U prvomu broju Zova rodnih ognjišta rečeno je nešto o staroj matičnoj knjizi župe Kučiće, ali posve općenito, i to gotovo isključivo o samoj knjizi, njezinoj važnosti, njezinoj sudbini i sadašnjemu stanju.[1] 

Doslovno je naveden svečani proslov koji je g. 1636. napisao don Marko Kadić Kotromanjić te u njemu je naznačio osnovnu podjelu te, kako se on izrazio, Knjige općene po njezinu sadržaju.            

U ovom i sljedećim brojevima Lista trebat će potanje prikazati baš sadržaj svakoga od tih djelova, jer radi se o najvažnijem vrelu podataka za poznavanje starije povijesti sela i župe. Držimo se don Markovih riječi iz spomenutoga proslova: “Najparvo dobra crikvena i redovnička ...”[2]           

 Župa kao organizirana zajednica katoličkih vjernika u pojedinom mjestu ne može postojati i uspješno djelovati bez neke imovine, bez određenih makar i skromnih nepokretnih i pokretnih dobara. Treba joj svakako najprije bogoslužni prostor u zgradi, koju najčešće nazivamo crkvom, a ta je riječ prvotno značila samu širu zajednicu kršćanskih vjernika. Ta zajednica naprosto ne može biti ono što jest, ako se redovito negdje ne okuplja na slušanje Božje riječi, zajedničku molitvu i slavljenje svetih otajstava, rekli bismo na svoje sveto zborovanje. Takvu crkvu ili kapelu, dakako, nije dosta podići. Treba je kao i svaku drugu zgradu stalno održavati, opremati raznim namještajem, bogoslužnim ruhom i predmetima, povremeno popravljati i nanovo uređivati, a zato je potrebno redovito pritjecanje materijalnih sredstava.            

 U prošlim stoljećima se do stalnih prihoda nije moglo doći bez nekog zemljišnog posjeda, jer ratarstvo je bilo osnovna privredna grana, pogotovo u seoskoj sredini. Seljaci su teško dolazili do novca pa crkvene potrebe nisu mogli podmirivati dobrovoljnim prilozima u novcu. Zato su pojedini vjernici svojoj crkvi poklanjali ili oporukom ostavljali zemlje, odnosno određeni dio godišnjih plodova s neke svoje zemlje. Na taj su način i crkve sv. Luke i sv. Marije na Brusu dobile u posjed razne zemlje koje su obrađivali sami župljani, najčešće dobrovoljno, na korist svoje crkve. Tako je bilo sve do novijih vremena. Mi stariji Kučićani dobro se toga sjećamo, pogotovo oni koji su na župnikovu jednostavnu najavu svake godine u određene dane rado sudjelovali u kopačini i branju grožđa u velikom crkvenom vinogradu na Barama. Vino bi se poslije prodalo i od toga podmirivalo veće redovite i izvanredne troškove, koje novac skupljan kao milostinja (lemozina) preko pučkih misa nije mogao pokriti.           

O toj rađi, o inkantu crkvenih pašnjaka i svemu ostalomu što se odnosilo na crkvenu imovinu i prihode brigu su vodili crkvovinari. Oni koji su navedeni u spomenutom proslovu iz g. 1636. (vojvoda Gargur Sardanović i Pave Sardanović, Marko Garguričić, Gargo Pavlov Desković, Ivan Lučić) prvi su po imenu poznati, a od tada do današnjeg dana izredalo ih se nekoliko stotina. Većinom su s velikom ljubavlju i ponosom vršili tu svoju dodatnu obvezu ne obazirući se na možebitne nepravedne prigovore i sumnjičenja   sa strane, pa ni u nezgodnim vremenima, kakva su bila ona turska u 16. i 17. stoljeću i ona nedavna pod komunizmom.  
         

 I. Providurova naredba iz g. 1701.           

Više puta spomenuti kučićki glagoljaš don Marko bio je odredio da se u ”Knjizi općenoj” o “dobrima crikvenim i redovničkim” piše i čita “na 19 listih”, ali stvarno je ispisan samo prvi.[3] 

Nije teško zaključiti, koji je tomu uzrok. Crkva i selo teško su stradali u kandijskom ratu (1645-1669). Nakon don Marka za više desetljeća nije bilo župnika. Već u prvim godinama novoga rata, tzv. I. morejskog (1684-1699), bliže omiško zaleđe (do Šestanovca) otreslo se turske vlasti, a tijekom tzv. Maloga rata (1714-1718) turska se granica odmakla još dalje, na planine Dinaru i Kamešnicu, do današnje granice s Bosnom i Hercegovinom. Nove mletačke vlasti tražile su točno vođenje crkvenih računa, redovito bilježenje izdataka i primitaka, što je podlijegalo godišnjem pregledu, a to se nije moglo upisivati u župske matice nego se vodilo u posebnoj knjizi. O takvom zahtjevu mletačkih vlasti svjedoči naredba omiškoga providura izdana u Kučićima 2. listopada 1701.[4] 

Ona u hrvatskomu prijevodu glasi ovako:

Mi Oktavijan Balbi u ime presjajne Mletačke Republike providur Omiša, Dvara i njegova područja. - Pošto smo prigodom našega službenog pohoda opazili nered u upravljanju imovinom Blažene Gospe na Brusu u Svinišćima i slavnoga Svetog Luke Evanđelista u Kučićima,[5] nemajući ovi suci i povjerenici pravoga načina za upravu, to je potaklo našu pozornost da na korist bogoštovlja donesemo sljedeću odluku koju će bez povrede trebat vršiti pod prijetnjom najvećih kazni kakve se budu činiti prikladnim presvijetlim omiškim predstavicima državnih vlasti, mojim nasljednicima.           

Skup svih bratima, čija imena moraju biti upisana, jednako novodoseljenih i starosjedilaca koji se budu željeli upisati u takvu bratovštinu, svake će godine voljom svih bratima izabrati jednu poštenu osobu za gaštalca[6].

Taj će morat skupiti sve zemljišne prihode koji pripadaju crkvi upisujući u ovu knjigu kakvoću i kolikoću robe i osobu od koje je primio, od stavke u stavku, služeći se sljedećim oblikom, tj. npr. “Crkve sviniška bl. Djevice od Brusa i kučićka slavnoga sv. Luke trebaju dobiti od od mene I. /ime/ njihova gaštalca za žito dobiveno od toga lira toliko; za ječam dobiven od toga lira toliko”, i tako iz stavke u stavku. S druge strane upisujući troškove za crkvene potrebe u slijedećem obliku, npr. “Ja I. gaštalac spomenutih crkava trebam dobiti na račun troška za jedan predoltarnik toliko lira; na račun troška za svijeće toliko lira” i tako iz stavke u stavku koliko se potroši za potrebe te crkve, kako bi na koncu svoje uprave, što će biti nakon jedne godine, osam dana nakon blagdana slavnoga sv. Luke, mogao srediti svoje račune te predati upravu novomu gaštalcu kojega bratimi moraju izabrati na spomenuti dan sv. Luke.             Gaštalci, stari i novi, morat će radi primopredaje doći u Omiš pred državnog predstavnika koji bude u svoje vrijeme te u nazočnosti povjerenika i sudaca tih crkava, starih i novih, izvršiti primopredaju uprave. Nakon što dade račun državni će mu predstavnik, koji tada bude, učiniti blagajnički saldo. U slučaju da ostane dužnik i nanositelj štete spomenutim crkvama podleć će kazni od 25 /dukata/ na sto, a to će mu oduzeti državni predstavnik koji ustanovi takvu štetu. To hoćemo da se bez povrede vrši pod prijetnjom kazne sadašnjim sucima i povjerenicima od 25 dukata svakomu, a ova odluka mora biti i na hrvatskomu upisana u ovu knjigu radi boljeg razumijevanja svakomu[7] te predočena njegovoj uzvišenosti općemu providuru radi njegove potvrde. -

 Kučiće, 2. listopada 1701.  Ottaviano Balbi    

Giovanni Morosini, providurski kancelar           

 Providur Balbi je, dakle, bio odredio da se ti računi upisuju baš u tu matičnu knjigu, ali u njoj se za redovito računovodstvo naprosto nije moglo naći dovoljno mjesta. Na 19 listova, koliko ih je za “dobra crikvena” bilo predviđeno, jedva se moglo ubilježiti primitke i izdatke za nekoliko godina. Stoga je za redovito vođenje crkvenih računa zacijelo bila odmah kupljena posebna knjiga.[8] 

Nju i ostale slične knjige iz 19. st. vjerojatno je zajedno s drugim knjigama i dokumentima progutao plamen, kad su partizani zapalili župku kuću.            

 Velika je šteta što se spomenute računske knjige nisu sačuvale. Po isplatama troškova koji su u njima bili zapisani u određenim iznosima i na određene dane, moglo bi se točno znati kad je i kako stara crkva sv. Luke popravljana, proširivana, kad su i gdje za nju nabavljani razni predmeti: zvona, slike, kipovi, ruho, svjećnjaci, misali, evanđelistari i drugo. Po primitcima znalo bi se koje su se crkvene zemlje obrađivale, tko ih je radio i koliko su koje godine donosile plodova. 

 II. Opis crkvenih dobara iz godina 1637-1688. u Matičnoj knjizi          

  Sve da i nije propala nekadašnja obilna dokumentacije o redovitom upravljanju imovinom crkve sv. Luke iz proteklih triju stoljeća (18.-20.), podaci o “dobrima crikvenim i redovničkim” uneseni u staru matičnu knjigu bili bi dragocjeni već po tomu što potječu iz tako davnog vremena, iz razdoblja turske vladavine. Oni su svjedočanstvo privrženosti onih starih Kučićana katoličkoj vjeri, svojoj župi, svojim crkvama i župnicima u u onim za narod i Crkvu vrlo nepovoljnim vremenima. Zanimljivi su i kao svjedočanstvo ondašnjega stupnja u razvoju hrvatskog jezika, osobito govora u omiškom zaleđu. Stoga ih je najbolje prepisati s bosančice te ovdje navesti u cijelosti onako kako su zapisani:          

  Dobra crikovna Svetoga Luke i Svete Marije na Brusu 1637.[9] -

Va ime Gospodinovo. Lit rojstva njegova 1737. agusta na 8. Ja pop do/n/ Marko Kotrmagnić kapelan u Sv/e/tomu Luci od Kučić pripisah iz staroga libra dobra i stvari crikvene Svetoga Luke i Svete Gospoje i postavih u ovi novi i općenski statut[10], to jest zemlje i ostale stvari crikvene i općenske ali[11] bratimske. Virno pisah.   

Na/j/prvo je kuća pri Svetomu Luci ovde koju je zgradila općina[12] za crikvu i za bratime.    Tolikojer ovde prid vratmi crikve kus zemlje od cimatora[13]do Radića[14] trsja, što su dali nikolici kršćani.   

Tolikojer zemlja Svetoga Luke ka se zove Ilina Njiva[15] ka je niže vode Mioske, ka je darovana u crikvu od svih starinikov plemena Kučić. Ima u njoj zemlje 20 rala[16].   

 Zemlja u Benčići/h/ niže crikve Svete Gospe na Brusu ku su bratimi posadili, koja se zove Benčića. Ovo/j/ je zemlji mejaš: od sunca istoka Kadić, od sunca zahoda zemlja kneza Marka Sardanovića, koju su posadili Jure i Mikula Radošev, mejaš od bure kosa ali ti brdo, od poldne drugo brdo i crikva Gospe. +    

 Druga zemlja u Bencićih Petra i Gargura Roholević ka je vazeta u crikvu svetoga Luke za cinu libar 80., koje zemlji težak Tadija Milavić i četvrtoga da daje Svetomu Luci.[17]          

Na 1672. miseca agusta na 7. - Ja do/n/ Marko Ivančić buduć kurat od Kučić i Vinišć[18] u ovo vrime. I nađo/h/ ruku pokojnog do/n/ Marka Kadića koji je upisa Benčiće bašćinu. I ja do/n/ Marko videć potribu crikve blažene Gospe ponukova seljane Kučićane da dadu u crikvu svu zemlju i goru i vodu B/e/nčića. I tako učiniše svi Kučićani Blaženoj Gospi na Bruse. A vako je istina kako je upisano.[19]           

 Ovo su zemlje Bl. Gospe od Brusa:    

Zemlja prva pokraj carkve od juga do var/h/ Brusa iste carkve.   

 Zemlja na Modrišu koju ostavi pokojni Ilija[20]Marasov u crikvu, zgor rečenu Gospu, koju zemlju sadi Petar Marasović iz četvrtoga da daje crikvi. 

Zemlja pod Marasović kuće koju ostavi vladika pokojna Klara Sardanović, a to da se daje u obi ove crikve dohodak ki se ima stratiti

[21]

 za ulje što u crikvi gori. I tu je zemlju kupila u brata svoga Bariše Deskovića za crikvu va veki.1688.[22]          

 

    Neka se znade, kako ostavi Mijov/i/jo Pavlićević svoj dio[23] zemlje pod kućom, vrtle i podvornicu Vrani Srdanoviću, jere su ga ranili do njegve smrti, sprovodili[24] i ukopali - na Valališću i u Podralju i u Zatazju i u Zakačinju i što ga do/ho/di od mat/e/rinstja /!/ pod Pecinića kućom kod jablani. Ove zemlje ostavlja u crikvu svetoga Luke i blažene Gospe. I bi svidok knez[25] Grgo i Vrane Srdanović i ja i/s/ti do/n/ Mijo Sovuljević. I pisa/h/ pravo u viru[26] kak/o/ reče isti Mij/o/vijo Pavlićević miseca oktobra 20. 

III. Župnikovo i bratimsko nadarje           

 Za redoviti život župe nije, dakako, dovoljna samo crkva, pa ni lijepo u svemu opremljena i urešena. Potreban je i svećenik koji će u župi redovito boraviti te obilježen sakramentom sv. reda i ovlašten od biskupa baš u toj crkvi stalno predvoditi sv. bogoslužje i razne pučke pobožnosti, navještati i tumačiti Božju riječ, poučavati u vjeri mlade, biti na raspolaganju svojim župljanima u njihovim duhovnim potrebama, osobito bolesnicima i umirućima.            

Naši su hrvatski popi glagoljaši ostali sa svojim katoličkim narodom i u onim selima splitske nadbiskupije koja su potpala pod tursku vlast dijelići s njim zlo i dobro. Odakle nije iselio narod nisu ni oni nego su mu, hrabro vršeći svoju službu, bili dragocjen oslonac i utjeha, u vjeri i svemu ostalomu. Za razliku od svećenika franjevaca, koji su u nekim drugim susjednim krajevima također s velikom ljubavlju, odvažnošću i upornošću vodili brigu o katolicima turskim podanicima, ali su boraveći u svojim međusobno vrlo udaljenim samostanima samo povremeno obilazili sela, glagoljaši su trajno boravili i djelovali baš u svojim selima, pa i onim najmanjima. Tako je bilo i u Kučićima.           

  Župa sv. Luke Kučić i Vinišć bila je sastavljena od ta dva mala i siromašna seoca s ukupno 150 duša, a to s obzirom na ondašnju brojnost obiteljskih zajednica znači svega skupa dvadesetak kuća. Da bi se župnik (nazivali su ga kapelanom, poslije kuratom) mogao prehraniti župljani su mu zacijelo i tada davali tzv. redovinu u naravi, tj. u plodovima zemlje i stočarskim proizvodima, ali nije teško zamisliti koliko je tako mogao dobiti od tih samo dvadesetak kuća. Želeći pridonijeti koliko toliko boljem uzdržavanju svojih “redovnika” ili “kapelana”  obdarivali su ih makar i skromnim ostavštinama. Oporučno su određivali da se nešto od plodova s njihovih zemalja zauvijek, odnosno dok na određenom vinogradu traje loza daje župniku, ne samo tadašnjemu nego svakomu (“popu nakon popa”, odnosno “kuratu nakon kurata”[27]). Sastavljač stare matične knjige Don Marko Kadić Kotromanić bio je predvidio za upisivanje takvih ostavština 18 listova, ali ispisane su kao i u slučaju “crkvenih dobara” opet samo dvije stranice i to uglavnom u godinama 1620-1644., dakle prije kandijskog rata, s tek dva dodatna zapisa iz vremena nakon doseljenja Imoćana (iz 1688. i 1719.). Sve te ostavštine oporučili su starosjedioci, posljednju od njih don Tadija Srdanović, koji je umro kao kučićki župnik. Ti kratki tekstovi, pisani prije 3-4 stoljeća, zaslužuju da budu ovdje navedeni u cijelosti:

Oporuke martvih kapelanom[28]   

 1620. - Ostavi starac Vukosav Sardanović svoj del zemlje pod Milićeviće na Svinišći kapelanom uvike.  

  1620. - Klara vladika pokojnoga Ivana Sardanovića, kneza, ostavlja kapelanom S. Luke po kace masta s vinograda svoga ki je ko/d/ crikve S. Luke na Selih uvike.   

 1621. - Ostavi Mati Vukasović kapelanom po kace masta ispod kuće svoje u docu da se daje uvike. Svidoci Ivaniš Jurjev i do/n/ Marko žakan Kadić.   

1634. - Ostavi Lucija Jakova Pavlićeva kapelanom po kace masta o/d/ dohotka ispod Brehalja s vinograda ki je nasadio Bukalicić, i to dokle je loza. Svidoci Pave Sardanović i Stipan Ivanov.   

1639. - Ostavi starac Jakov Pavlićević kapelanom ovde svoj dio u Lučilu ali u Podoralju koji su dio posadili njegovi sinovci Pavlićevići. Neka daju kapelanom dohodak onako kako je običaj zemljam oko sela. Svidok Stipan Ivanov Pavlićev/i/ć i Mihovijo žakan Pavlović iz Ciste.   

 1641. - Ostavi starac Ivan Stipanov/i/ć Kotrmagnić, ostavi kap/elanom/ od Kučić, po kace masta s podvornice ispod kuće. Ako li bi pomanjka vinograd, da se daje kvarta pšenice vaveki. Svidok pop Do/n/ Andrija Jurković i knez Jure Sardanovića.   

1641. - Ostavi starac Petar Roholjević, oporuči, kapelanom od Kučić po kace masta s vinograda ispod kuće dokle je loza. Svidoci: knez Marko Sardanović i Bariša sin Jure Terzića.   

 1641. - Ostavi za dobra života knez Pave Sardanović kapelanom od Kučić, oporuči oni kus zemlje, svoj del, pod Milićević kuću na Svinišćih, a to od puta do Vezov potoka u Osoju, uvike. Svidok Ivaniš Vukasović i knez Jure Sardanović.   

 1643. - Ostavi starac Gargur Aničić vinogr[JS1] ad na Svinišćih bratimom S. Roka, a to jest pod Milićeviće, i zemlju i vinograd dokle je, uvike. Svidok vojvoda Gargo Sardan /!/, Luka Garguričić, svidok.[29]   

1643. novem/b/ra na 24. - Ostavi Ivan Pavlov Garguričić bratimom S. Roka u Kučićih osam starih masta, a kapelanom stara 4 da se daje za njegovu dušu i njegove žene Vice i tolikojer žene sadanje. I to da se daje s njegova vinograda i/z/ Sitnice i Podvornice koju je posadijo i drži moj brat Jura. Svidok vojvoda Gargo Sardanović i knez Ivaniš Dujmović.  

  1643. setenbra na 6. - Ostavi starac Petar Marasović popu nako/n/ popa, kapelanom Kučić i Svinišć, da se daje tri stara masta s Modriša, vinograda svoga, svako godišće dokle koli može rodit. Svidok Pave Marasovi/ć/, Ivan Lučić.    1

644. - Ostavi Ivan sin Luke Garguričića kapelanom od Kučić vinograd u Sitnici ki je na zemlji Kadića, da se služe mise za dušu njegovu i otca i matere njegove, i to dokle je kodir /!/ loza. Svidok g. dom Andrija Vukušić, Gargur Pavlićević.    1688. - Ostavlja Mio/i/jo Pavlićev/i/ć /!/ svoj dijo zemlje na Modrišu kuratu nakon kurata Kučić i Vinišć za svoju dušu i njeg/o/vi koga pristoji. I bi svidok knez Grgo i Vrane Srdanović i do/n/ Mijo Sovuljev/i/ć - mis/e/ca okt/o/bra 20.   

 1719. luja na 22. - Ostavi dom Tadija Sardanović svako godišće kuratu nakon kurata po kacu masta svoga[30] vinograda koji je u ovomu selu, dokle dura trs, za dušu moju i moji/h/.                        

 U navedenim zapisima o crkvenim dobrima i o ostavštinama spominju se “bratimi” i to kronološki gledano u godinama 1637., 1643. i 1701. U dvama od tih zapisa kao naslovnik bratovštine navoden je sv. Roko, čije se štovanje u Kučićima, začudo, nije održalo do novijih vremena. Zacijelo se izgubilo nakon nestanka spomenute bratovštine, a ona se ugasila najkasnije početkom 19. st., jer zna se da su tada francuske vlasti ukinule većinu dalmatinskih bratovština.          

  Navedenim podacima o kučićkim bratimima treba svakako pridodati i zapis iz g. 1645. u kojemu se govori o diobi stare “bratimšćine” na dvije zasebne: kučićku i svinišku. Do toga je došlo točno jedno stoljeće prije diobe Kučića i Svinišća na dvije zasebne župe. Taj zapis glasi:1645.[31] agusta na 10. - Ovo neka se zna, kako se pogodiše bratimi Kučić i Svinišć mejuse lipo razdiliše bratimšćinu. I tako rekoše, da kuća kod Svetoga Luke neka je bratimom od Kučić, a pustiše bratimov /!/ sviniškim dohodak od vinograda u Benčićih uvike, a neka se zove iste kuće od Svinišć bratimsko kako i ovde u Kučićih i meju sobom dogovarati /će se/ koliko da je jedna skupšćina i bratimšćina. I tako obi strane biše kuntente.[32] 

D O D A T A K 

ZAPIS O PONOVNOJ DIOBI OKLADNICE         

   Prikladno je već navedenim zapisima o crkvenim, župničkim i bratimskim dobrima, pretežno zemljama i prihodima sa zemalja, pridodati i sljedeći prijepis zapisa o novoj podjeli planinskoga predjela koji se zove Okladnica pojedinim plemenima iz Kučića i Svinišća. 

Razdiljenije Okladnice 1646.[33] ilinšćaka[34] miseca dan 27.Iz libra staroga 1626.[35]             

Skupiše /se/ sva općina i svi dionici Okladnice s knezom Markom Sardanovićem i svi ostali Kočić[36] i Vinišć, Desković gornjih. I tako z dogovorom odlučiše razdiliti iznova opet svu Okladnicu[37]. I razdilivši pravo, mirno i pogodno, i kako se svak kuntenta[38], i rekoše da se stavi u ovi[39] općeni libar i maticu crikvenoga statuta.           

Koja Okladnica od vika vazda je bila plemenšćina i slobošćina[40] istih Kočić i Desković. I[41] ista Okladnica počinje od sunčenoga zapada od Raškove Stine i tako dosiže k sunčenomu istoku do mejaša[42] slimenskoga. I tako se[43] razdiljuje na pet dilov, a u svakomu dilu žribov 14, u[44] svakomu žribu koji je do vode Lokvice sežanih 24, a koji su više vode Lokvice u svakomu žribu sežanih 20. Počinju žribi po redu:Na/j/prvo od Raškove Stine do Orl/ina/[45]:

 

Deskovića žriba	2	Radičević žrib	1
Vidoševića	1	Srdanović žriba	2
i opet[46] Vidošev/i/ć ki		Roholjević[47] žrib	1
je bio više Lokvice	1	Marasovića žrib	1
Dujmović žrib	1	Vukasovića žrib	1
Garguričić žrib	1	Mihovilovića žrib	1
Kadića žrib	1	Benčića žrib	1

Počinju drugi dili: od Orlin do Kamena

 

Deskovića žriba	2	Sardanovića žriba	2
Radičević ki mu daše		Vukasović žrib	1
od više Lokvice žrib	1	Marasovića žrib	1
Dujmovića žrib	1	Benčića žrib	1
Garguričić žrib	1	Vidoševića žrib	1
Kadića žrib	1	Mihovilovića žrib	1
Roholjević žrib	1	Radičević žreb /!/	1

Treti[48] dili: od Kamena gori

 

Deskovića žriba	2	Sardanović žriba	2
Sardanovića ki je bio		Mihovilovića žrib	1
nad Lokvicu	1	Marasović žrib	1
žrib Dujmović	1	Vukasović žrib	1
Grguričić žrib	1	Benčića žrib	1
Kadića žrib	1	Radičević žrib	1
Roholjević žrib	1	Vidošević žrib	1

Dili četvrti: izpod /!/ Lokvice

 

prvo Deskovića žriba	2	Garguričić žrib	1
Sardanovića ki je		Kadića žrib	1
nad Lokvicu	1	Marasović	1
Roholjević žrib	1	Mihovilović	1
Dujmović žrib	1	Benčića žrib	1

Peti žribi[49]: nad Lokvicom vodom do mejaša slimenskago /!/u ki je sežanih ..... 20. Na/j/prvo počinju:

 

Desković žriba	2	Sardanovića žriba	2
Vidošević žrib	1	Roholević žrib	1
Dujmović žrib	1	Marasović	1
Garguričić žrib	1	Vukasović žrib	1
Kadića žrib	1	Mihovilovića žrib	1
Radičević žrib	1	Benčića žrib	1

 

Ja pop do/n/ Marko Kotrmanić /!/ kapela/n/ Kučić i Vinišć pisah verno na prošnju sve poštovane općine Kučić i Vinišć.[50]* * *            Čitatelji će u navedenim tekstovima starih zapisa naći mnogo zanimljivih pojedinosti. Pozornost će im možda osobito privući prezimena, imena osoba i nazivi pojedinih zemalja[51] iz tako davne prošlosti. Bilo bi vrlo korisno da se poneki stručnjak za stari hrvatski jezik pobliže pozabavi jezičnim osobinama tih starih zapisa[52]. Za povijest župe svakako su najvažniji podaci o crkvama i o najstarijim kučićkim svećenicima.            

 U zapisima, doduše, nema opisa tih crkava ni kakvih obilnijih vijesti o njima, što bi čitatelj priželjkivao, ali se ipak iz naoko sitnih pojedinosti dade mnogo toga zaključiti. Sustavno iznošenje i obrazlaganje takvih zaključaka tražilo bi, dakako, mnogo prostora, pa se to mora odložiti za neku drugu prigodu. Za primjer bi se ipak moglo već ovdje spomenuti koliko su rječiti i sami različiti oblici naziva stare sviniške crkve: najprije Sveta Marija, Sveta Gospoja, Sveta Gospe (sva tri zapisana rukom don Marka Kadića Kotromanjića g. 1637) i napokon Blažena Gospe (napisan rukom dom Marka Ivančića g. 1672.). Prva dva imena odaju veliku starinu spomenute crkve. Naziv “Sv. Gospoja” kao da čitamo u Marulovićim stihovima. Da su nekadašnje stare crkve Sv. Luke i Sv. Marije bile sagrađene prije konca 15. stoljeća može se sa sigurnošću zaključiti već iz činjenice, što su postojale u vremenima “turačkoga vladanja”, kako bi se izrazio stari pop glagoljaš don Marko, jer turske su vlasti vrlo rijetko dopuštale da se u granicama tadašnjega bosanskoga pašaluka i popravi koja oštećena ili napola porušena crkva, a gradnja posve novih novih nije dolazila u obzir. No, o tom potom. 

   

[52]Spomenimo odmah da glavni autor tih tekstova don Marko Kadić Kotromanjić nije u jeziku baš uvijek dosljedan. Tako npr. redovito piše “uvike”, ali stavio je i “va veki” (iz staroslavenskog), zatim za riječ “dio” upotrijebljava različite oblike npr. “dio”, “dijo” i “del”, a taj isti pojam i staru riječ “žrib”.

 
 

                                                       Zov rodnih ognjišta, 1996. br.1 (2)