Mladež je naša budućnost. Mladi su nasljednici i nastavljači svih naših težnja i nastojanja. Morali bismo biti duboko zabrinuti za njihovo tjelesno, psihičko, duhovno i moralno zdravlje. A jesmo li zabrinuti? Što činimo da ih zaštitimo od svakodnevnih posrtaja i stradanja? Vrlo malo, mnogo manje nego bismo trebali. Posljedice su tragične bilance nastradale djece, poginulih, osakaćenih i moralno posrnulih mladića i djevojaka na brojnim «cestama smrti».

Govori se: treba zaštititi društvo od nasrtljiva i nasilničkog ponašanja mladih. Često se, međutim, zaboravlja da je još potrebnije sačuvati djecu, mladež od negativna djelovanja tzv. modernoga, a u biti moralno bolesna društva. Toj prioritetnoj društveno-pedagoškoj zadaći posvećena je ova kraća rasprava.

Kriza morala i njeni uzroci

Unatoč neprijepornim dostignućima novovjeke znanosti, kriza je zahvatila sve pore društvenoga života. Manifestira se kao društvena, politička, gospodarska, ekološka, odgojna; kao kriza filozofije, morala, svekolike kulture, vrijednosti. Kriza je postala opća pojava, društveni fenomen, obilježje vremena u kojemu živimo. Posljedice su vrlo bolne, tragične, a mogu biti i fatalne, jer prijete čovjeku i čovječanstvu onemogućavanjem postizanja povijesnih težnja, ljudskih svrha i ideala.

            Najteža i najopasnija je moralna kriza. Ona obezvrijeđuje etičke, religijske, duhovne, općeljudske vrijednosti i ostavlja moralnu pustoš. Prati je utilitaristička sebičnost, hedonističko uživanje i materijalizacija života potrošačkoga društva. Jednostranim isticanjem i prenaglašavanjem materijalnih dobara, koristi, lagodnoga života i uživanja stvara se iluzija napretka i boljega svijeta, a u njemu je sve više zla. Osobna korist i nerazumno uživanje odvode ljude na putove nečovječnosti. U svijetu tehniziranog vrjednovanja života «materijalna dobra vrijede više na ljestvici vrijednosti negoli sam život» (V. Pozaić). Čovječanstvo se našlo pred opasnošću dehumanizacije. Zabrinutost je sveopća, upozorenja brojna. Prije četiri desetljeća pisao je pokojni profesor V. Filipović: «Živimo u doba u komu se oblici životne prakse bili ostvarivani ne mimo ideje humaniteta, nego – na užas sviju – protiv ideje humaniteta».

Uzroci su zla brojni i raznovrsni. Moralni liberalizam i relativizam negiranjem općeljudskih moralnih kriterija i vrijednosti završavaju u nihilizmu. Veliča se samo potpuna sloboda pojedinca. U ime te potpune slobode asocijalne skupine uvode svoje norme i pravila ponašanja. Tako se sloboda pretvara u anarhiju ili, prema Platonu, u ropstvo za pojedinca i državu. Zanemarujući vrijednosnu sastavnicu života i znanstveni scijentizam je potpomogao moralnu krizu i obezvrjeđivanje vrijednosti. A bezvrijedan život može se teorijski zamisliti, ali se bezvrijedan ne može živjeti, jer bi to bio život u tami vrijednosne noći.

Ateizacija života u marksističko-komunističkoj ideologiji očitovala se ne samo kao antireligijska, nego i kao antimoralna pozicija. Moralna kriza je izazvala odgojnu, a produbljuju je liberalno-pedagoške antiodgojne «teorije» koje odgoj svode na obrazovanje, na samorazvitak jedinke, na manipulaciju i dr. Takvu životnu «filozofiju» i takvo odgajanje novinar je V. Tenžera već početkom osamdesetih godina minulog stoljeća nazvao «odgojem za slobodu raspadanja». A u životu su pedagoške prilike i danas nepovoljne, odgojna funkcija je zanemarena, odgovorne društvene skrbi o mladeži gotovo i nema, prevladava društvena nebriga i neodgovornost. Mladež je prepuštena negativnom djelovanju ulice, noćnih lokala, diskača, asocijalnih skupina. A posljedice? Najbolnije i najteže žrtve. Stradaju djeca, mladež, nositelji naše budućnosti.

Tragične posljedice

Jednostrano usmjereni europski racionalizam, liberalizam, pozitivizam, scijentizam, naturalizam, utilitarizam, materijalizam, marksizam, komunizam – rezultirali su gubljenjem smisla za vrijednosti, zanemarivanjem etičkih kriterija, krizom morala i društvenom krizom uopće. Ugrožena je ljudska zajednica i njezine moralno-civilizacijske stečevine.

1. Poplava nekulture

Poplava nekulture zahvatila je javne prostore, ulice, ulazi u obiteljske domove, škole, čak i u dječje vrtiće, kulturne ustanove, gostuje na malim i velikim ekranima, ušla je u politiku, postala glavno sredstvo borbe za društveni prestiž i vlast, stekla je pravo javnosti i ovladala društvenim životom. U tomu mladež vrlo djelatno sudjeluje, a često i predvodi. Mladi vrlo mnogo psuju, piju, puše, drogiraju se, seksualno se iživljavaju, traže smisao u besmislu života. Tisak bilježi: malodobnici i malodobnice narušavaju javni red, uznemiruju roditelje i građanstvo, napadaju prolaznike, teroriziraju, prostituiraju se.

2. Masovna stradanja djece i mladeži

           

Zbog odgojne zanemarenosti, nedostatka odgovornosti i društvene

nebrige mladež masovno strada – fizički, duševno i moralno – na brojnim stranputicama života, cestama zavođenja, moralnoga upropaštavanja – «cestama smrti». Još nedozreli i nedužni mladi ljudi žrtve su ulice, antisocijalnih skupina i pojedinaca, noćnih lokala, nikotina, alkohola, droge, seksualnih zavodnika, organiziranog kriminala. Mediji izvješćuju o stradanjima u prometu. Ceste uzimaju danak u krvi, a žrtve su prečesto malodobnici. Tragične su to bilance, koje se mogu uspoređivati s ratnim stradanjima.

3. Malodobni prijestupnici

Malodobnici sve više napadaju, siluju, provaljuju u stanove, trgovine, kradu, otimaju, teroriziraju, ranjavaju i ubijaju građane, svoje kolege u školama, profesore pa i roditelje. Malodobničkog kriminala je sve više i više. Oružje ulazi u hramove prosvjete, kulture, odgoja. Nema škole, tvrde novinari, u kojoj nije zabilježen barem jedan slučaj nasilja. Gdje bismo djecu morali odgajati, uljuđivati, pripremati za život dostojan čovjeka, ona unose nasilje, teror, prolijevaju krv, ubijaju. Plodovi su to zanemarena odgajanja. Jedini izlaz je temeljna odgojna preobrazba.

Prijeka potreba odgojne preobrazbe

Ako je ljudski život najveća ovozemaljska vrijednost, a mladi jedini oslonac i jamstvo budućnosti, dužnost je i obveza roditelja, svih odgajatelja i hrvatske države da osiguraju mladeži dobar odgoj i zaštite mlade od svih oblika «odgoja za slobodu raspadanja». Sudbina naroda pokazuje se kao utrka između odgoja i katastrofe, a budućnost je ovisna o ishodu tog natjecanja.

Nakon sloma komunizma, raspada Jugoslavije i njezine protuhrvatske politike, Hrvatskoj je potrebna preobrazba na svim područjima, a ponajprije moralna i odgojna preobrazba. O njima ovisi naša budućnost. Stoga smo, već u procesu nastajanja hrvatske države, plebiscitarno istakli potrebu duhovne obnove, moralne i odgojne preobrazbe. Odgojna preobrazba mora biti temelj hrvatske odgojne politike.

Kao razumno i moralno biće čovjek ne smije dopustiti da njegovo potomstvo luta bez busole i da se, bez vrijednosne usmjerbe, opredjeljuje za nazore i ponašanje kojim bi negiralo ljudske stečevine i onemogućilo razvitak zajednice na putu ljudske dobrobiti. Odgoj je vrijednost po sebi, jer mu je svrha vrijednosnog značenja. Mladež se odgaja ne samo time što stječe potrebna znanja i razvija sposobnosti, nego i time što se obogaćuje novim vrijednostima. Potrebna su joj određena materijalna dobra za podmirenje životnih potreba, ali više od svega treba joj duhovna hrana i ljudska usmjerba. Trebaju joj životni uzori, ideali, vrijednosti.

Kao namjerni proces, u komu se biološki dani pojedinac preobražava u vrijednosno ljudsko biće, odgoj je u biti vrijednosno usmjeravanje, obogaćivanje, oplemenjivanje i izgrađivanje čovjeka. U odgojnom procesu mladi rastu u svojoj čovječnosti. I to je ono najbitnije i najvrjednije što su im roditelji, učitelji, odgajatelji i zajednica u kojoj žive – dužni dati. Zaštita mladeži, reafirmacija odgoja i odgojne funkcije – najprimjerenije su društveno-pedagoške zadaće danas i hrvatski pedagoški imperativ!

Što nam je činiti?

            Vrijeme je za otrježnjenje. Moralna i odgojna kriza moraju se prebroditi, bujica nekulture – zaustaviti, etičke i odgojne vrijednosti – afirmirati, tjelesno i duhovno upropaštavanje mladeži – onemogućiti, plebiscitarno prihvaćena duhovna obnova, moralna i odgojna preobrazba – realizirati! Narodna mudrost kaže: Bolje je spriječiti, nego liječiti, a pedagoški izraz te mudrosti glasi: Bolje je odgovorno i sustavno odgajati, nego brojnim žrtvama djece i mladeži plaćati grijehe društvene nebrige i zanemarena odgajanja!

1. Sveopća obveza i odgovornost

Odgoj je temelj na komu sve počiva. On je najmoćniji čimbenik u sprječavanju kriminalnih postupaka i svih oblika nesocijalnoga ponašanja. Dobar odgoj moćna je i jedina prava zaštita na «cestama» tjelesnog i moralnog stradanja. U tomu su učitelji-odgajatelji bolji majstori od policajaca. Učinkovito suzbijanje stradanja djece traži dobro organizirano odgajanje u obitelji, školi, Crkvi, svim odgojnim ustanovama, u slobodnom vremenu i svekolikom životu. Samo se u procesu učinkovita odgajanja mogu izgraditi moralne osobnosti, projektanti i graditelji bolje i ljepše budućnosti. Hrvatsko društvo i država moraju početi odgovorno razmišljati, proučavati i sustavno rješavati odgojne probleme.

Ponajprije treba reći da su hrvatsko društvo, država, prosvjeta, odgojna i svekolika politika, odgojne ustanove, mediji i svi utjecajni čimbenici društvenoga života odgovorni za zanemarenost odgoja i za masovna stradanja djece i mladeži, da su svi dužni pridonositi stvaranju pozitivne klime, bitno povoljnijih uvjeta i djelatno se angažirati u ostvarivanju zaštite mladih i njihovu učinkovitu odgajanju.

2. Složno i skladno odgajanje

Odgojni djelatnici odavno poznaju učinke skladna pedagoškog djelovanja, suradnje i međusobna potpomaganja. Čimbenici odgajanja brojni su i raznovrsni, a brojni su i njihovi odgojni utjecaji. I što su ti utjecaji skladniji, jedinstveniji, što se više međusobno slažu i potpomažu i uspjeh odgojnih nastojanja je veći. I obratno, ako su utjecaji neusklađeni, ako međusobno proturiječe i sukobljavaju se, tada će i rezultati biti vrlo skromni, sumnjivi pa i negativni. Treba, dakle, postići usuglašeno, skladno odgojno djelovanje različitih, i što većeg broja, odgojnih čimbenika. O tomu, u suglasju sa zakonom skladna pedagoškog djelovanja, ovisi ukupna učinkovitost odgojnih nastojanja.

            Osobito je važna usklađenost odgojnih nastojanja obitelji, škole, Crkve i odgojnih ustanova, potom da ih podupire i potpomaže odgojna politika, mediji, kulturne ustanove te da svekoliko društvo i moralno ozračje bude pozitivno. Bitno je da svaki čimbenik, svaka ustanova, svaki nastavnik – odgajatelj i svaki roditelj zna svoju ulogu i svoje zadaće. S tom svrhom treba točno razraditi i odrediti ulogu, odgovornost i zadaće predškolskog odgoja, osnovne škole, srednjih škola, viskoga školstva, domskoga odgoja, specijalnog odgoja, odgoja u slobodnom vremenu, odgojne politike, medija, a ponajprije obiteljskog i roditeljskog odgajanja.

            Obitelj zavrjeđuje posebnu pozornost. Ona je najvažniji odgojni čimbenik, a roditelji prvi i, u skladnim obiteljskim odnosima, najuspješniji odgajatelji. Slabost odgojnog sustava je što se nitko ne brine o njihovoj pedagoškoj kulturi, sposobnostima i osposobljavanju za naravnu ulogu roditelja – odgajatelja. Već u srednjoj školi morao bi postojati program odgajanja učenika za kulturu ponašanja, za ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo. Uz to treba osnovati škole za roditelje, obiteljska središta, pedagoška savjetovališta, izdavati popularnu pedagošku literaturu, organizirati radio i TV emisije za roditelje radi bogaćenja njihove pedagoške kulture i učinkovitih odgojnih nastojanja.

            Zaštita mladih i uspješno odgajanje ne smije zaobilaziti slobodno vrijeme, jer se i stradanja, najvećim dijelom, događaju u slobodnom vremenu. Stoga odgoj u slobodnom vremenu mora postati sastavni dio svekolikog odgojnog sustava. Mora biti dobro organiziran, financiran iz državnog proračuna i dostupan svoj djeci i mladeži.

            I naposlijetku: Samo složnim, zahtijevnim i vrlo odgovornim pedagoškim nastojanjima možemo zaštititi mladež od pogubnih nasrtaja sveuništavajuće «kulture smrti» i besmisla. A hrvatska mladež, kao kreator naše budućnosti i jedino jamstvo narodnoga održanja, zaslužuje punu pozornost i najveće moguće društveno angažiranje u postizanju njezine dobrobiti.

 

Zov rodnih ognjišta, 2004. br.1 (18)