unaprijed moli sv. ružarje i druge molitve". Njegov će sin Jakov o izvršenju toga dijela zavjeta poslije napisati: "... odmah nabavi lijepu sliku, nu to mu je bilo ko premalo; on je želio kip, i to lijepi kip". Stoga je, kaže tu Jakov, zamolio umjetnika Ivana Rendića "da bi mu izradio mali, stanovite veličine, kip Lurdske Gospe".

 

Vrsnog kipara našao je već te ili jedne od sljedećih godina u omiškoj nadžupnoj crkvi dok je ondje postavljao svoje kiparsko djelo: nove pokrajne oltare Gospe od Ružarja i Sv. Mihovila. Umjetnik je shvatio "da je taj kip za omišku crkvu" pa je napravio "bez ikakva odgovora kip daleko veći nego se je tražio, iz finoga kararskog mramora. Naručitelj, dakako, nije htio izdati svote koju je od njega tražio gosp. Rendić, već mu ponudi samih 200 kruna. Umjetnik, budući sam pogriješio, primi svotu, a obitelj naručitelja od veselja s nova zahvali Majci Božjoj, što je ona, nitko drugi, upriličila da stvar tako lijepo izađe". Napominjmo da je ta isplaćena svota ipak bila znatna, dvadeset austrijskih zlatnika.

 

             Nastavljajući Jakov dalje svoje pripovijedanje kaže: "Kipu bje napravljeno pristojno prijestolje u najljepšoj sobi pobožne obitelji, a nešto vremena kasnije bude isti svečano blagoslovljen dozvolom presvijetlog spljetskog biskupa Nakića u župskoj crkvi sv. Luke. Čitavo skoro selo pratilo je u svečanoj povorci kip od kuće do crkve i natrag."

            U tomu kratkom Jakovovu članku posebnu važnost ima sljedeći odlomak o širenju pouzdanja u zagovor Gospe Lurdske:

 

            "Od toga doba, ne samo obitelj u kojoj se kip nalazi, nego i mnogi bogoljubnici iz okolice stadoše častiti tu svetinju i utjecati se u svojim nevoljama pod zaštitu lurdske Djevice. Pomoći nijesu izostale. To bi mogli posvjedočiti mnogi i mnogi koji vjerovaše i moliše, a bjehu uslišani. A kao svjedok Marijinih milosti nalazi se u seoskoj župskoj crkvi lijep okvir ispunjen raznim darovima koje vjernici u zahvalu pokloniše ovomu kipu. To je sve bilo prije okolo samoga kipa, no domaćin,  posavjetovavši se s presvijetlim biskupom, na svoj trošak izvjesi to u crkvi. A tek imenovana obitelj! Koliko bi ona mogla pripovjedati upravo čudesnih milosti u slavu nebeske Djeve! Nije bilo nevolje ni potrebe u kojoj se nije toplom molitvom utekla svojoj mogućoj Pokroviteljici, ali i nije bilo slučaja, mogu pouzdano ustvrditi, gdje nije osjetila pomoć i utjehe."[4]

 

            Šteta je što pisac nije naveo koje je godine taj kip izrađen ni kojeg je dana bio svečano blagoslovljen. To se najvjerojatnije dogodilo tijekom godina 1897. i 1898., jer je Rendić postavio spomenute oltare u omiškoj crkvi g. 1897. "Prijestolje" za Gospin kip, koje tu Jakov spominje, zapravo je lijepo izrezbarena kućica u obliku ostakljenog ormarića koju je Ante sam izradio od orahova drveta.

            

4. Povezanost Antine obitelji sa središtem širenja pobožnosti Gospi Lurdskoj u kapucinskom samostanu u Rijeci

 

            Ante je dobro poznavao glasovitog kapucina fra Bernardina Nikolu Škrivanića, rodom Omišanina, koji je bio veliki širitelj Gospina štovanja općenito i napose čašćenja Naše Gospe Lurdske. Taj se izvrsni svećenik i hrvatski rodoljub školovao za biskuspijskog svećenika u ondašnjem sjemeništu u Priku skupa s Antinim rano preminulim bratom Pavom[5].

Zatim je došao za župnika u Kostanje i ondje ostao gotovo šest godina (l877.-1883.)[6].

 

Prema tome Ante ga je zarana mogao susretati i upoznati. Poslije, kad je Škrivanić kao neobično poduzetni kapucin i samostanski poglavar djelovao u Rijeci, Antin je stariji sin Jakov postao jednim od vrijednijih suradnika u tadašnjoj vrlo plodnoj izdavačkoj i spisateljskoj djelatnosti riječkih kapucina.

 

            Među knjigama i listovima što su ih riječki kapucini tada izdavali osobitu su važnost za širenje pobožnosti Gospi Lurdskoj imali molitvenici Ave Marija (g. 1905. u 4 izdanja) i Vjenčić Gospe Lurdske (g. 1909. u 3 izdanja), a zatim posebna knjiga o Lurdu prevedena s francuskoga (tiskana 1908.) i glasnik Naša Gospa Lurdska (izlazio od g. 1908.). Ante je, čitajući te molitvenike i knjige, Gospinu lurdsku pobožnost još bolje upoznao i produbio.

 

5. Rad na uređenju kapele Gospe Lurdske

 

    Dok je Ante s pobožnom čežnjom promatrao na slici špilju Gospinih ukazanja, sve više ga je obuzimala želja da svoju, kako će se on poslije izraziti, "spiljicu" pretvori u kapelu Gospe Lurdske. Radilo se, uostalom, o želji koja se lijepo slagala s njegovom davnom namisli o gradnji neke crkvice. Ta se prirodna špilja nalazila u polju nedaleko Tomasovića zaselka, gdje je njegov stric svećenik don Filip (1810.-1890.) bio sagradio dosta skromnu kuću na kat okrenutu po starinsku učelkom prema jugu[7].

U diobi Ćelića imanja ta je kuća s dvorištem i okolnim plodnim zemljištem dopala baš njega.

Nova opasna bolest žene Rože doživio je kao snažan poticaj da tu svoju želju pretvori u djelo. Jakov o tomu pripovjeda:

            Godine 1904. oboloje opeta opasno ista Ruža T. Zdvojna obitelj, e da ne izgubi majku, suprugu i domaćicu, kud će, ako ne k Onoj, čiju su moć već prokušali, - k našoj Gospi Lurdskoj, da prosi pomoć. Pred spomenutim kipom obdržavala se pobožna devetnica i učinjen zavjet, da će, ako bolesnica ozdravi, spilju kod svoje pivnice obratiti u mali Lurd. Bolesnica naglo ozdravi i zavjet bi ovršen. Spilja bi popravljena, ispred nje zasađen mali perivoj, a u nju smješten kip Lurdske Gospe. Kip je od kamene mase dobavljen iz Zagreba od A. Scholza."[8]

 

            Ante, uostalom, za taj pothvat prije nije imao ni vremena ni sredstava, jer je gradio novu obiteljsku kuću. Na njezinu nadvratniku uklesao je g. 1904., lik Srca Isusova i oko njega riječi DOM HRVATA DOM JE TVOJ. Zacijelo ju je upravo te godine i dovršio.

            Ovdje je dobro spomenuti da je Škrivanić g. 1905. počeo graditi velebnu baziliku Gospe Lurdske u Rijeci, dakle kad i Ante svoju kapelu. Tomu se poslu mogao slobodnije posvetiti i stoga što je već i sam bio slaba zdravlja pa je teški rad u polju prepustio sinovima Vladimiru i Jozi (prvi je tada dovršavao 23. a drugi 18. godinu života!).

 

6. Hodočašće u Lurd g. 1908.

 

            Kad je Škrivanić objavio početkom g. 1908. u katoličkom tisku da riječki kapucinski samostan o 50. obljetnici lurdskih ukazanja organizira Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Lurd, Ante se, premda "slab i bolestan", s veseljem prijavio za to naporno putovanje. U toj ga je odluci vodila, kako će sam poslije izjaviti, "ljubav i zahvalnost prema miloj Gospi".[9] 

 

            Hodočasnici su pod Škrivanićevim vodstvom krenuli 10. kolovoza 1909. Putovali su brodom iz Rijeke za Veneciju, a odatle vlakom do Lurda, gdje su slavili blagdan Velike Gospe. Ostali su tu nekoliko dana obavljajući svoje pobožnosti, a zatim se istim putem vratili natrag u Rijeku.

Na čelu toga hodočašća bili su krčki biskup dr. Antun Mahnić i tadašnji splitski pomoćni biskup sa sjedištem u Makarskoj dr. Juraj Carić. Među hodočasnicima iz same Rijeke bila je i Antina nevjesta Josipa (Jakovova žena), a iz našega kraja hodočastili su s njim šura mu don Jure Marušić, tada župnik u Kostanjima, rogoznički župnik don Jerko (Mome) Franceschi, Omišanin Ive Škrivanić i učitelj Bartul Granić iz Baške Vode.[10]

 

7. Naknadno preuređenje špilje-kapele i prva sv. misa u njoj

            Nije teško zamisliti s kakvim je osjećajem Ante sudjelovao u lurdskim pobožnostima i sv. obredima, s kolikom je pozornošću motrio lurdsku špilju i Gospin lik u njoj. Kao što je biskup dr. Juraj Carić, kad se vratio s toga hodočašća u svoju Makarsku, dao tamošnju vepričku špilju preurediti točno prema lurdskoj u prvo i glavno lurdsko svetište u splitsko-makarskoj biskupiji, tako je i pobožni Kučićanin odmah stao vršiti stanovite preinake u svojoj špilji-kapeli Gospe Lurdske, kako bi ona bila što sličnija onoj izvornoj u dalekoj Francuskoj. To je izveo tijekom sljedeće jeseni i početkom g. 1909. Želeći da sve bude kao u Lurdu Gospin je kip postavio u sami desni vrh svoje špilje, znatno iznad male niše što ju je prije bio u kamenu priredio. U svojoj budućoj kapeli htio je svakako imati i kip sv. Bernardice. Njega je sam vlastitim rukama izradio od domaćega kamena. Smije se reći da je to prilično uspjelo djelo samouka kipara amatera[11].

             Tako je početkom mjeseca veljače godine 1909. nova kapela sa svim ostalim što je bilo potrebno za obavljanje lurdskih pobožnosti i slavljenje sv. mise sasvim dovršena. Ante je, dakako, živo želio da sljedećega 11. veljače na Gospin spomendan, kad je završavala jubilarna proslava pedesete obljetnice lurdskih ukazanja, u njoj bude po prvi put slavljena sv. misa. To nije smjelo biti bez službenog dopuštenja viših crkvenih vlasti. Stoga je u dogovoru s tadašnjim župnikom uputio Biskupskom ordinarijatu u Split sljedeću molbu:

"Prisvitli i pripoštovani Ordinarijate,           

 Podpisani na osobiti način zahvalan B. Gospi Lurdskoj radi čudnovata ozdravljenja njegove žene u znak harnosti i štovanja učinio je u polju nedaleko svoje kuće jednu spiljicu, u koju postavio kip Lurdske Gospe i male Bernardice. Povrativ se s ovogodišnjeg hodočašća iz Lurda, spiljicu je napravio i uredio da po mogućnosti što bolje odgovara onoj u Lurdu. Sada mu je osobita želja, da bi se u istoj špiljici na 11. t. mj., kada svršava jubilej, odčitala sv. Misa.  Stoga se podpisani uslobođuje zamoliti taj prisvitli i pripoštovani ordinarijat, da bi blagoizvolio dopustit da se taj dan može reći sv. Misa u spomenutoj spiljici.  U nadi da će njegova želja biti uslišana najsmjernije zahvaljuje.

Kučiće, 5. 2. 1909.  Ante Tomasović p. Jakova

   Na kraju te molbe stoji: "Vidjena, podpisana. Nema ništa protivna. Župnik Miho Tomasović."[12]

 Tadašnji splitsko-makarski biskup Nakić smatrajući da ipak prije donošenja odluke mora doznati kakvo mišljenje o tom ima omiški dekan, Antinu je molbu prosljedio njemu. Dekan don Šime Vulić odvratio je: "Ako svećenik koji bude pozvan služiti sv. misu osvjedoči se o pristojnosti mjesta, neka se udovolji bogoljubnoj želji prositelja".[13]

 

Čim je molba s tom opaskom opet stigla u Split, biskup je javio župniku don Miji:

"Split, 6. II. 1909.   Br. 765. glede misenja u kapelici Gospe od Lurda. 

Mnogo poštovanom župskom uredu Kučiće.

Izvolit ćete uzeti na shodno znanje i o tome obavijestiti Antu Tomasovića pk. Jakova na rješenje njegove molbe 5. t. m. da pišući nema ništa protivna da se u dotičnoj kapelici reče sv. misa na 11. t. m. ako je taj mnogo poštovani župnik uvjeren o pristojnosti mjesta; a to se dopušta za ovu samu jubilarnu godinu."[14]

 

            Taj biskupov odgovor nosi nadnevak 6. veljače, kad je odluka donesena, ali su prošla još dva dana dok je taj tekst prepisan u čisto i predan na poštu. Budući da je tada pošta u Kučiće sporo stizala, don Mijo ga nije primio do 10. veljače, pa je Ante, zabrinut, istoga dana u 10 sati iz omiške pošte uputio biskupu sljedeći brzojav:

 

"Najusrdnije prosim riešenje molbe za služenje svete Mise u mojoj spilji lurdskoj na sutrašnji blagdan Marijin.  Ante Tomasović."[15]

  Na to mu je odluka i brzojavno priopćena, pa je prva lurdska svečanost u Kučićima održana prema predviđenom redu.

            Kratko izvješće o toj velikoj svečanosti objavio je glasnik Naša Gospa lurdska, koji je tada već imao mnogo pretplatnika i čitatelja širom Hrvatske. Navodimo iz njega najvažniji dio:

 

    "U predvečerje, dakle, 10 veljače, lijepom kučićkom ravni razlijegali se veseli glasi zvonova sa zvonika župne crkve, kao uoči velikih svečanosti. Stigao naime istoga popodneva željkovani dopust od Biskupskog ordinarijata u Spljetu, da se smije sutradan u spilji misiti. Kad se pak smračilo sa hridi poviše spilje zasjaše krjesovi, poletješe nebu pod oblake vatrometi, zaredaše bengalske umjetne vatre, zagruvaše mužari. Sjajna rasvjeta koju prvi puta zacjelo vidje Kučiće. A vedra, tiha večer, ko očiti smješak neba. Narod začuđen pitao: što je?            Dobar glas daleko ide ..., i iste večeri čitavo selo, pače okolna sela, znala o čemu se radi, kome i zašto slavlje.

   Minula noć i otkrila bijelu danu krasno iskićenu spilju, okruženu zelenilom i slavolucima, cvijećem i zastavami urešenu i lijepim, prigodnim, u naravi izrađenim oltarom. U dest sati otpočela svečana misa, koju je odslužio upravo za tu prigodu pozvani, vrlo obljubljeni župnik don Jure Marušić. Za misom je držao veoma ganutljiv govor u kojemu je narodu ispripovjedio povijest Lurda i odgovorio na pitanje: 'zašto se danas po pećinam slavlje slavi?' A nije kamenju govorio, jer naroda bilo, da se je sve tiskalo. Ta to je prvi put što je mogao prisustvovati službi Božjoj pod vedrim nebom. Očito ganuće i pobožnost svakome se je čitala na licu. Mnogi su taj dan svetkovali, a čitavo skoro selo postilo uoči svetkovine. Svečanost se je završila veselicom u krugu prijatelja i uzvanika. Vidi se očito, da bijela Lurdska Gospa u sva mah osvaja Hrvatsku!"

 

8. Devedeset godina našega "malog Lurda" 

 

            Biskup je svoje dopuštenje služenja sv. mise u lurdskoj špilji u Kučićima ograničio samo na taj jedan put, na zaključnu svečanost lurdskog jubileja. Međutim, Ante je želio da se u njegovoj kapeli spomendan Gospinih ukazanja slavi svake godine. Stoga je početkom veljače g. 1910. opet zamolio biskupa za isto odobrenje. Biskup je Nakić toga puta ovlastio dekana Vulića da on, "saslušavši dušobrižnika mjesta i osvjedočivši se glede pristojnosti mjesta i učestvovanja vjernika, odredi shodno prema molbi, ali ipak", naglasio je biskup, "uvjetom da lanjsku i ovogodišnju dozvolu u nijednom slučaju ne smije se navesti kako izvjet /!/ za postignuti istu milost u budućnosti. Ova dozvola nema se smatrati kako udiljena privatniku Tomaševiću doli kako iznimna dozvola na umnoženje bogoljubstva prama čudotvornoj lurdskoj Gospi, koja, kako se kaže, u Kučićim i okolici je utješljivo razvijena."[16]

 

            Sljedećih dviju godina 1911. i 1912. Ante je opetovano tražio isto dopuštenje i svaki put ga na isti način dobio. Molbu datiranu u Kučićima 18. siječnja 1912. nije napisao vlastitom rukom, kao prijašnje. Pisao ju je, vidi se po rukopisu, don Grgo Topić, tada župnik u Svinišćima, a Ante se samo potpisao[17].

Tomu se ne treba čuditi, jer molitelj je tada bio već na smrt bolestan. Preminuo je već 8. ožujka 1912.

 

            Antina pobožnost Gospi Lurdskoj sačuvala se u obitelji, proširila na cijelo selo i bližu okolicu. Spomendan Gospe Lurdske slavio se svake godine. Molbu za odobrenje služenja sv. mise u g. 1917. uputio je Antin prvorođenac Jakov.[18]

 Međutim, o kapelici se nakon očeve smrti stalno brinuo najmlađi sin Jozo, može se reći, s istom i još većom ljubavlju sve dok je imao snage.

 U godinama neposredno prije, za vrijeme i nakon drugoga svjetskog rata dnevno je tu imao sv. misu umirovljeni svećenik don Stipe Tomasović († 9. III. 1947.). Da bi on, već star i boležljiv, i tijekom zime mogao svakodnevno misiti, Jozo je cijeli otvor Gospine špilje bio ostaklio. Uz to je nastojao oplemeniti cijeli prostor oko kapele pomno gojeći u njemu ukrasno bilje, vitku palmu, zimzelen i cvijeće.

 

            Taj novi čuvar našega malog "Lurda" doživio je najveću radost, kad je njegov najmlađi sin don Ante na nedjeljni dan 3. kolovoza 1958. tu slavio svoju mladu misu. Međutim, najveće se mnoštvo u kapeli i pred njom okupilo na don Antinoj sprovodnoj misi 1. travnja 1978., samo šest mjeseci nakon Jozine smrti.[19]

 

9. Spomendanu Gospe Lurdske dolikuje skromno molitveno i pokorničko ozračje

 

            Poznato je da je glavna lurdska poruka poziv na molitvu, obraćenje i pokoru. Kao vjernici svjesni smo koliko je to važno za ispravno preusmjeravanje vlastitog života prema vječnom cilju. Prava je pokora spojiva, dakako, s radom, s čestitim ljudskim veseljem, prijateljskim druženjem i nedužnom zabavom. Međutim, nije u tom baš lako održati pravu mjeru. Lako se pređe od vedrog raspoloženja, skromne gozbe i zabave u neozbiljnost, pa i u razuzdanost i grijeh, što onda onemogući pravi duhovni mir, radost i sreću, a može čovjeka dovesti i u vječnu propast.

 

            Lurdska kapela u našem selu, plod žarke pobožnosti i duhovnih težnji jednog od najpobožnijih naših suseljana, sama po sebi davala je slično pobožno usmjerenje većini onih koji su se u njoj okupljali, osobito 11. veljače svake godine.

 

Međutim, ipak je povremeno prijetila opasnost, da se pokornički Gospin dan razvodni, da se pretvaranjem u običnu "brgulju" sekularizira, a to znači da za mnoge izgubi svoj bitni smisao. Protiv takvog razvoja prilika prvi je, čini se, ustao don Mijo Tomasović. On je kao umirovljenik, približujući se već svojoj osamdesetoj godini života, dne 18. veljače 1930., dakle u osmini Gospina spomendana, pisao biskupu:

 

            " ... U ovom selu kod Tomasovića kuća pristojna je spila na čast Gospe Lurdske. Toga dana kod rečene spile ove godine bilo je obilato puka na misi te do podne sve bilo častno i uredno, ali od podne gozbe, plesovi, igre, zabave, pijanstva i najgadnije psovke (...). Takvim zabavam, pijanstvom i psovkom ne časti se B. D. Marija. Toga radi moli se ta prepoštovana vlast da naredi, neka sv. misa bude u imenovanoj spili na Gospu Lurdsku na 8 sati, onda da težaci idu u polje za radom, tako da se ukloni prigoda Božje i Gospine uvrede."[20]

 

            Biskup je to pismo poslao tadašnjem župniku don Grgi Topiću tražeći njegovo mišljenje. U don Grginu odgovoru stoji da je "u početku bila dozvoljena samo jedna sv. misa u kapelici, u dan 11. veljače. Kasnije je bilo dozvoljeno i više sv. misa, te se je svetkovina prikazanja Bl. Dj. M. u Lurdu sve to svečanije obavljala, dok se nije izrodila u 'brgulju' (fraju)." Složio se s don Mijinom tvrdnjom da se sve "svrši s pijanstvom, svađom i psovkama" te dodao: "Bilo bi doista od potrebe nešto poduzeti prije nego li se zlo uobičaji te uhvati dublji koren". Izrazio je mišljenje da bi trebalo "izostaviti - makar privremno, dok se okolnosti promijene - svaku vanjsku svečanost, a ograničiti samo na skromnu pobožnost odnosne obitelji i onijeh koji iskreno hoće da počaste Bl. Gospu u spomenutoj kapelici. Prema tomu: dozvoliti samo jednu sv. misu i to tihu, a ova mora da svrši najdalje do 9 sati. Nade je, da bi se tim načinom umanjile i iskorenile istaknute zloporabe."[21]

 

            Biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić odredio je potom da u kapeli smije biti samo jedna tiha misa i to u još raniju uru nego je predlagao župnik, tako da svrši do 8 sati. Zapovjedio je da se ta njegova odluka "ima pročitati u župnoj crkvi u Kučićim i eventualno saopćiti susjednim župnim uredima".[22]

 

            Smatramo korisnim upozoriti sadašnje Kučićane i na to naličje naših vjerskih slavlja, jer je ista opasnost više puta prijetila tomu i drugim našim vjerskim slavljima u nas i drugdje. Nisu li se u najvećem broju slučajeva tako izrodile i današnje svečanosti prvih pričesti i krizmi. Mjesto da skromna i kratka obiteljska gozba bude samo vanjski okvir duhovnom slavlju i radosti koja se priliči takvim vrhunskim trenucima vjere i milosti, velike gozbe, pravi "pirovi" dolaze sve više u središte brige i pozornosti cijele obitelji, rodbine i prijatelja, a ono duhovno se gotovo sasvim gubi. Jedva da bi danas neki proročki glas mogao biti toliko prodoran da probije barijeru mode i novostvorenih "vjerskih" običaja, ma koliko očito bili lažni i naopaki, pa spasiti tolike svetinje od potpune profanizacije koja joj sve više prijeti.

 

            Nadati se je da će lurdska poruka u našoj špilji kapeli i ubuduće pridnositi produbljenju vjere, pobožnosti i pravog kršćanskog duha, koji će u svemu tražiti pravu mjeru ne gubeći nikad iz vida glavno, naše vječno određenje koje je puni smisao svega ljudskog života na zemlji.