Pedagoška javnost pod metodama obično razumije didaktičke ili nastavne metode koje se primjenjuju u uvjetima školskoga života i organizirane nastavne djelatnosti. Ovdje nas, međutim, zanimaju metode odgajanja, kojima se mogu služiti roditelji u uvjetima obiteljskog odgajanja. To su posve različiti uvjeti, različite situacije pa i metodski postupci, metode i pristupi moraju biti različiti. Nastavni je proces organizirana i sustavna obrada nastavnih programa pojedinih predmeta, a obiteljski odgoj obuhvaća odgojna nastojanja u najraznovrsnijim životnim okolnostima. Stoga su metode i postupci obiteljskog odgajanja mnogo bliži metodama odgojne djelatnosti nego nastavnim metodama.

Temeljna je svrha odgajanja izgrađivanje potpuna očovječena čovjeka, osobnosti razvijene svijesti i savjesti. Odgojne metode glavni su putovi i načini postizanja tako postavljene svrhe. One su ukupnost odgojnih postupaka upravljenih na izgradnju osobnosti i karaktera. Povezane su s komponentama ili etapama odgojnog procesa. Tako npr. na racionalnom ili spoznajnom području, prilikom objašnjavanja odgovarajućih pojmova, načela, norma, prikladan je postupak poučavanja, koji je najvećim dijelom upravljen na razumsko područje, na shvaćanje. Na osjećajnom području, pri razvijanju uvjerenja i stavova, motiva i interesa, bogaćenju osjećajnog života i njegovanju smisla za etičke i druge vrijednosti -najprikladniji je postupak uvjeravanja ili vrjednovanja, koji se oslanja na tu osjećajnu sferu ljudskoga života. Voljnom području, prilikom izgrađivanja kulture ponašanja i djelovanja, odgovarajućih navika i pozitivnih osobina osobnosti najbolje odgovara postupak navikavanja.

Time se odgojni proces završava. Međutim, u životu uz pozitivne postoje i negativne pojave. I one mogu utjecati na mlade ljude, ali će ti utjecaji biti loši. S odgojnoga motrišta treba izbjeći njihovo moguće negativno djelovanje. Tomu služi postupak izbjegavanja. Unatoč tomu, kadšto će se, pod utjecajem negativnih manifestacija, pojaviti stavovi, formirati navike koje proturiječe općeljudskim moralnim normama i narušavaju kulturu međuljudskih odnosa. Budući da ih civilizirana ljudska zajednica ne može tolerirati, moraju se potisnuti, razgraditi i izgraditi druge, u suglasju s općeljudskim kriterijima i vrijednostima. U tim slučajevima primjenjuje se postupak sprječavanja. U daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na naznačene metodske postupke.

POUČAVANJE

Svrha je poučavanja upoznavanje djece i mladeži sa svim složenim pitanjima života i društveno-moralnom problematikom radi njihova što uspješnijeg snalaženja u životu. Obično je praćeno roditeljskim savjetima, poukama pa mu i ime potječe od toga. Oslanja se na čovjekovo intelektualno područje. S pomoću njega roditelji djeci objašnjavaju ljudski, etički vrijedne sadržaje i pomažu im da se u njih izgrade predodžbe o tomu što je dobro, moralno, časno i pošteno, a što zlo, nemoralno, nečasno i nepošteno. Oni im pomažu da upoznaju i shvate svijet u kome žive i prihvate odgovarajuća pravila, načela, stavove, sudove, norme, kategorije, vrijednosti, ovladaju kriterijima s pomoću kojih mogu ocijeniti jesu li određeni postupci, osobni ili drugih osoba, u skladu s društveno-etičkim zahtjevima.

Poučavati se može na različite načine. U obiteljskom domu poučavanje se najčešće javlja u tri oblika, tj. kao objašnjenje, savjet i razgovor. Objašnjenje je oblik poučavanja s pomoću kojeg roditelji nastoje objasniti djeci nepoznate pojmove, stavove, načela, norme, pojave, odnose. Objašnjavaju im i pojedina ljudska svojstva kao: poštenje, čestitost, iskrenost, vjernost, marljivost, odanost, hrabrost, principijelnost i druga. Roditelji mogu i moraju objasniti svojoj djeci i moralno-etičke vrijednosti kao što su: sloboda, socijalna pravda, čovjekovo dostojanstvo, humanizam, demokracija, ljudska prava i druge. Objašnjavaju im i moralne zahtjeve koji se moraju poštovati, postupke koje treba primjenjivati, zadaće koje se moraju obaviti, dužnosti koje obvezuju, odgovornost koja se mora njegovati.

Objašnjenja moraju biti potpuno razumljiva djeci da bi ih shvatili. Stoga trebaju biti primjerena, kratka, jasna i konkretna. Prilikom objašnjavanja dobro je poslužiti se primjerima. Duga i apstraktna objašnjenja zamaraju djecu i njihov je učinak slabiji od učinka kraćih, ali plastičnih objašnjenja koja se ilustriraju živim primjerima.

Savjet je metodski postupak kojim se roditelji često služe u svojoj odgojnoj djelatnosti. Kao stariji i iskusniji savjetuju djeci kako se trebaju ponašati u određenim životnim situacijama. Svrha je savjeta uputiti dijete kako se mora ponašati, osobnim znanjem i iskustvom pomoći mu izbjeći nesporazume, neprilike, sukobe i životne opasnosti. Savjetima roditelji upućuju djecu na razumno zasnovane i osjećajno obojene argumente u nadi da će ih ona prihvatiti i tako postupati. On, međutim, pretpostavlja određenu zrelost. Stoga je prikladan za nešto stariju djecu, npr. onu što pohađa završne razrede osnovne škole i srednjoškolsku mladež.

Ali da bi savjet bio učinkovit, mora biti spontan, nenametljiv. Mjesto dugačkih propovijedi, roditelji će gotovo slučajno, u tijeku razgovora s djetetom, iznijeti svoje stavove o raznim pitanjima. Savjet treba biti aktualan, treba se odnositi na djetetove potrebe i interese. Mora biti konkretan i zoran, logičan i razumljiv, prihvatljiv i osjećajno obojen. Ako uza sve to roditelj posjeduje i ugled, djeca će cijeniti njegove savjete i pouke.

Razgovor o raznovrsnim pitanjima vrlo je prikladan oblik kontaktiranja roditelja sa svojom djecom i prenošenja iskustava na njih. Razgovarati se može o različitim pojavama iz života, dječjeg vrtića, škole, mjesta, šire socijalne sredine u kojoj živi. Moguće je razgovarati i u povodu nekog štiva, novinskog članka, pročitane knjige, televizijske emisije, gledanoga filma, kazališne predstave, ali i o doživljajima na izletu, putovanjima, ljetovanju, o dječjim prijateljima, druženjima, zanimanjima, boravku kod bake i djeda itd. Svrha je tih razgovora pobliže objašnjenje i obrazloženje određenih stavova, odnosa, društvenih pojava, događaja i postupaka.

U razgovorima djecu treba upozoriti na složenost pa i proturječnosti života, na životne teškoće i opasnosti, ali i na ljepotu i moralnu vrijednost dobrih ljudskih postupaka. U skladu s tim, posebnu pozornost valja pokloniti pozitivnim primjerima i uzorima. Oni privlače i potiču na dobra djela.

UVJERAVANJE ILI VRJEDNOVANJE

Odgajanje se ne smije svoditi samo na racionalno područje. Njegov je bitni sastavni dio i vrijednosno doživljavanje, tj. nastojanje oko prenošenja, rasađivanja i očitovanja vrjednota buđenjem vrijednosnih doživljaja. U tomu je smisao roditeljskog uvjeravanja. Uzmimo kao primjer moralno područje. Uvjeravati znači zapravo određenu moralnu pojavu objasniti i konkretizirati, pokazati njezinu moralnu opravdanost i etičku ljepotu toliko jasno da ona budi ugodne osjećaje, osjećaj dužnosti i odgovornosti i da unutarnjom motivacijom potiče na moralno djelovanje. Uvjerenja su uvijek osjećajno obojena. Stoga se uvjeravanje sastoji u djelovanju na svijest i osjećajni život djeteta jasnim i osjećajno koloriranim interpretacijama moralnih stavova i postupaka sa svrhom da se u njemu izgrade moralni stavovi i uvjerenja. Smisao je u formiranju takvih moralnih uvjerenja koja će kontrolirati i usmjeravati djetetove postupke. Uvjeravanje (vrjednovanje) primjerima konkretnog djelovanja pojačava utjecaj na osjećajni život. Ono se služi živim riječima roditelja, izražajnim čitanjem umjetničkih tekstova, interpretacijom slika, dramatizacijom, glazbom, vrjednovanjem i zauzimanjem stava o svim pojavama koje treba etički vrjednovati. Važno je da riječi, objašnjenja, pouke ne ostanu samo racionalno apstraktno objašnjenje, nego da dopiru do srca, bude osjećaje, potiču na djelovanje.

I roditeljsko uvjeravanje može se pojavljivati i pojavljuje se u više oblika. Spomenut ću dva oblika koja su vrlo prikladna i češće se pojavljuju. Radi se o etičkom vrjednovanju i stvaranju ideala.

Vrjednovanje se primjenjuje prilikom ocjenjivanja djetetovih i drugih stavova i činova, vladanja i ponašanja, rada i bilo koga drugog djelovanja. Roditeljska suglasnost ili priznanje djeci je radost i potiče ih na ponovna takva djelovanja. Nesuglasnost pak i neodobravanje upozoravaju ih na to da njihovi postupci nisu u suglasju s društvenim normama ponašanja i da ih moraju napustiti. Tako im pomaže da se oslobode loših navika i postupaka. Kada djeca, zajedno s roditeljima, vrjednuju ljudske postupke kao dobre ili loše, vrijedne ili bezvrijedne, korisne ili štetne, poštene ili nepoštene, dolične ili nedolične, pravedne ili nepravedne, časne ili nečasne – time ona malo-pomalo prihvaćaju kriterije prosuđivanja osobnih i tuđih postupaka.

Važna uloga vrjednovanja dječjih postupaka očituje se u tomu što pozitivno upravljeno vrjednovanje, u skladu s pozitivnom usmjerbom, jača povjerenje u vlastite snage i mogućnosti, razvija osjećaj osobna dostojanstva, budi radost i zadovoljstvo, životni optimizam i srčanost, potiče na inicijativu, djelatnost, samostalnost i druge odlike ljudske osobnosti. Pravilnom primjenom vrjednovanja razvija se povoljna klima koja upućuje na pozitivna djela, budi moralnu svijest, izgrađuje osjećaj dužnosti i odgovornosti, uspostavlja dobre odnose među članovima obitelji. Razumije se, treba paziti na vrjednovanje, bilo pozitivno, bilo negativno, bude pravedno i da, u skladu sa zahtjevom poštovanja djetetove osobnosti, nikada ne povrijedi njegovo dostojanstvo.

Stvaranje ideala ima zadaću izgrađivanja pozitivnih stavova, uvjerenja i odnosa s pomoću pozitivnih uzora. Djetetovu pozornost upravljamo prema tim uzorima i tako ga upućujemo u pozitivnom smjeru, pokazujemo mu pravac, perspektivu moralnog djelovanja. Velika vrijednost stvaranja ideala jest u tomu što je upravljeno na pozitivno i ima konkretan izraz u odgovarajućem liku koji se može oponašati, slijediti. Pozitivna je okolnost i to što se mladi, poglavito djeca, rado oduševljavaju uzorima, žele imati svoje uzore i traže ih među pozitivnim moralnim osobnostima. Mladi vole ideale, rado ih prihvaćaju i slijede. Treba se koristiti tom naravnom sklonošću mladih, pružiti im primjere pozitivnih uzora, poticati ih i podupirati da ih slijede. Uzori mogu biti iz života, ali i iz literature, znanosti, umjetnosti ili povijesti. Potkraj školovanja u srednjoj školi mogu biti vezani za ideje, shvaćanja života, etički pogled na svijet, izgrađeni sustav vrijednosti i sl. Mladi ljudi trže svoje ideale i nalaze ih, ali oni nemaju u svim slučajevima pozitivno značenje. Uz ideale, postoje i idoli. Dužnost je roditelja pomoći djeci u izboru i uputiti ih prema pozitivnim uzorima, prema etički vrijednim idealima.

NAVIKAVANJE

Navikavanje se sastoji u angažiranju i vježbanju djeteta u nekim potrebnim postupcima, npr. u području kulture ponašanja. Rezultat su takvog vježbanja navike kulturnog ponašanja i djelovanja. Njihov je razvitak usko vezan s izgrađivanjem pozitivnih svojstava osobnosti i značaja (karaktera). Ljudi se onako ponašaju kakve su im navike, kako su navikli u djetinjstvu i mladosti. Navike su druga čovjekova narav.

Potreba za navikavanjem javlja se vrlo rano. Što je dijete mlađe, to više treba primjenjivati postupak navikavanja, a manje poučavanja i uvjeravanja. Malo dijete, naime, nije zrelo za prihvaćanje teorijskih argumenata, ali ga uspješno možemo navikavati na red, čistoću, urednost, kulturno ponašanje, pridržavanje određenih pravila i sl. Ako se obiteljski život dobro organizira pruža mnogo mogućnosti za navikavanje djece na kulturno ponašanje, prihvaćanje obveza, obavljanje dužnosti, na red, urednost, točnost, savjesnost, pozitivan odnos prema radu, materijalnim i duhovnim vrjednotama. Djecu i mladež treba stavljati u priliku kulturnoga ponašanja u različitim životnim okolnostima i tako ih navikavati na odgovarajuće ponašanje.

I navikavanje se može primjenjivati na više načina. U uvjetima obiteljskog života primjerena su, i najčešće se primjenjuju, dva načina navikavanja: vježbanje u dobrim, društveno vrijednim, poželjnim i prihvatljivim postupcima i navikavanje u radnom procesu.

Vježbanje u dobrim postupcima sastoji se u zadavanju djeci konkretnih zadaća radi formiranja prijeko potrebnih navika i u nadzoru njihova ostvarivanja. To je organizirano, osmišljeno i sustavno ponavljanje konkretnog čina, postupka, oblika djelatnosti, ponašanja, radi njihova prihvaćanja, usavršavanja i formiranja navika. Navika znači da je dijete prihvatilo određeni oblik ponašanja i da se tako ponaša, npr. pozdravlja, predstavlja se, odnosno primjereno se kulturno ponaša u različitim životnim situacijama. Navika postaje unutarnja potreba. Dijete osjeća potrebu takva postupanja, tako se ponaša, kulturno ophodi jer su ti postupci postali sastavni dio njegove naravi. Tako čvrste navike postaju odlike djetetove osobnosti, osobine njega kao posebnog ljudskog bića. To i jest krajnja svrha vježbanja u dobrim postupcima. S pomoću njega pripremamo i osposobljavamo mlade za kulturno ponašanje i uljuđeno djelovanje.

Postoje raznovrsna vježbanja kojima je svrha formiranje navika u funkciji izgrađivanja osobnosti. Tu možemo ubrojiti vježbanja kojima je zadaća razvoj navika kulturnog ponašanja i moralnog djelovanja u obitelji, školi, u kulturnim ustanovama, na ulici, prema starijima, prema osobama drugog spola itd., potom vježbanja u funkciji formiranja navika učenja, rada, reda, discipline, odgovornog izvršavanja svih svojih dužnosti i obveza te vježbanja sa svrhom razvijanja zdravstveno-higijenskih navika. Posebnu skupinu čine vježbanja radi izgrađivanja navika estetsko-moralnog značenja: očuvanje reda i čistoće u obitelji, na ulici i drugim javnim mjestima, estetsko održavanje stana, dječje sobe, mjesta za učenje, njegovanje cvijeća, čuvanje parkova, taktičnost u dodirima s ljudima, drugom djecom itd. U svakom vježbanju postupak koji se uvježbava treba često ponavljati dok ne prijeđe u naviku. Stoga vježbanja moraju biti sustavna i dosljedna.

Navikavanje u radnom procesu povezano je s radom kao odgojnim sredstvom. Dobro organizirana, osmišljena i djetetu primjerena radna djelatnost potpomaže i omogućuje razvijanje pozitivna odnosa prema radu, materijalnim i duhovnim vrijednostima, razvija osjećaj dužnosti i odgovornosti, navikava mladež na izvršavanje svojih obveza, na inicijativnost, samostalnost, suradnju, točnost, marljivost, upornost, dosljednost, požrtvovnost, svladavanje teškoća, ekonomičnost i druge odlike. Važno je da dijete ima neke stalne kućne dužnosti i obveze, da obavlja različite njemu dostupne poslove.

S pedagoškog motrišta pozitivan utjecaj rada očituje se u tomu što se nalazi u djelatnom uzročno-posljedičnom odnosu prema procesu izgrađivanja osobnosti. Odavno je spoznato da se samostalnost osobnosti i snaga značaja najbolje razvijaju u ''školi rada''. Stoga odgovorni roditelji svoju djecu od najranije dobi privikavaju na rad.

IZBJEGAVANJE

Kad bi u životu postojali samo pozitivni odgojni utjecaji, ne bi nam, uz poučavanje, uvjeravanje i navikavanje, ni bile potrebne druge metode i metodski postupci. Međutim, uz pozitivne ima i negativnih utjecaja, uz intencionalni imamo i tzv. funkcionalni, neosmišljeni ''odgoj''. Budući da se čitav smisao odgajanja sastoji u potiskivanju loših, nepoželjnih i u jačanju pozitivnih, dobrih, ljudski prihvatljivih utjecaja, potrebne su metode i odgovarajući postupci s pomoću kojih će se potisnuti loši, nepoželjni, negativni odgojni utjecaji. To se može postići na dva načina – izbjegavanjem i sprječavanjem. Prvi ima preventivno, a drugi korektivno značenje.

U skladu s poznatom izrekom: ''Bolje je spriječiti nego liječiti'' pedagozi bi rekli: Bolje je dobro odgajati nego preodgajati! Izbjegavanjem potiskujemo negativne utjecaje, izbjegavamo loše primjere i usmjeravamo djecu na pozitivno. Ako je namjera poučavanja i uvjeravanja upućivanje mladih na dobra djela, a navikavanja naviknuti ih stalno činiti takva djela, izbjegavanje ima zadaću uklanjanja loših primjera i utjecaja kako bi se izbjeglo njihovo negativno djelovanje na djecu. To je vrlo vrijedan metodski postupak, jer uklanjanjem loših utjecaja uklanjamo i njihove negative posljedice – pojavu loših rezultata. Tako nas izbjegavanje oslobađa kasnijih teškoća koje nastaju u procesu preodgajanja, kao što je odvikavanje od loših navika. Zbog toga u procesu odgajanja treba veliku pozornost pokloniti izbjegavanju.

I izbjegavanje se praktično pojavljuje na dva načina. Redovito se javlja kao roditeljsko motrenje djetetova kretanja, druženja, ponašanja i djelovanja i kao skretanje ili zamjena motiva.

Roditeljsko motrenje očituje se u brizi roditelja za svoju djecu. Stoga prate njihov razvitak, ali i dnevne postupke: što rade, s kim se druže u slobodno vrijeme, kako postupaju, što ih zanima, kako se osjećaju, imaju li teškoća ili ne. Motreći postupke svoje djece, roditelji prate i njihov odnos prema kućnim poslovima, prema učenju, radu, drugim dužnostima i obvezama, odnos prema ukućanima, prijateljima itd.O svemu tomu razgovaraju s djecom, toplo roditeljski savjetuju ih, pomažu im u rješavanju složenijih pitanja i teškoća ako se pojave.

Motrenje djeluje već roditeljskom nazočnošću. Ta stalna nazočnost roditelja, njegovo zanimanje i briga za dijete i njegove postupke, koče djetetove nepoželjne želje i porive, odvraća ih od čina koji bi narušili postavljeni red i pravila ponašanja i koje ne bi mogli razložno objasniti u razgovoru s roditeljima. Tako se sustavno motrenje pretvara u filter koji suzbija nepoželjne i loše postupke, a u tomu i jest smisao izbjegavanja.

Skretanje ili zamjena motiva također je vrlo dobar postupak izbjegavanja. Sastoji se u spretnu prebacivanju dječje djelatnosti s jednog područja na drugo, s nepoželjnog na poželjno. Ako dijete radi nešto nevaljalo, roditelj će mu usmjeriti pozornost na neku drugu zanimljivu radnju. Malo dijete hoće skupocjenu kristalnu vazu, a majka mu pokaže lijepu lutku s kojom se može igrati. Ono prihvaća lutku i zaboravlja na vazu. Neprilika je izbjegnuta bez konflikta, vještim skretanjem, odnosno zamjenom motiva.

Katkad djeca narušavaju red i disciplinu jer se žele istaći, skrenuti pozornost na sebe. U tom slučaju preporuča se da im se povjere određene zadaće u obiteljskom životu. Time se skreće pozornost na njih, pruža im se prilika za dobro djelovanje, čini ih se odgovornima za red i poslove obitelji pa moraju i sami misliti na to. Ako dijete čita lošu, šund-literaturu, roditelji mu trebaju ponuditi zanimljivu i dobru knjigu, a kasnije i razgovarati o njezinu sadržaju, uputiti ga na vrijedne dječje časopise, na dobar film, kazališnu predstavu. Ako je zapalo u loše društvo, razgovarat će i češće se družiti s djetetom, potaknut će i drugu djecu da se druže s njim kako bi ga više vezali uz sebe i ''izvukli'' iz toga nepoželjnog kruga. Tako se izbjegavaju i uklanjaju loši utjecaji.

SPRJEČAVANJE

Teško je, pa i nemoguće, izbjeći sve nekontrolirane, nepoželjne i negativne utjecaje koji postoje i djeluju u životu, poglavito danas. Pod utjecajem stihijskoga, nekontroliranog djelovanja djeca i mladež prihvaćaju neka shvaćanja, u njih se razvijaju stavovi, uvjerenja i navike koje nisu u suglasju s društvenim zahtjevima i normama. Budući da se takva shvaćanja, uvjerenja i navike ne mogu tolerirati, moraju se korigirati, a to se postiže metodskim postupkom sprječavanja. Obilježava ga korigiranje, ispravljanje, odvikavanje od loših uvjerenja ili navika i stvaranje uvjeta za razvijanje novih, pozitivnih. Sprječavajući loše utjecaje i navike, stvara se povoljno tlo za pozitivno djelovanje i primjenu drugih metoda i postupaka – poučavanja, uvjeravanja i navikavanja.

Sprječavanje se, također, javlja na dva načina, kao odvikavanje i preodgajanje. To su vrlo složeni i teški postupci, ali ih život nameće i teško ih je posve izbjeći.

Odvikavanje je proces rasformiranja loših navika i njihovo zamjenjivanje novim, društveno prihvatljivim postupcima. Ta je pojava česta u procesu moralnog i radnog odgoja. Navike su, međutim, vrlo postojane i teško ih je rasformirati. Već smo spomenuli da su one druga narav pa ih je vrlo teško ukloniti. Stoga proces odvikavanja mora započeti jako rano dok loše navike još nisu postale strukturnim dijelovima osobe. Provodi se tako da se uporno, kroz duže razdoblje, izbjegavaju okolnosti za primjenu nepoželjnih navika i stvaraju nove prilike za čestu primjenu novih, poželjnih postupaka, koji se takvom čestom primjenom i sustavnim vježbanjem pretvaraju u nove navike, koje potiskuju one nepoželjne, društveno štetne.

Preodgajanje obuhvaća čitav sustav odgojnih postupaka i utjecaja na dijete, upravljenih na potiskivanje loših činova i pogrješno usmjerenih shvaćanja, uvjerenja i osobnih svojstava te izgrađivanje novih navika i crta osobnosti koje su u suglasju s društvenim zahtjevima i normama. To je dugotrajan i težak proces, preodgajanje je mnogo teže od odgajanja, jer uključuje odvikavanje, razgrađivanje ustaljenih navika, pogleda, shvaćanja, osobina i njihovo zamjenjivanje novim navikama, pogledima, shvaćanjima, osobinama koje se bitno razlikuju od ranijih. Stupanj teškoća u velikoj mjeri ovisi o tomu koliko je loše formiranje zahvatilo mladog čovjeka, koliko su čvrste i postojane njegove loše navike, pogledi, shvaćanja.

Roditelji se često susreću s neprihvatljivim dječjim shvaćanjima i stavovima, ali ako ta shvaćanja i stavovi nisu postala postojana svojstva, osobine, lakše će ih korigirati i usmjeravati djecu u pozitivnom pravcu. To se uzima kao normalan odgojni postupak. Svako je odgajanje, u stanovitoj mjeri, preodgajanje, tj. sprječavanje lošeg i njegovanje dobrog, proces razvitka djetetove osobnosti u neprekidnoj borbi motiva. O preodgajanju je riječ tek kada negativna svojstva imaju dublje korijenje. I što su ti korijeni dublji i jači, proces je preodgajanja slojevitiji i teži. Vrlo često traži posebnu organizaciju, specifična sredstva i postupke, a katkad i specifične postupke u specijaliziranim odgojno-obrazovnim ustanovama ustrojenim prema odrednicama specijalne pedagogije. Namjena je i zadaća obiteljske odgojne funkcije i odgovornoga roditeljstva da postavi takvu organizaciju obiteljskoga odgoja koja će posve isključiti potrebu bilo kakva preodgajanja.

Ponekad se postavlja pitanje koja je metoda i koji metodski postupak najbolji. Odgovor je, nema najboljeg. Svaki je dobar u okolnostima kojima najbolje odgovara. Pedagoško je umijeće u odabiru one metode ili onog postupka koji najbolje odgovara danoj situaciji, zadaćama koje se žele postići, odnosno djetetovim dobnim, spolnim i individualnim osobinama. Nijedan postupak sam od sebe nije ni dobar ni loš. Dobar ili loš učinak ovisi o uvjetima i načinima primjene. Pitanje, dakle, nije samo u tomu koji su postupci primijenjeni, nego i u tomu kako su i pod kojim uvjetima primijenjeni. Općenito možemo reći da je potrebno upotrebljavati različite metode i postupke, jer su i odgojne zadaće brojne i raznovrsne. S toga stajališta najbolje je rješenje u skladnoj primjeni različitih primjerenih metoda i raznovrsnih odgovarajućih postupaka.

 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.1 (28)