Početkom ove godine ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa najavilo je pokretanje javne rasprave o spolnom odgoju u osnovnim i srednjim školama, radi uključivanja stručnjaka i javnosti u raspravu. Osnovalo je i Povjerenstvo za prosudbu  koje će izraditi prijedlog za cjelovit pristup spolnom odgoju i obrazovanju, donijeti zaključke i odluku do travnja 2005. Voditelj Povjerenstva je psihijatar Vladimir Gruden.

            Na tu inicijativu i postupak resornog ministarstva bučno, drsko i do brutalnosti agresivno reagirale su frustrirane društveno neprilagođene male skupine osoba nastranih navika i ideologije uperene protukatolički, protuhrvatski i protiv života. Podržali su ih mediji – tisak, televizija, novinarke. Tvrde da je Ministarstvo «iziritiralo» javnost, a svoje drske istupe nazivaju «reakcijom javnosti». Naznačit ću nekoliko primjera iz zagrebačkog Vjesnika.

Sloboda nastranosti i destrukcije

            Utorak, 25. siječnja 2005., feministička Ženska mreža Hrvatske traži od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi da ukloni «pro life» promidžbe, odnosno promidžbene materijale «za život» iz zdravstvenih ustanova. Podupirući komunistički «Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarenje prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece» iz 1978., zahtijeva punu slobodu i pravo žena na ubijanje svoje nerođene djece. Žensku mrežu smeta promidžba i odgoj «za život», a nikada je nije smetalo i ne smeta je kada mnoge njezine istomišljenice u centrima za socijalnu skrb ismijavaju, maltretiraju i diskriminiraju žene koje su rodile i žele roditi više djece i, manipulirajući socijalnom skrbi, prisiljavaju ih na pobačaje. Izjašnjavanjem protiv života i traženjem prava na ubijanje nerođene djece, egocentrične feministkinje otvoreno i jasno «kulturi života» suprotstavljaju svoje «projekte smrti»!

           Dva dana kasnije, 27. siječnja, «Ženska mreža», homoseksualna skupina «Iskorak» i lezbijska «Kontra» iz Zagreba, izjavljuju da je Povjerenstvo za spolni odgoj nekompetentno, a predsjednika Povjerenstva V. Grudena optužuju za homofobiju. Traže hitnu suspenziju izvannastavnog Teen Star programa spolnog odgoja u školama jer, tvrde, «širi vjerske dogme». Potom kažu: «Ako je Ministarstvo odobrilo ulazak tog programa u škole temeljem 'preporuke Hrvatske biskupske konferencije', zahtijevamo smjenu ministra» Dragana Primorca. A ako se Povjerenstvo ne raspusti, prijete peticijama i akcijama za alarmiranje njihovih inozemnih saveznika, podupiratelja protukatoličke ideologije, seksualnog informiranja i slobode zavođenja hrvatske mladeži na putove moralnoga upropaštavanja. Veselko Tenžera je to svojedobno nazvao «odgojem za slobodu raspadanja».

            Slijedećeg dana, 28. siječnja, spomenutim feministkinjama, homoseksualcima i lezbijkama pridružila se i lezbijska skupina «Lori» iz Rijeke. Istoga dana glasnogovornice te skupine Arina Balenović i Danijela Almesberger posjetile su uredništvo Vjesnika gdje su, u nazočnosti glavne urednice Andreje Latinović i pomoćnice Marijane Matković, pred novinarima i urednicima promovirale svoju kampanju «senzibiliziranja medija», radi podrške njihovim provokativnim akcijama, nastranim idejama, programima i ideologiji. Najavile su i seminar za novinare.

            Odjek se pojavio istoga dana. Opširno komentirajući najavljenu javnu raspravu o spolnom odgoju, novinarka Mirela Lilek, nakon prigovora vjeroučiteljima zbog pouka o spolnom suzdržavanju, kaže: «Odluka će biti donesena po završetku javne rasprave i presude stručnjaka, a rezultat će biti revolucionaran samo ako uspije potisnuti konzervativne krugove i iskrivljen vjeroseksualni odgoj». Nisu, dakle, bitni stručnjaci ni stručnost, nego «revolucionarnost» spolnoga odgoja, koji svako spolno suzdržavanje nedozrele mladeži naziva konzervativnim i vjerski iskrivljenim. O tempora, o mores! (O čudnih li vremena, čudnih li običaja!)

            Što M. Lilek piše u Vjesniku, Marija Pulić ponavlja u Vjesnikovoj panorami 29. siječnja. Govori o «šizofrenoj situaciji» u školama, traži informacije o spolnosti koje ne će  preporučivati spolno suzdržavanje. Kaže da je imenovanje homofoba «iziritiralo građane i izazvalo bučne  reakcije u javnosti». Tako «senzibilizirane» novinarke agresivnu feminističko-homoseksualno-lezbijsku hajku krivotvorinom preobražavaju u negativne reakcije «iziritirane hrvatske javnosti».

            Hajki se pridružila skupina B.a.B.e. i feministički Centar za ženske studije. Traže «sekularni spolni odgoj» koji se protivi odgajanju «za život», a propagira spolne informacije koje djecu i nedozrelu mladež potiču na spolne odnose i propagiraju punu slobodu ubijanja nerođene djece (Vjesnik, Zagreb, 1. veljače 2005.).

            Te skupine svoj svjetonazor, svoju ideologiju i svoje nastrane navike proglašavaju ljudskim pravima i nameću svima. Druge svjetonazore, ideologije i prava drugih ljudi s prezirom odbacuju. Posebnu nesnošljivost iskazuju prema katoličanstvu. Obezvrjeđuju katoličke vrijednosti, nastoje onemogućiti katoličko djelovanje u društvu, prognati katolike iz javnog života i getoizirati ih. To su fašističke metode i ideologija, teror neznatne manjine nad golemom katoličkom većinom. Nisu to udruge civilnog društva, kako se predstavljaju, nego fašistoidne skupine koje patološki mrze katoličanstvo, hrvatstvo i život.

Dvostruka TV obmana

            Protukatoličkoj hajci pridružila se i Hrvatska televizija emisijom Hloverke Novak-Srzić «Otvoreno», 26. siječnja o. g. Anketiranje i glasovanje gledateljstva u TV emisijama farsa je za naivce, iz dva razloga. Anketiranje podrazumijeva: jedna osoba samo jednom odgovara na pitanje i jednom glasuje, a u našim TV emisijama može odgovarati i glasovati bezbroj puta. Time to glasovanje čini pristranim i bezvrijednim. Hrvatskoj javnosti je poznat primjer takva organiziranog telefonskog glasovanja mladeži HNS-a za Vesnu Pusić i Radomira Čačića.

            Drugi razlog farse u TV emisijama su manipulacije s postavljanjem nejasnih pitanja. Tako je bilo i u emisiji «Otvoreno». Raspravljalo se o spolnom odgoju u školama. Pitanje je bilo: Katolički ili svjetovni spolni odgoj? Rezultat je bio pobjeda svjetovnog. Feministkinje su organizirale glasovanje, neumorno tipkale i pobijedile. Ali farsa nije samo u tomu, nego i u formulaciji pitanja. Glavna dilema i razlike koncepcija nisu u katoličkom ili svjetovnom spolnom odgoju. Oba mogu biti dobra ako odgajaju u suglasju s moralnim kriterijima i etičkim vrijednostima. Je li takav svjetovni spolni odgoj bio i u anketnom pitanju ili se u njemu krije samo spolno informiranje, koje i nedozrelu djecu potiče na spolne odnose i nagonsko iživljavanje.

            Bit problema je u pitanju kakav spolni odgoj? Ako se željelo opredjeljenje javnosti između dvije međusobno suprotstavljene alternative, pitanje je moralo glasiti: Želite li spolno informiranje bez etičkih interpretacija, koje potiče mlade na neograničenu spolnu slobodu ili želite odgajanje mladeži za kulturu ponašanja, ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo? Uz pretpostavku da se pojedinci samo jednom izjašnjavaju i da je uzorak reprezentativan, dobio bi se realan rezultat.

Seksualno informiranje je štetno

            Takozvana seksualna revolucija potakla je pitanje seksualnog odgoja, a svodio se na seksualno informiranje. Mladima su priopćavani podatci o spolnosti, a zanemarivano je etičko vrjednovanje i vrijednosti. Prenaglašavani su biološki, a zapostavljani moralni kriteriji. Zakašnjeli val seksualne revolucije, potpomognut agresivnim feminizmom, zahvatio je i bivšu Jugoslaviju. Pod njegovim utjecajem dugo se zadržalo shvaćanje da je seksualno obavještavanje bit seksualnog odgoja. Negativni rezultati opovrgli su to. Znanje s tog područja postalo je gotovo svima dostupno, ali međuljudski odnosi i odnosi među osobama različitog spola time nisu postajali ni ljudskiji, ni odgovorniji.

            Naprotiv, popularizirane i poticane spolne aktivnosti izmakle su kontroli. I djeca su stupala u spolne odnose, naglo se uvećavao broj izvanbračnih neželjenih začeća, pobačaja i u nedozrelih djevojčica, širenje prostitucije, spolnih bolesti, AIDS-a. Pokazalo se da je informiranje jedno, a odgoj nešto posve drugo.

            Naše ratoborne feministkinje, izgleda, nisu ništa naučile. I danas traže sekularno spolno informiranje, koje potiče na spolne odnose, iživljavanje i promiskuitet. Uvećava se broj djece koja malodobna stupaju u spolne odnose. Posljedice su seksualna ovisnost, uživanje i iživljavanje kao životni «ideal», hedonizam sa svim štetnim utjecajima na psihički i tjelesni, moralni i socijalni razvitak mladeži.

            Samo informiranje u odgoju nije dovoljno. Uz informaciju mora ići i etička interpretacija. Naivno je uvjerenje da će informacije dati pozitivne učinke. Odgajanje ja mnogo složenije od informiranja i obrazovanja. Ono, istina, pretpostavlja odgovarajuće obrazovanje, ali i izgrađivanje stavova i uvjerenja, razvijanje pozitivnih oblika osobnosti, kulture ponašanja i njegovanje smisla za istinski ljudske vrijednosti. Stoga umjesto sekularnog informiranja i «odgoja za slobodu raspadanja», u škole treba uvesti odgoj za obiteljski i društveni život. «Slobodi raspadanja» suprotstaviti moramo duhovnu obnovu, moralnu i odgojnu preobrazbu.

Odgoj za obiteljski i društveni život

            Hrvatskom narodu treba mladež bistra uma, jake volje i čiste savjesti, trebaju mu karakterni ljudi, snažne i potpune osobnosti, a to se ne može postići seksualnim informiranjem i poticajima na «seksualnu slobodu» i ovisnost, nego dobro organiziranim i dugotrajnim odgajanjem. Sve to upozorava na prijeku potrebu odgojne preobrazbe, a duhovna obnova i odgojna preobrazba traže sustavno odgajanje djece i mladeži za kulturu ponašanja, za ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo.

            Kultura ponašanja je znakovita odlika uljuđena čovjeka. Ali, nažalost, živimo u vrlo krizno doba. Umjesto kulture, poplava nekulture zahvatila je javne prostore, ulazi u obiteljske domove, škole, kulturne ustanove, gostuje na malim  i velikim ekranima. Očituje se u asocijalnom, nepristojnom i kriminalnom ponašanju mladih i odraslih. Mladež je premalo životno angažirana, ali se neki mladi ljudi često nedolično ponašaju, mnogo psuju, piju, puše, drogiraju se, seksualno iživljavaju, traže smisao u besmislu života. Krajnje je vrijeme za organizirano i odlučno pedagoško suprotstavljanje širenju nekulture. Moralna i odgojna kriza moraju se prebroditi, etičke i odgojne vrijednosti reafirmirati. Samo u procesu učinkovita odgajanja mogu se izgraditi moralne osobnosti, projektanti i graditelji bolje i ljepše budućnosti. Njegovanje osobne kulture svakog mladog čovjeka mora postati prepoznatljiva oznaka hrvatskog odgoja i škole.

            Ljubav je ljudska vrlina i potreba svih ljudskih bića – žena i muškaraca, mladih i starih. Ona ima magičnu snagu ljudske privlačnosti, povezanosti, privrženosti i odanosti. I od ružnoga može učiniti lijepo. Izraz je čovječnosti, očitovanje ljudskosti, simbol humaniteta. Ona je potpuna i prava kada dobro stvara i drugima ga dariva. Ljubav je najplemenitija ljudska odlika i vrhunska vrijednost u ljestvici vrijednosti. Dužni smo je poticati, razvijati i njegovati u obitelji, školi, Crkvi, u kulturnim ustanovama, u međuljudskim odnosima, u slobodnom vremenu. Zbog bolje i ljepše budućnosti moramo razvijati i njegovati civilizaciju ljubavi i njome se suprotstavljati «civilizaciji mržnje» i razaranja.

            Brak je legalizirana životna zajednica žene i muškarca. On je i društvena ustanova kojom se reguliraju odnosi među pripadnicima različitih spolova i njihov odnos prema potomstvu. Nastaje iz naravne potrebe žene i muškarca za zajedničkim životom, uzajamnom ljubavi, osjećajnom i spolnom intimom, međusobnim pomaganjem i nadopunjavanjem u svojim biološkim i životnim funkcijama; iz potrebe za potomstvom, organizacijom i reguliranjem života – materijalnoga i duhovnog. Brak je temelj obiteljske zajednice. Stoga je odgajanje za brak važna sastavnica hrvatske odgojne i obiteljske preobrazbe.

            Obitelj je temeljna društvena stanica, prva i osnovna životna zajednica. Utemeljuje se na zajedničkom životu krvnim srodstvom povezanih osoba, najčešće roditelja i djece, a postoje i drugi članovi. Obilježava je intimna atmosfera i osjećajna vezanost – roditeljska, bratska, rodbinska. U njoj se obavljaju različite funkcije koje omogućuju stvaranje i održanje života, odgoj djece, unapređivanje društvenog i kulturnog života, proizvodnju i gospodarenje  sredstvima za život, očuvanje moralnih dobara, njegovanje vjerskih uvjerenja i obreda, domoljubnih osjećaja i postupaka. U obitelji nastaje novi život, u njoj se izgrađuju ljudske osobnosti. Kao temeljna životna zajednica obitelj traži sustavno odgajanje budućih supružnika i roditelja za njihove obiteljske, roditeljske i odgojne zadaće, a izgrađivanje skladnih obiteljskih odnosa u kojima će nastajati i razvijati se novi život.

            Potomstvo omogućuje biološko održanje ljudske zajednice. Bez njega bi se život ugasio, ljudski rod bi nestao. Ljudska potreba za potomstvom osmišljena je, racionalno, etički i vjerski utemeljena. Čovjek shvaća ulogu i značenje potomstva, raduje se djeci, punim žarom roditeljske ljubavi prihvaća  svako svoje dijete, brine se o djeci, podiže ih i odgaja. Tako bi trebalo biti, ali postoje i devijacije. Stoga od najranije dobi moramo u djece i mladeži razvijati pozitivan stav i odnos prema rađanju djece, učiti ih kako se prihvaćaju, njeguju , podižu i odgajaju djeca – glavna radost života. Smišljeno, dobro organizirano i sustavno odgajanje mladeži za željeno potomstvo, uz poticajne i učinkovite mjere pronatalitetne populacijske politike, može i treba postati najučinkovitije sredstvo naše demografske obnove.

            Odgovorno roditeljstvo najvažnija je roditeljska dužnost. Ako je potomstvo osnovni uvjet održanja života, roditeljstvo je preduvjet toga uvjeta. Nema i ne može biti potomstva bez roditeljstva, ni roditeljstva bez potomstva. U granicama narodne zajednice ljudska se reprodukcija može osigurati samo uz pretpostavku da postoji mnogo zrelih, za brak i obiteljski život sposobnih osoba koje žele potomstvo, spremno i odgovorno očekuju svoje roditeljske funkcije. Odgovorno roditeljstvo kao moralna kategorija, međutim, nije ljudima unaprijed biološki dano, nego pedagoški zadano kao zadaća koju tek treba smišljeno ostvarivati u odgojnom procesu od najranije dobi. To je važna zadaća u sustavu pripremanja djece i mladeži za kulturu ponašanja, ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo.

            Takvo se odgajanje pojavljuje kao prijeka potreba i trajna zadaća. Ono uz obrazovna dobra ostvaruje i odgojne vrijednosti, obogaćuje osjećajni život, razvija odgovarajuća uvjerenja, osjećaj dužnosti i odgovornosti, izgrađuje težnje za zajedničkim životom u braku, obitelji i široj društvenoj zajednici, oblikuje navike kulturnoga ponašanja na svim područjima života, njeguje osjećaj materinstva, očinstva i odgovornog roditeljstva, potpomaže pronatalitetnu populacijsku politiku i demografsku obnovu Hrvatske.

Zov rodnih ognjišta, 2005. br.1 (20)