Duhovna nadgradnja, moralnost i moralni odnosi ne slijede znanstvena postignuća, tehnološki razvitak i proizvodnju materijalnih dobara. O tomu jasno govore društvene proturječnosti, zanemarivanje kulturnih, duhovnih, ljudskih vrijednosti, sve češće i jače društvene, političke i moralne krize, a slijede ih kriza vrijednosti i odgojna kriza. O tomu svjedoče politički, nacionalni, socijalni i drugi antagonizmi, narušeni međuljudski odnosi, antisocijalne skupine i nesocijalizirano ponašanje mladih i odraslih.

            Zašto se različiti pogledi na život i svijet međusobno sukobljavaju, negiraju i isključuju? Otkuda toliko nerazumijevanje, suprotnosti, isključivosti? Jedan od glavnih razloga je zanemarivanje vrijednosne sastavnice života, prenaglašavanje racionalne, spoznajne a potiskivanje osjećajne i voljno-djelatne sfere ljudske duhovnosti. Krajnje su posljedice obezvrjeđivanje vrijednosti. Vrijednosni su doživljaji i kriteriji osiromašeni, a život bez njih gubi svoj smisao. Životna zbilja nije u skladu s mogućnostima što ih pruža suvremeni znanstveno-tehnološki napredak.

            Istraživanje moralnih osobina učenika završnih razreda osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj, koje sam proveo u sastavu znanstveno-istraživačkog projekta Zavoda za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i ponovljeno istraživanje desetak godina kasnije, pokazuje da naša mladež slabo poznaje moralne kategorije i etičke vrijednosti, a o njima ovisi: vladanje sobom i osobna discipliniranost, odnos prema drugom čovjeku, spolni, bračni i obiteljski odnosi, smisao za zajednicu, odnos prema domovini, odnos prema drugim narodima, radni moral i stavovi prema svim materijalnim i duhovnim vrijednostima. U tom pogledu stanje se još i pogoršalo pod utjecajem anarholiberalizma. Promjene su prijeko potrebne. Odgojni se proces mora obogatiti vrijednosnim doživljavanjem. To poglavito vrijedi za obiteljski odgoj.

            Područja odgojnih vrijednosti u biti su sadržajna područja s pomoću kojih se, i prema kojima se, usmjeravaju odgojna nastojanja. U školama su ta područja propisana nastavnim planovima i programima. Obiteljski odgoj, razumije se, nema tih dokumenata. Njegovi su sadržaji mnogo slobodniji. Roditelji i drugi članovi obitelji razgovaraju s djecom o svemu što ih zanima, o svemu što može obogatiti njihove spoznaje, što im u životu može trebati, što će ih oplemeniti, pospješiti proces njihova sazrijevanja i što može pomoći nastojanje da budu potpuniji i bolji ljudi. Uz razgovore, usmeno komuniciranje, u obitelji se rabe i druga vrela spoznavanja: knjige, ilustracije, filmovi, sadržaji i programi kulturnih ustanova. A ne radi se samo o znanjima. Riječ je o mnogo složenijem odgojnom procesu u sastavu ukupnog života i rada obitelji. Tu su obrazovne zadaće podređene odgojnima. Stoga i govorimo o područjima odgojnih vrijednosti.

            Za obiteljski odgoj presudni su uredan način života, navikavanje na iskrenost, rad, red, poštenje, pravednost, ljubav i razumijevanje; razvijanje osobnog dostojanstva, osjećaja dužnosti i odgovornosti, odgovornog odnosa prema braku i obitelji, smisla za etičke, estetske, religijske i druge vrijednosti; njegovanje prijateljstva, skromnosti i povjerenja u vlastite snage; jačanje otpornosti prema teškoćama i spremnosti za njihovo rješavanje. Posebno su važni povoljna klima za odgojna nastojanja i pozitivni primjeri koji privlače i potiču na odgovarajuća djelovanja. Bitno je da odgojne težnje i utjecaji budu harmonično usklađeni, te teže jedinstvenim odgojnim postignućima i da ih prožimaju vrijednosne usmjerbe u duhu čovječnosti, skladna obiteljskog i društvenog života, u duhu domoljublja i razumijevanja među narodima, u duhu pozitivna odnosa prema radu, ljudskim dužnostima, svim materijalnim i duhovnim vrijednostima i najvišem dobru kao vrhovnoj vrijednosti.

ČOVJEČNOST

            Čovječnost je temeljna ljudska vrijednost. Stoga je ona glavna svrha odgojnih nastojanja. Odnosi se na čovjeka i njegov ljudski odnos prema drugim ljudima i samome sebi, prema svim materijalnim i duhovnim vrijednostima. Svojim određenjem i odnosom prema svemu što ga okružuje bavio se čovjek tisućljećima. Istraživao je i bogatio svoju čovječnost, svoju ljudskost. U filozofiji i znanosti ti su sadržaji poznati pod imenom humanizam. Javlja se u različitim povijesnim razdobljima kao antički, kršćanski, renesansni, prosvjetiteljski, građanski, suvremeni.

            Čovječnost je životno načelo u suglasju s ljudskim dostojanstvom, pogled na čovjeka iz kojeg zrače i dobivaju životnu snagu sve ostale ljudske vrijednosti, način vrjednovanja na svim područjima ljudske djelatnosti . Njegova bit je etičke naravi. Čovječnost znači brigu o čovjeku, prijateljstvo među ljudima, solidarnost, povjerenje i poštovanje u međuljudskim odnosima, ljubav čovjeka prema čovjeku, borbu za ljudska prava, za oslobođenje osobnosti, za čovjekovo dostojanstvo. Ona proklamira čovjekova prava, jednakopravnost među ljudima i narodima, poštovanje svake osobe, vjeru u čovjeka, njegove snage i sposobnosti, mogućnosti i stvaralaštvo. Očituje se u poštovanju  ljudske osobnosti i njezina dostojanstva, u prihvaćanju načela slobode i jednakopravnosti među ljudima svih rasa i nacija. Iz nje zrače novi i ljepši odnosi među ljudima – odnosi solidarnosti, suradnje i uzajamne pomoći koji pokreću ljudske težnje prema oslobođenju čovjeka od socijalnoga, nacionalnog, rasnog ili bilo kojega drugog ugnjetavanja, prema boljem i ljepšem čovjekovu životu. Iz nje se rađa osjećaj sigurnosti, životni optimizam, nada i povjerenje u ljepše sutra.

            Čovjek nije čovjek, u humanističkom značenju riječi, ako služi samo biološkim porivima i potrebama svoga bića. Štoviše, njegova ljudska vrijednost dolazi tim više do izražaja što on više  - kao čovjek – korigira, uzdiže, oplemenjuje svoju biološku narav. Prihvaćanje čovječnosti (humanizma) kao moralno – etičkog načela znači kontrolu i korigiranje čovjekove biološke, kao i društvene naravi u smislu ne slijeđenja ekonomsko-društvenih zakonitosti kada one odvode čovjeka  preko granice koju mu postavlja njegovo ljudsko dostojanstvo. U tom duhu moramo odgajati svoju djecu i hrvatsku mladež. Prema tim vrjednotama i pozitivnim ljudskim odlikama moramo upravljati svoja nastojanja. To pretpostavlja i traži odgajanje u duhu čovječnosti. U tom ozračju i na taj način morali bi djelovati i usklađivati svoje djelovanje najraznovrsniji odgojni čimbenici – obitelj, škola, Crkva i sve druge odgojne ustanove, od najmlađe dobi do zrelosti.

            Za odgajanje u duhu čovječnosti važni su  uljuđeni međuljudski odnosi na svim područjima i razinama: odnosi roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, ostalih ukućana prema djeci i djece prema njima, odnos odraslih općenito prema mladeži i mladih prema odraslima, odnosi između braće i sestara, odnos prema osobama drugoga spola i drugi odnosi. Svi ti odnosi moraju biti zasnovani na međusobnu razumijevanju, povjerenju, iskrenosti, poštovanju. Takve odnose treba podupirati i njegovati, razvijati prijateljstvo među djecom, a potiskivati mladenačko ispoljavanje sebičnosti, grubosti, nepristojnosti, nasilja, drskosti. To su negacije istinski ljudskih odnosa i čovječnosti.

            «Svrha materijalne i duhovne obnove Hrvatske» - piše biskup Valentin Pozaić – «jest i ostaje: čovjek, njegov fizički i moralni integritet, u svjetlu integralno humanističke, holističke etike, koja obuhvaća čovjeka na svim razinama njegova postojanja i djelovanja, u svoj njegovoj cjelini: tjelesnoj i duhovnoj, pojedinačnoj, obiteljskoj i društvenoj, na razini imanencije i transcendencije, u njegovu ovozemaljskom putovanju i onostranom eshatološkom određenju za konačno zajedništvo u životu ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga.»

SMISAO ZA OBITELJSKI ŽIVOT

            Raspravljamo o područjima odgojnih vrijednosti. S tih pozicija treba razmotriti odnose u braku, obitelji i uopće među osobama različita spola. Radi se o vrlo suptilnim pitanjima koja se odnose na najosjetljivije područje međuljudskih odnosa, područje intimnog, spolnog, bračnog i obiteljskog života. U pitanju je kako će se usmjeravati mladi ljudi, kako će se i u kojem ozračju interpretirati najintimniji međuljudski odnosi. Oni se mogu svoditi na požudu i razvrat, a mogu se i uzdići do najuzvišenijeg osjećaja ljubavi prema čovjeku i svemu što je ljudsko, odnosno mogu biti u funkciji jačanja moralne osnove ljubavi, braka i obitelji, njihove stabilnosti i postojanosti.

            Kao posljedica moralne krize i krize vrijednosti u nas se desetljećima propagira tzv. spolni odgoj izvan granica moralnosti. Izrađivali su se, publicirali, energično zastupali i danas nam se ponovno nude programi takva spolnog odgoja čiji je jedini «ideal»: «Uzmi sve što ti život pruža, danas si cvijet – sutra uvela ruža.» To nagonima upravljano traženje smisla u besmislu života, ta propaganda življenja bez smisla i budućnosti, rezultirala je brojnim ovisnicima o alkoholu, drogi, seksu i drugim oblicima lagodna i «slatka» života. Posljedice su zanemarivanje dužnosti, odgovornosti, neodgovoran odnos prema radu, brojne rastave braka, pobačaji, zapostavljanje roditeljskih dužnosti, nagli pad stope nataliteta, rast mortaliteta i pojava procesa izumiranja.

            Spolni, bračni i obiteljski odnosi moralne su relacije kao i svi drugi međuljudski odnosi. Zbog osjetljivosti i složenosti tih odnosa, može se govoriti samo o specifičnosti toga područja. Stoga je tu, više nego na drugim odgojnim područjima, potreban takt i individualni pristup. Potrebno je odgajanje a ne pružanje samo seksualnih informacija. Naime, tzv. spolni odgoj samo se poslužio terminom «odgoj», a iza njega su se skrivale i skrivaju samo informacije iz seksologije i spolnih odnosa. Bez etičkih interpretacija takve su informacije samo golicale dječju maštu i poticale nedozrele djevojčice i dječake na stupanje u spolne odnose.

            Kao sastavni dio moralnog odgajanja i razvijanja mladeži, pripremanje mladih za obiteljski život pretpostavlja posjedovanje određenih moralnih odlika kao: osobno poštenje, iskrenost, pouzdanost, ljubaznost, odanost, vjernost, privrženost prijateljima i voljenim osobama, smisao za ljubav, osjećaj dužnosti i odgovornosti, pozitivan odnos prema braku, obitelji, potomstvu, briga za djecu i njihov odgoj. Težište odgojnih nastojanja mora biti na razvijanju tih i takvih odlika, a ne na širenju spolnog iživljavanja.

            Vladanje sobom, samodisciplina nasuprot robovanju strastima – prijeko su potrebni i u ljubavi. Stoga djevojke i mladiće treba odgajati da poštuju svoje dostojanstvo, ali i dostojanstvo osoba drugoga spola, da pristupaju ljubavi kao razumni i odgovorni ljudi, da odgovorno planiraju svoju budućnost. Spolni, bračni i obiteljski život pretpostavlja i traži tjelesnu, psihičku, socijalnu i moralnu zrelost, visoki stupanj odgovornosti i sposobnost vladanja sobom i svojim postupcima. Bez osobne discipliniranosti teško je  izbjeći opasnosti ropskog podčinjavanja nagonskim porivima nedostojnim čovjeka i njegove čovječnosti.

            Smisao za obiteljski život dugotrajna je zadaća. . Mora se temeljiti na razvijanju i njegovanju plemenitih osjećaja, a najviše osjećaja ljubavi. Široka mu je osnova skladan obiteljski život u kojemu se sustavno razvija osobna stegovnost, izgrađuju higijenske, kulturne i radne navike, njeguje uredan život, poštuje pravilan dnevni raspored rada, odmora, učenja, športskih djelatnosti i razonode; u kojemu se dnevno prakticiraju  istinski ljudski odnosi između svih članova obitelji.

            Obitelj je društvena ustanova. Njezine su glavne zadaće njegovanje punovrijednog života, odgoj i razvitak djece. Za te humane zadaće osposobljavamo mladež njegovanjem smisla za obiteljski život.

SMISAO ZA DRUŠTVENI ŽIVOT

            Od kada postoji, čovjek živi u zajednici s drugim ljudima. Zajednički život pretpostavlja određena pravila i norme ponašanja. Pojedinci su ih dužni poštovati u međuljudskim odnosima. Zato ih moraju poznavati i prihvaćati. Na tomu se izgrađuje ljudski smisao za društveni život. Postiže se navikavanjem  na načine ponašanja među ljudima u konkretnim životnim zajednicama. Taj se proces jednim dijelom obavlja spontano. Spontanost, međutim, nije i ne može biti jamstvo za razvitak kulture ponašanja. U životu ima i nekulturnih  načina ponašanja i djelovanja. Mladi ljudi kao spužve upijaju i te asocijalne oblike ponašanja. Stoga proces socijalizacije mora biti potpomognut njegovanjem smisla za društveni život u procesu namjernog odgojnog djelovanja.

            Radi se o izgrađivanju čovjeka kao društvenog bića, o pripremanju za kulturan i čovjeka dostojan život u zajednici. To je dugotrajan i složen proces jer od pojedinca traži odricanje od svojih sebičnih prohtjeva u korist drugih osoba koje, također, imaju svoje interese i potrebe. Etika i kultura međuljudskih odnosa potiskuju sebična a podržavaju altruistička nastojanja i djelovanja. Pojedinci to mogu doživjeti kao ograničavanje osobne slobode i pružati određene otpore. A ako se odriču nečega u korist drugih, onda ti drugi moraju biti vrlo bliski i voljeni. Takvi su roditelji, braća, sestre, bake, djedovi i druga rodbina, takvi su svi članovi obitelji i zato je obiteljska sredina vrlo prikladna za razvijanje i njegovanje smisla za zajednički život.

            Pripremu za društveni život, ipak, ne bi trebalo shvatiti kao potpuno podvrgavanje osobnih interesa interesima zajednice, nego samo kao etičko načelo koje traži usklađivanje osobnih interesa s interesima drugih ljudi i ukupnim zajedničkim interesima. Opasnosti vrebaju ne samo s pozicija jednostrana individualizma nego i kolektivizma. Svrha odgajanja nije ni pretjerana individualizacija, ni prenaglašena socijalizacija. Individuum, kao biološka jedinka, ne poznaje etičke kriterije. On «živi u tami vrijednosne noći» i «nasilnički  za sebe svojata slobodu.» Kad bi se ostvario individualizam kao svrha, svijet bi se pretvorio u zvjerinjak, čovjek bi bio rastočen u svojem svojstvu osobe, a kad bi se ostvario kolektivizam – bio bi ponižen do roba, do savršeno poslušna bića, do dresirane i u okove stavljene životinje.

Nedavna komunistička prošlost i  današnja liberalnoanarhistička sadašnjost potvrđuju te proročanske riječi Pavla Vuk-Pavlovića.

            Razvijanje smisla za društveni život ne traži bilo kakvo podređivanje pojedinca kolektivima, ne traži ograničavanje slobode pojedinca. Nasuprot, razvijanje smisla za društveni život  u funkciji je   osiguranja slobode, u službi jednakopravnosti svih članova zajednice, osiguranja prava na slobodu i dostojanstvo svake osobe. Slobodu, međutim, treba shvaćati etički, a ne anarhistički. Etička je sloboda ograničena slobodom i pravima drugih ljudi. Stoga se sloboda mora shvaćati kao razvijena svijest o vlastitim pravima, ali i svojim ljudskim dužnostima i obvezama prema drugim ljudima i zajednici kao cjelini.

            Njegovanje smisla za društveni život uključuje dva paralelna procesa –proces socijalizacije, ali i proces personalizacije pojedinca. Etički gledano, najbolja priprema za društveni život postiže se učinkovitim odgajanjem, odnosno izgrađivanjem potpunih, moralno zrelih osobnosti. Moralno zrela osobnost ima razvijen smisao za zajedništvo. Ona je potpuno socijalizirana, ali i personalizirana. Odgoj razvija kulturu pojedinca. Time ga čini vrijednosno relevantnim, potpunim društvenim bićem i tako priprema za društveni život u ljudskoj zajednici. Poštovanje pojedinca i razvijanje njegove socijalne adaptacije dvije su jednako važne zadaće, koje moraju ići usporedo. Moralne odlike osobnosti kao što su samostalnost, principijelnost, čestitost, skromnost, solidarnost, demokratičnost, smisao za suradnju, poštovanje drugih, privrženost zajednici i druge pozitivne osobine – u funkciji su i jedne i druge zadaće.

DOMOLJUBLJE

            Domoljublje je ljudska odlika, etička i odgojna vrijednost, pozitivan snažan osjećaj koji oplemenjuje čovjeka, vezuje ga uz njegov narod i domovinu i potiče na dobra djela za njihovu dobrobit. Temelji se na razvijenoj spoznaji o pripadnosti svome narodu, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, svim njegovim postignućima i kulturi. Kao moralna kakvoća odlikuje se  brojnim pozitivnim osobinama kao: ljubav prema rodnom kraju i narodu, prema narodnom jeziku i povijesnim postignućima, osjećaj odanosti i privrženosti svojoj domovini, poštovanje narodnih tradicija, spremnost za radne napore, za obranu slobode i neovisnosti, spremnost staviti sve svoje snage u službu procvata svoje domovine. Uključuje i osjećaj ponosa vezanog uz ljepote, bogatstva, kulturu, postignuća i vrjednote domovine.

            Kao osjećaj, ljubav, vrjednota i ideal domoljublje je toliko snažno da ljudi spremno žrtvuju i svoje živote za slobodu i neovisnost domovine. Brojni znani i neznani junaci Domovinskoga rata, koji su kao dragovoljci gotovo goloruki jurišali na četničke tenkove i dali svoje mlade živote za domovinu Hrvatsku, za njezinu slobodu i nezavisnost, potresno i uvjerljivo dokazuju to. Domoljublje znači i silnu želju za ostvarenjem ljudskih ideala u svojoj domovini, kao i potpomaganje tih nastojanja u skladu sa svojim mogućnostima.

            Odgajanje u duhu domoljublja znači sustavno razvijanje spomenutih odlika. Postiže se upoznavanjem domovine, njezinih ljepota, bogatstva i junačke prošlosti, prinosa našeg naroda djelu čovječanstva, razvitku znanosti i umjetnosti, kulture i civilizacije; upoznavanjem narodne borbe i pobjede, narodnih običaja i tradicija, postignuća i stečevina na svim područjima. Usporedo s upoznavanjem razvija se ponos zbog pripadnosti narodu takve prošlosti i takvih vrjednota, razvija se ljubav prema domovini.

            Kao nacionalna vrijednost domoljublje je i povijesno potvrđeno. Vrlo je cijenjeno već u antičkom svijetu. To je znakovito obilježje starih Grka i Rimljana, jer im je i osobna sloboda bila vezana uz narodnu slobodu. Buđenje nacionalne svijesti, afirmacija narodnog jezika, formiranje nacija i novih država na nacionalnoj osnovi – bio je novi poticaj za jačanje domoljublja u novovjekoj povijesti. I danas je to vrlo aktualno društveno pitanje i posebno važna odgojna vrjednota, vrjednota kojoj svi narodi posvećuju veliku pozornost.

            Osjećaj nacionalne pripadnosti svojstven je gotovo svim ljudima, pripadnicima različitih naroda, poglavito onih koji su podnijeli velike žrtve za slobodu i nezavisnost. Renesansa nacionalnog osjećaja zbiva se usporedo s gospodarskim napretkom i razvitkom demokracije. Ona odražava težnju naroda, posebno malih, za očuvanjem vlastita identiteta, njihov napor da se odupru ekspanziji i pokoravanju većih i velikih.

            Hrvatsko domoljublje dobiva posebno mjesto i značenje, jer je desetljećima i stoljećima potiskivano i zanemarivano. Svaki pozitivan odnos prema hrvatskom narodu, njegovim kulturnim i nacionalnim vrjednotama – proglašavan je šovinizmom, ismijavan, žigosan i drastično kažnjavan. Plemeniti osjećaji ljubavi prema domovini, sa stajališta stranih interesa i pretenzija – vrjednovan je negativno i proglašavan šovinizmom. I to je jedan od uzroka zašto su Hrvati u tako velikom broju napuštali svoju lijepu domovinu.

            Postoji, međutim, i druga strana medalje. Zbog takva svog položaja Hrvati su stupali u borbu za nacionalno oslobođenje. Tako je upravo domoljublje vodilo hrvatski narod u borbu za slobodu i neovisnost i tijekom Domovinskoga rata osiguralo pobjedu nad velikosrpskim agresorima kao i ostvarenje povijesno željene slobode i državne samostalnosti.

            Domoljublje je plemeniti osjećaj vrijedan divljenja. Domoljubi su osjećajno vezani za domovinu, ali taj osjećaj ljubavi prema svome povezuju s pozitivnim odnosom prema drugim narodima. Tako se istinsko domoljublje povezuje s razumijevanjem među narodima. O njemu i drugim odgojnim vrijednostima pisat ćemo u drugom dijelu ove rasprave, u Božićnom broju Zova rodnih ognjišta.

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2007. br.1 (24)