Svi narodi i sve zemlje u svijetu razmišljaju o svojoj budućnosti, a ona je ovisna o potomstvu. Tko ima potomstvo, ima najveće bogatstvo, najmoćniju snagu i osigurao je budućnost. Stabilni brakovi, skladne i postojane obitelji, brojna rađanja i dobar odgoj djece, temelji su narodnog života i jedina jamstva biološkog održanja i svekolikog gospodarskog, društvenog i kulturnog napretka. Bez očuvanja tih temelja i vrela života, u okolnostima današnje sveopće krize, moralno bolesnog društva i smrtonosnog procesa depopulacije, narod bi izumirao i nestao.

            A demografska slika Hrvatske posve je siva, gotovo tamna. Od sredine XX. st. Prirodni prirast pučanstva stalno opada, a od 1991. postao je negativan. Hrvatska je zahvaćena procesom depopulacije, jer mnogo više ljudi umire nego što se rađa. Stanje je krajnje zabrinjavajuće. Po rađanju Hrvatska je među posljednjim zemljama na svijetu, a među prvima je po umiranju i iseljavanju, pogotovo mladih stručnjaka i intelektualaca. Kao da je zavladala potpuna nebriga za potomstvo, za budućnost. Hrvatski narod stari i izumire. Stoga su nam kao kruh svagdašnji potrebni: brojni i stabilni brakovi i obitelji, dosljedna i učinkovita pronatalitetna populacijska politika koja maksimalno podupire rađanje, sveopća duhovna obnova i moralna preobrazba, dobro organizirano i sustavno odgajanje djece i mladeži. To su najviši hrvatski prioriteti. To je naše biti ili ne biti!

I. UOČENI HRVATSKI PRIORITETI

Poslije uspješno okončanog Domovinskog rata i stvaranja samostalne hrvatske države, nova hrvatska vlast je spoznala težak položaj obitelji i negativna demografska kretanja – smanjivanje rađanja, starenje populacije, odumiranje pučanstva. Suočeni s takvim stanjem Vlada i Hrvatski sabor preuzimaju odgovornost i obveze zaštite obitelji i djelovanje s jasno postavljenom svrhom: jačanje obitelji i pretvaranje negativnih demografskih kretanja u pozitivna.

U razdoblju od 1995. do 2000. godine gradi se dugoročna strateška nacionalna obiteljska i pronatalitetna populacijska politika. Četiri kamena temeljca te politike su: Zakon o radu (1995.), Nacionalni program demografskog razvitka (1996.), Obiteljski zakon (1998.), i Zakon o dječjim doplatcima (1999.). Osnovan je i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Postavljena su čvrsta uporišta hrvatske politike demografske obnove.

Najvažniji dokument bio je «Nacionalni program demografskog razvika». Hrvatski sabor ga je usvojio 18. siječnja 1996. U njemu su, kao prioriteti nad prioritetima, istaknuti revitalizacija obitelji kao najvažnije društvene zajednice i demografska obnova pučanstva. Za ostvarenje tih prioritetnih zadaća određene su konkretne i učinkovite mjere pomoći obitelji, njezine zaštite i provođenja pronatalitetne populacijske politike. Naznačit ću samo najvažnije: vrlo stimulativni dječji doplatci koji progresivno rastu od četvrtog djeteta na više, trogodišnji plaćeni porodni dopust za majke koje su rodile blizance ili imaju troje ili više djece, plaćeni status majke – odgajateljice ili roditelja – odgajatelja, povoljni stambeni krediti za mlade bračne parove, porezne olakšice za djecu, oslobađanje plaćanja participacije za pohađanje vrtića i jaslica za obitelji s troje i više djece, zdravstvena zaštita trudnica, majki, djece, obitelji i druge mjere. Bila je to vrlo odgovorna nacionalna obiteljska i učinkovita pronatalitetna populacijska politika.

II. DEMOGRAFSKI SALTO MORTALE

Vlast koalicije, koju je nakon 3. siječnja 2000. predvodio SDP, napustila je ranije prihvaćenu dugoročnu i stratešku obiteljsku politiku. Odmah je počela i stalno ograničavala, umanjivala, reducirala i dokidala mjere pomoći i zaštite obitelji i stimulativne mjere pronatalitetne populacijske politike. Da bi to opravdala tvrdila je da je «Nacionalni program demografskog razvitka» doživio neuspjeh, da glavne mjere nikada nisu primijenjene, da su praktično neizvedive i da su upitni njihovi demografski učinci. Sve su to neistine!

Prva HDZ-ova vlast je postupno provodila mjere iz Nacionalnog programa, a njihovu redukciju i daljnju primjenu je onemogućila politička garnitura pod vodstvom SDP-a. Neistina je i da su upitni njihovi demografski učinci. Plaćeni trogodišnji porodni dopust majkama s troje i više djece i tek najavljeni plaćeni status majke – odgajateljice s četvero i više djece, utjecali su na visoki porast rađanja trećega i četvrtog djeteta onih godina.

Nova obiteljska politika SDP-a i koalicijskih partnera odrekla se hrvatskoga prioriteta nad prioritetima – učinkovite zaštite obitelji kao temeljne društvene zajednice i pronatalitetne populacijske politike. Tijekom izborne 2003. godine donijela je mnogo dokumenata, prijedloga i zakona iz područja obiteljske politike. Temeljni dokument je «Nacionalna obiteljska politika». Slijedili su «Prijedlog zakona o obitelji, braku i izvanbračnim zajednicama», «Prijedlog zakona o zaštiti od nasilja u obitelji», a potom novi nacrti zakona: o obitelji, o ravnopravnosti spolova, o istospolnim zajednicama, o zaštiti od nasilja u obitelji. Količina nije upitna. A kakvoća? Loša. Ciljevi? Štetni! Umjesto prijeko potrebne zaštite, brak i hrvatske obitelji se destabiliziraju, obezvrjeđuju i razaraju.

U naznačenim dokumentima i zakonskim tekstovima nema ni poticanja rađanja, ni populacijske politike. Zapošljavanje žena, neoliberalizam i globalizacija, dokazano je, najjače smanjuju rađanje djece, a to su glavni prioriteti nove «nacionalne obiteljske politike». Opstanak i budućnost hrvatskoga naroda ovisi o pronatalitetnoj, a nova politika provodi protunatalitetnu populacijsku politiku. Državni zavod koji bi morao štititi obitelj, materinstvo i djecu, pretvorio se u inicijatora politike protiv obitelji, materinstva i rađanja djece. Tako ta politika izvodi smrtonosni demografski saltomortale iz pronatalitetne politike demografskoga rasta u antinatalitetnu politiku narodnoga izumiranja.

III. SEDAM SMRTNIH GRIJEHA PROTUHRVATSKE POLITIKE            

1. Tuđa, a ne hrvatska obiteljska politika

Politika izložena u temeljnom dokumentu: «Nacionalna obiteljska politika» nije ni nacionalna hrvatska, ni obiteljska, nego politika destrukcije hrvatskih obitelji. Njezina glavna svrha nije zaštita braka i obitelji – tih jedinih vrela i nositelja života, nego zapošljavanje žena. Govori se o hrvatskoj nacionalnoj politici, a svi temeljni zaključci i rješenja izvode se iz dokumenata i preporuka «međunarodne zajednice». Tuđi izvori, podatci i interesi primjenjuju se na naše posve različite prilike i potrebe. Hrvatsku obiteljsku politiku diktiraju MMF, Svjetska banka, europska i međunarodna zajednica. Nema sumnje, to je tuđa, protuhrvatska, a ne hrvatska obiteljska politika.

2. Legalna ubijanja nerođene djece

Hrvatska spada u skupinu najugroženijih zemalja zahvaćenih razornim procesom depopulacije,  a u njezinim zdravstvenim ustanovama se, suprotno općeljudskim moralnim i kršćanskim načelima i hrvatskim narodnim interesima, svakodnevno ubijaju nerođena djeca. Još uvijek je na snazi, iz komunističkog razdoblja naslijeđeni, «Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece» iz 1978. godine. Njime su legalizirani pobačaji i svake godine se ubija više desetaka tisuća nerođene djece. Primjenom toga zakona u Hrvatskoj državi ubijeno ih je i više stotina tisuća. Kakav je to gubitak? Kakva narodna tragedija? Kakvo zlodjelo? Težak je to, prema moralnim i vjerskim kriterijima, najteži, smrtni grijeh!

3. Prometnice – masovna gubilišta

Hrvatska je među vodećim zemljama po broju prometnih nesreća. Prometnice uzimaju danak u krvi. Građani, uključujući i mlade, masovno ginu na cestama. U gradovima su ugrožena djeca. Na ulicama godišnje gine po nekoliko školskih odjeljenja i skupina predškolske djece. Starija mladež je uključena u promet i masovno gine na cestama. Tragedije se najčešće događaju tijekom vikenda, kada mladi pod utjecajem alkohola jure prometnicama. Događaju se i u kasne noćne i «sitne» jutarnje sate, kada se umorni, pospani, omamljeni zaglušujućom glazbom, nikotinom i alkoholom, a i drugim opojnim sredstvima, vraćaju iz diskoklubova i sa omiljenih «zabava». Tragična su to zbivanja koja dosežu i ratna stradanja, a «naša» vlast i službena SDP-ova politika ništa učinkovito ne poduzima da se to spriječi i onemogući.

4. Samoubojstva, čak i djece

U Hrvatskoj se tijekom deset godina dogodilo 10000 samoubojstava. To je još jedan neslavni rekord. Među samoubojicama su u velikom postotku dragovoljci i junaci Domovinskog rata, razočarani domoljubi, invalidi, nejaka djeca, mladež koja je izgubila smisao za život i vrijednosti. U posljednje tri godine čak 270 samoubojstava su počinili malodobnici, a među njima je i 80 djece mlađe od 14 godina. Kakva je to politika koja potiče i tjera ljude, domoljube, dragovoljce, djecu, mladež u smrt i koja ništa ili gotovo ništa ne poduzima da se uklone uzroci takvih tragičnih zbivanja ?

5. Posve zanemareno odgajanje

Hrvatska vlast i politika su zanemarile osmišljeno i ljudski usmjereno odgajanje. Nema sustavnog, pedagoški usmjerenog djelovanja, odgojna funkcija škole je zapostavljena, djeca su bez nadzora, 50% roditelja ne znaju gdje su im djeca, što rade i s kim se druže, a ona su prepuštena negativnim utjecajima ulice, noćnih lokala, diskača, asocijalnih skupina. Bumerang nam se vratio. Mladež je nad provalijom, a jednim dijelom već je i u njoj. Djeca su svakodnevni počinitelji teških kaznenih djela i zlodjela. Ona provaljuju, kradu, siluju, ubijaju. Nasilje ulazi i u škole. Nasljednici naše budućnosti masovno stradaju na stranputicama života – fizički, duševno i moralno, a politika to promatra i ignorira. Tako se ne može živjeti, ni preživjeti.

6. Pošast ovisnosti

Droga je najveća pošast našega vremena. Zlo se epidemijski širi na sve strane. Zahvatilo je sve naše gradove, velike i male, sve pokrajine, čak i sela. Broj ovisnika ubrzano raste. Za desetak godina porastao je 800 posto. Broje se na tisuće, desetke tisuća, govori se i o 100.000 ovisnika. Mnogi će završiti život u ranoj mladosti, a drugi trajno snositi posljedice sve do smrti. A vladajuća politika i političari nakon siječnja 2000. ni tu opasnost nisu sagledali, ne zvone na uzbunu, ne poduzimaju mjere zaštite. Što više, oni predlažu legalizaciju droga, a već zatvorene dilere puštaju na slobodu.

7. Masovno iseljavanje, poglavito mladih stručnjaka

Kada narodu prijeti izumiranje, svaka razumna nacionalna i populacijska politika pored mjera poticanja rasta nataliteta uključuje i mjere zaustavljanja iseljavanja i povratka iseljenika u domovinu. Te su mjere jamstva biološkog opstanka, svekolikog napretka i razvitka, a iz Hrvatske se posljednjih godina iselilo oko 150 tisuća mladih stručnjaka i znanstvenika. S njima Hrvatska gubi svoje najveće bogatstvo. Izvoz ljudi, mladih fakultetski osposobljenih stručnjaka, siguran je put u gospodarsku propast i biološki nestanak, a ministar javnih radova, obnove i graditeljstva R. Čačić tim je mladim stručnjacima preporučio odlazak i zapošljavanje u inozemstvu. Kakav je to ministar i kakva je to politika. Politika nestanka Hrvata na prostorima Lijepe naše domovine.

Svi naznačeni grijesi imaju isti učinak – sve nas je manje i manje. Obitelj je vrelo i nositeljica života, a dokument «Nacionalna obiteljska politika», i na njemu zasnovani obiteljski zakoni, razaraju hrvatske obitelji i presušuju izvore života. To je politika izumiranja, politika da nas manje ima. Ona je siguran put u propast, u biološki nestanak. Stoga je treba osuditi i odbaciti!

IV. KUČIĆE NASTAVLJA TRADICIJU I IDE DALJE

Hrvatskoj trebaju izvori života, mnogo, mnogo takvih zdravih i nepresušnih izvora širom domovine, u svakom njenom kutku i zaseoku. Trebaju nam brojni i stabilni brakovi, skladne i snažne obitelji s mnogo djece. Hrvatima treba potomstvo koje će napučiti opustjele prostore, pokrajine i naselja Lijepe naše, nastaviti putove i djela svojih očeva, djedova i pradjedova i osigurati bolju i ljepšu budućnost narodu svomu.

Tijekom mukotrpne hrvatske povijesti naš narod je kroz stoljeća branio, čuvao i očuvao rodna ognjišta, svoje domove i domovinu. Očuvao ih je rađanjem, brojnim potomstvom, domoljubljem i vjerom katoličkom. A danas? Kao da je nestalo opuštanje, gase se ognjišta, napuštaju roditeljski domovi, nestaju cijela naselja. To je velika opasnost za hrvatsku budućnost. Hrvatskoj trebaju Hrvati. Bez njih nema i ne može biti ni Hrvatske. Hrvatske majke ih trebaju rađati, hrvatske obitelji njegovati i odgajati.

A naše Kučiće? Bogu hvala, drži se. Nije opustjelo. Ni komunistička tiranija ga nije satrla. Očuvalo je svoje domove, rodna ognjišta, svoje mjesto, zaseoke. Izgradilo je novu crkvu, sačuvalo školu. Nije zaboravilo ni stare običaje, poštuje i vraća se tradiciji svojih predaka. Djeca se rađaju, školuju, njeguju i kulturno stvaralaštvo svoga kraja. Rodna ognjišta zovu, zovu i povezuju sve Kučićane, i one koji žive izvan rodnih Kučića diljem domovine i svijeta.

Kučiće ide dalje. Okrenuto je životu, budućnosti. Istina, ima dosta neudanih djevojaka i neoženjenih mladića. I oni bi morali slijediti tu životnu usmjerbu, svoje majke, bake i prabake. Ženiti se, izgrađivati tople obiteljske domove, rađati djecu. To je ono što treba i našim Kučićima i svekolikoj domovini Hrvatskoj. Samo oživljavanje života može osigurati obiteljsku i narodnu budućnost. To je, doista, hrvatsko biti ili ne biti, opstati ili nestati. Kučiće se, u biti, opredijelilo za život, za budućnost, za svoje i hrvatsko biti i opstati.

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.2 (17)