Hrvatski filozof i pedagog Pavao Vuk – Pavlović vizionarski je već davne 1932. godine pretkazao politiku današnje europske i svjetskih integracija. Pišući u knjizi «Ličnost i odgoj» o bitnoj razlici između moralno-odgojnoga i političkog djelovanja, naznačio je da ih simboliziraju dva načela življenja i dvije dijametralno oprečne vrijednosti. Moralno-odgojno djelovanje zasniva se na ljubavi, a političko na moći. Prvo je usmjereno na budućnost, a drugo usidreno u prošlosti. Politika moćnih je usredotočena na održavanje vlasti, očuvanje poretka, čuva postojeće. Jedini «moral» koji priznaje jest jačanje moći. Tu i nemoralni ciljevi opravdavaju sva primijenjena sredstva. Politika sve stavlja u službu postizanja svojih pragmatičnih ciljeva. Tako postupaju zidari novoga svjetskog poretka i ideolozi Europske unije.

amoralno pravo velikih i moćnih

            Što nam nude te kontinentalne i svjetske asocijacije? Nude krajnosti individualizma i globalnog kolektivizma, a i te ekstreme realno je opisao P. Vuk- Pavlović. Kaže da individualitet ne može biti konačna svrha, jer je njegova osnova biološka, a ona ne poznaje etičke kriterije i vrijednosti. Takvi pojedinci «nasilnički za sebe svojataju slobodu». Ni kolektivitet (globalizacija) ne može biti konačna svrha, jer je to količinsko proširenje individualiteta. Obadvoje je samo lice i naličje iste osnovne volje, volje za moći i samovlašću. Jednostrani i uskogrudni individualizam završava u anarhiji, a krajnji kolektivizam totalitarnim režimom ropski podčinjava ljude. Kad bi se ostvario individualitet kao svrha, svijet bi se pretvorio u zvjerinjak, čovjek bi bio «rastočen» u svojstvu osobnosti, a kad bi se ostvario kolektivitet – bio bi ponižen do roba, do savršeno poslušnog bića, do dresirane i u okove stavljene životinje.

            Moral je općeljudski ili ga uopće nema. Kao općeljudski moral ima ista pravila za sve, ne priznaje privilegije ni diskriminacije. Ljudska prava, sloboda, pravda – moralne su kategorije pa moraju vrijediti za sve ljude i narode – velike i male, bogate i siromašne, moćne i manje moćne. Tako bi trebalo biti, ali se životne okolnosti često razlikuju  od stanja kako bi trebalo biti. Europska unija i novi svjetski poredak deklarativno nastupaju u ime ljudskih prava, slobode i pravde, ali u svom političkom djelovanju često negiraju te etičke vrijednosti. Pozivajući se na ljudska prava sude i presuđuju drugima, u pravilu malima i slabijima, nameću im pravila igre i određuju sankcije, a oni su upravo ti koji primjenom dvostrukih mjerila i prava jačeg, najviše krše ljudska prava i prava naroda!

            Demokracija u značenju suverenosti i vladanja naroda izraz je ljudskih težnja za postizanjem sveopće pravde. Njezin smisao je u poštovanju općeljudskih vrijednosti, slobode i jednakopravnosti za sve ljude i narode jer su, po svojoj ljudskoj naravi, jednako vrijedni i jednakopravni. Demokracija bi morala značiti uljuđene međuljudske odnose, trebala bi biti duboko vrijednosno utemeljena. Ona, međutim, ima i naličje, afirmira i širi ljudsku slobodu, a ona se često shvaća kao apsolutna, neograničena. A neograničena sloboda nije sloboda nego nasilje, anarhija. Istinska ljudska sloboda je  e t i č k a  sloboda. Ona je moralno ograničena, a granica joj je sloboda drugih ljudi. Naša sloboda ne smije ugrožavati slobodu drugih. Etički i vjerski normativ glasi: Ne čini drugima što ne želiš sebi i čini im što bi želio da i oni tebi čine. To je pravi izraz i bitni smisao ljudske moralnosti. Kada se zanemari, nastupa moralna bolest društva, demokracije u kojoj se pravda dijeli prema kriterijima moći a ne morala, poštenja, prava i pravednosti.

Različita mjerila

            Europska Unija je, svojedobno, svrstala Hrvatsku u skupinu zemalja sa SR Jugoslavijom i Bjelorusijom. Dakle, ista «nagrada» Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) za agresiju, genocidne pokolje Hrvata, Muslimana, Albanaca, za suprotstavljanje svjetskoj zajednici i rat protiv združenih NATO snaga, kao i žrtvi agresije – Hrvatskoj za njezin prinos stvaranju Pakta o stabilnosti, za dobre projekte, pozitivnu ulogu i savezništvo u operacijama protiv Jugoslavije radi rješavanja kosovske krize. Ako je to pravda i poštenje, tada poštenja i pravde više nema.

            Europska Unija je prije siječanjskih izbora 2000. tražila političke promjene, nalagala izmjene vlasti, diktirala kretanje hrvatske politike. Čini to i danas. Hrvatska treba stupiti u europsku zajednicu, to je razumljivo i normalno, ali ne po diktatu i bez prava na dogovor. EU određuje pravila ponašanja, postavlja uvjete, nameće kriterije, ona prema svojim interesima traži, zahtijeva, naređuje, diktira, uvjetuje, kažnjava. Njihovi dužnosnici optužuju Hrvatsku za diskriminaciju Srba (koji su sudjelovali u agresiji i provodili genocidno čišćenje), suosjećaju s njima, brane njihova prava, interese. A što je s pravima i interesima hrvatskoga naroda? U Haagu više prozivaju i drastičnije kažnjavaju hrvatske osloboditelje, domoljube i junake Domovinskoga rata, nego srpske agresore i zločince genocidnih pokolja. Gdje je hrvatski suverenitet, nacionalni ponos, ljudsko i nacionalno dostojanstvo? Odavno smo Europskoj Uniji morali zahvaliti na njezinoj pravdi i pravednosti. Parafrazirajući kršćansku prosudbu iz muke Kristove, mogli bismo reći: Pravdo, pravdo već te nije, kad Europski sud takav je.

            Ni američki novi svjetski poredak nije pravičniji. Amerikanci su, nakon tragičnih zbivanja u New Yorku i Washingtonu 11. rujna 2001., mogli i smjeli suspendirati građanska prava i slobode, ograničiti slobodu medija, ojačati policijski režim, vršiti etničku diskriminaciju, iskazivati ksenofobiju, napadati i maltretirati američke državljane arapskoga podrijetla, islamske vjere, pozivati na osvetu i osvećivati se. Snažno se manifestirala nacionalna svijest Amerikanaca. Planuli su, silno se rasplamsali i poput vulkanske erupcije izbili i preplavili zemlju nacionalni osjećaji. Svi su izražavali spremnost za obranu američkih interesa i sigurnosti, tražili rat protiv terorista i američkih neprijatelja. Domoljubne i obrambeno- domovinske teme ušle su i u škole. Svijet je to razumio i tolerirao zbog tragičnih zbivanja.

            Imaju li Hrvati pravo na takvo razumijevanje? Bili smo ugroženi ne samo terorizmom, nego i genocidnom agresijom koja je prijetila uništenjem. Ratni zločinci i teroristi su rušili, palili, pljačkali, silovali, ubijali. Ugrožena je bila sloboda, narodni opstanak, domovina! Hrvatske patnje i žrtve mnogo su veće i bolnije od američkih. U takvim okolnostima ljudi se ne igraju demokracije, nego brane gole živote, obitelji, domovinu. Ako Amerikanci imaju pravo na nacionalnu sigurnost, imaju li Hrvati na obranu i samozaštitu? Zašto su nacionalni osjećaji Amerikanaca domoljublje, a u Hrvata – nacionalizam, šovinizam, pa i fašizam? Zašto oni mogu svoje udžbenike usmjeravati domoljubno, a u Hrvata je i to dokaz nacionalizma? To su dvostruki kriteriji i mjerila, a morali bi biti isti za sve, velike i male.

Domoljublje nije grijeh nego vrlina

            Nacionalizam je u rukama jakih i moćnih sredstvo zlouporabe, pritisaka, optuživanja i pokoravanja slabijih. Hrvati su «okorjeli» nacionalisti, kada izražavaju svoju nacionalnu pripadnost, ponos i dostojanstvo, pjevaju domoljubne pjesme, brane istinu, slobodu, samostalnost, suverenitet, štite državne granice, svoje junake, spasitelje, osloboditelje i dostojanstvo Domovinskoga rata; kada se suprotstavljaju kriminalizaciji svoje borbe za slobodu i nezavisnost i klevetničkim optužbama da je hrvatska država izgrađena na zločinu. Nacionalisti su i kada hodočaste vukovarskim mučenicima, žrtvama velikosrpske agresije, Bleiburga i križnih putova, kada posjećuju preorana groblja hrvatskih vojnika i brojne jame bezdanke, kada u crkvama mole za svoju domovinu i pjesmom pozdravljaju «Rajsku Djevu Kraljicu Hrvata». A nacionalni i domoljubni osjećaji bitni su za narodno održanje.

            Kultura čovječanstva utemeljena je u vrijednostima. Bez vrijednosnih kriterija i općeljudskih vrijednosti ne bi bilo ljudske povijesti, kulture, civilizacije. Isto tako bez nacionalnih vrijednosti ne bi bilo hrvatske povijesti, kulture, duhovnosti ni hrvatske budućnosti. Nacionalne vrijednosti su putokazi, pokretači i osnove svekolikog napretka. Nema snažnije kohezione snage u životu naroda od doživljavanja zajedničkih nacionalnih vrijednosti, a slabljenje tih doživljaja narušava narodno jedinstvo i zajedništvo, slabi snagu, otpornost i zajedničke težnje za nacionalnom slobodom, državnom samostalnošću i napretkom narodne zajednice. A hrvatsko domoljublje se proglašava nacionalizmom. Nacionalistička je hrvatska povijest, udžbenici, manifestacije. Gospoda iz Europske Unije nude nam da oni pišu našu povijest i naše udžbenike. Je li to «velikodušna pomoć» ili sračunat pokušaj zatiranja hrvatske nacionalne svijesti i dostojanstva?

            Domoljublje i rodoljublje kao nacionalne vrijednosti očituju se u pozitivnom odnosu i ljubavi prema svom narodu i domovini. Domoljubi i rodoljubi su osjećajno vezani za svoj narod, domovinu, narodnu povijest, kulturu, jezik, tradiciju, sve nacionalne stečevine i vrijednosti, imaju razvijen nacionalni ponos i dostojanstvo, rade za dobrobit svoje domovine, spremni su čuvati narodnu slobodu, suverenitet, samostalnost, a te svoje osjećaje, ljubav i odanost prema svome povezuju s pozitivnim odnosom prema drugim narodima, u duhu narodne mudrosti: «Tuđe poštuj a svojim se diči!» i poželjnoga međunarodnog razumijevanja, suradnje i prijateljstva. Takvo  rodoljublje i domoljublje pozitivne su nacionalne vrijednosti i imaju uporišta u općeljudskim vrijednostima.

Treba nam tehnologija a ne ideologija

            Hrvatska je Europska zemlja, Hrvati europski narod, graditelji i baštinici europske povijesti i kulture. Svojim geografskim položajem, narodnim bićem, materijalnim bogatstvima i produktima svekolikog duhovnog stvaralaštva pripadaju europskoj zajednici naroda. To nije sporno. I kad bi se radilo samo o tomu, problem ne bi ni postojao. Hrvatska je članica europske zajednice naroda, ona je u Europi, nitko je iz nje ne može izbaciti, pa je pitanje njezina ulaska u Europu posve suvišno i besmisleno. A kako se ono ipak postavlja i stalno ponavlja, to dokazuje da se ne radi samo o tomu. Problem je drukčiji, složeniji, treba ga dobro razmotriti i pristupiti mu s pozicije hrvatskih nacionalnih interesa.

            Nije riječ o Europi nego Europskoj Uniji, asocijaciji određenog broja moćnih europskih zemalja, koja ima svoju svrhu i konkretne zadaće, svoju ideologiju, politiku, vrijednosti, svoje planove gospodarskoga i političkog razvitka. Riječ je, dakle, o ulasku u tako veliku i moćnu političku strukturu, a tada se mora postaviti i seriozno razmotriti više pitanja. Ulazak, zašto i pod kojim uvjetima? Je li Hrvatska partner koji ima pravo na dogovor o uvjetima pristupa i o svom položaju u EU ili mora bezuvjetno prihvatiti sve što joj se naređuje, pa i kada se to direktno sukobljava s njezinim nacionalnim interesima, osjećajima, idealima i vrijednostima? A ako i toga i ima, je li i u tom slučaju glavna svrha hrvatske politike ulazak u Europsku Uniju? Što Hrvatska time dobiva, a što gubi? Jesu li gubitci veći od dobitaka? Mora li se prihvatiti baš sve, prema ucjenjivačkom diktatu «uzmi ili ostavi», ili pojedine zemlje imaju pravo odabira onoga što im odgovara uz zadržavanje svojih nacionalnih i kulturnih vrijednosti? To su pitanja koja se moraju podrobno i na nacionalnoj razini analizirati prije donošenja konačne odluke o pristupanju EU ili ne.

            Zemlje Europske Unije su gospodarski razvijenije, bogatije. Njihova potpora, suradnja i pomoć u području znanosti, tehnologije, proizvodnje materijalnih dobara nije samo poželjna nego je i prijeko potrebna. Ali što vrijedi za gospodarski razvitak ne vrijedi i za duhovni. EU je, nema sumnje, bogatija materijalnim vrijednostima, ali ne i vrijednostima višega reda – etičkim i duhovnim. Hrvatske duhovne, moralne i nacionalne vrijednosti razlikuju se od ideoloških vrijednosti EU. Treba nam njihova tehnologija, ali ne i ideologija! Na etičko-vrijednosnom području bogatiji smo i superiorniji.

Povratak kršćansko-moralnoj tradiciji

            Hrvatska filozofska i pedagoška misao između dva svjetska rata bila je vrlo plodna i poticajna. Nositelji duha te usmjerbe sveučilišni su profesori Đuro Arnold, Stjepan Matičević, Stjepan Pataki, Stjepan Zimmermann, Pavao Vuk-Pavlović, Vladimir Filipović i dr. Njihovim nastojanjem izgrađeno je vrijednosno i kulturno učenje kao dobra osnova za teorijsko razmatranje i uljuđeno djelovanje. To je naša pozitivna vrijednosno-pedagoška baština. Drastično je prekinuta marksističko-komunističkim ideološkim nasiljem, a danas traži svoju rehabilitaciju.

            Iz Europske Unije širi se ideologija «prava» slobodnih zidara na razaranje europske kršćansko-moralne civilizacije: Ni u Ustav joj ne dopuštaju, ni pristup ni spomen, da bi na njezinim ruševinama izgradili svoj novi poredak bez Boga i morala. A hrvatske duhovne, moralne i nacionalne vrijednosti utemeljuju se upravo u onim općeljudskim i europskim moralno-religijskim stečevinama koje slobodni zidari ruše i uništavaju. Na tom polju nemamo što tražiti ni naučiti od ideologa EU. Nasuprot, prijeka potreba duhovne obnove, moralne i odgojne preobrazbe upućuju nas na povratak stečevinama filozofsko-pedagoške aksiologije (teorije vrijednosti) i na potrebu reafirmacije općeljudskih vrijednosti – etičkih, estetskih, kulturnih, religijskih, odgojnih.

            Hrvatsko društvo treba se vratiti svojoj kulturnoj i moralnoj tradiciji i na njoj odgajati mladež i svekoliko pučanstvo. Stoga se mora oslanjati na najvrijednije stečevine hrvatske kulture i njegovati sve one vrijednosti koje su prepoznatljive za tu kulturno-moralnu tradiciju i nacionalno biće hrvatskoga naroda. Komunizam je dugo razarao, obezvrijeđivao i pustošio, a anarholiberalizam to nastoji dokrajčiti. Vrijeme je za preporod, novi hrvatski preporod. Dosta je rušenja, moralnoga pustošenja i obezvrjeđivanja. Hrvatima treba duhovna obnova, društvena, moralna i odgojna preobrazba koja izrasta iz hrvatske moralno-pedagoške i katoličke vrijednosne baštine.

            Graditelji novoga svjetskog poretka veliki su i moćni. Oni zastupaju, nameću i štite svoje interese, a ne interese, prava, slobodu i suverenitet malih naroda i zemalja. Politika malih mora se prilagođavati postojećim okolnostima, ali ne na štetu interesa, slobode i suvereniteta svoga naroda. Svaki narod, svaka zemlja, država mora štititi svoje građane, interese, nacionalnu sigurnost. I politiku prema Europskoj Uniji Hrvati moraju uskladiti sa svojim nacionalnim interesima i vrijednostima.

Zov rodnih ognjišta, 2004. br.2 (19)