Živimo u doba naglog razvitka znanosti, tehnike i tehnologije, u doba postizanja materijalnih dobara, ali i postojanja teških zločina, širenja mafije, nepravde, genocidnih ratova i gaženja ljudskoga dostojanstva. Čovjek postaje sve moćniji ali i nečovječniji. Opsjednut mogućnošću ljudske spoznaje i lagodnog života, zanemaruje vrijednosti. Homo sapiens počinje zaboravljati da je i homo moralis. Proces obezvrjeđivanja vrijednosti rezultirao je vrijednosnom krizom, koja prijeti nesagledivim negativnim posljedicama.

Vrijednosno utemeljenje demokracije

            Demokracija u značenju suverenosti i vladanja naroda izraz je ljudskih težnji za postizanjem sveopće pravde. Njezina bit je u poštovanju općeljudskih vrijednosti, slobode, bratstva i jednakosti za sve ljude jer su, po svojoj ljudskoj naravi, jednakovrijedni i jednakopravni. U demokratskom društvu iznad svega cijeni se ljudsko dostojanstvo, sloboda, pravda, stvaralačko angažiranje, rad, poduzetništvo. Tako bi trebalo biti. Demokracija znači višu kakvoću života, uljuđene međuljudske odnose. Ona je duboko vrijednosno utemeljena.

            Životna stvarnost se, međutim, često razlikuje od stanja kako bi trebalo biti. Demokracija ima i svoje naličje. Proces demokratizacije afirmira i širi čovjekovu slobodu, a ona se često shvaća kao apsolutna sloboda čime se pretvara u samovolju, nasilje i anarhiju.

            Sloboda nije i ne može biti apsolutna sloboda koja bi pojedincima omogućavala da rade što žele. Tako shvaćena sloboda bila bi pravo jačih da rade što hoće, da čine zlo, podčinjavaju, zlostavljaju, ugnjetavaju, vrijeđaju, iskorištavaju pa i uništavaju slabije. Takva bi sloboda bila negacija slobode za sve one koji se ne mogu oduprijeti samovolji i nasilju silnika. Riječju, apsolutna sloboda nije sloboda nego nasilje, anarhija, a istinski ljudska sloboda je etička sloboda. Ona je moralno ograničena, a granica joj je sloboda drugih ljudi. To znači da naša sloboda ne smije narušiti ili ograničiti slobodu drugih. Etički i vjerski normativ glasi: «Ne čini drugima što ne bi želio da i oni tebi čine!» Kada se to zanemari nastupa moralna kriza sa svim strahotama naličja demokracije. Ona obilježava i doba u kome živimo.

            Čovječanstvo se nalazi pred opasnošću samouništenja. Zabrinutost je velika, upozorenja brojna. Humanistički orijentirani mislitelji upozoravaju suvremenike da trezveno analiziraju, i s ljudskog motrišta valoriziraju, sve svoje postupke i planove razvitka, jer nije posve jasno kuda nas vode – prema blagostanju ili u katastrofu. Očito je da put ljudskoga napretka nije bez rizika i da treba odgovorno ljudski vrednovati svaki slijedeći korak da se kretanje ne pretvori vratolomno rušenje u provaliju bez dna.

            Unatoč tomu, neki se znanstvenici i pedagozi, zaneseni bogatstvom znanstvene spoznaje, bave samo ljudskim intelektom, zapostavljajući osjećajnu, vrijednosno – doživljajnu i na njoj zasnovanu voljno – djelatnu sastavnicu čovjekova bića. Tako izdvojeni i favorizirani egzaktni racionalitet može se sukobiti, i u životu se često sukobljava, s humanitetom. Nalazimo se pred opasnošću angažiranja čovjekova intelekta protiv čovječnosti, a nerijetko su ga tako i angažirali. Izlaz je u duhovnoj obnovi, a ona predstavlja sustavno i trajno njegovanje smisla za vrijednosti.

Što su vrijednosti?

            Čovjek je vrijednosno biće. Vrijednosno stajalište zauzima prema svemu što ga okružuje. Prema vrijednosnim kriterijima procjenjuje, mjeri i usmjerava svoje postupke i tijekove povijesnoga kretanja. Prema njima razlikujemo dobro od zla, pozitivno od negativnoga, humano od nehumanog. Bez vrijednosnih kriterija i doživljaja izgubio bi čovjek sposobnost ljudskog vrjednovanja, nestao bi osjećaj ljudskosti, ljudskog dostojanstva, potamnjeli bi ljudski ideali, iščezla bi čovječnost, to bitno ljudsko određenje. Vrijednosni kriteriji i sposobnost vrjednovanja potrebni su čovjeku isto toliko koliko i sposobnosti i postignuća ljudskog spoznavanja.

            Svijet u kojem živimo znakovit je po tomu što istupa kao svijet vrijednosti. Svaka pojava događaj, ljudski čin – ima za nas neku vrijednost. A što su vrijednosti? One su trajni i vječni putokazi duha, kriteriji prema kojima vrjednujemo sve što postoji, prema kojima određujemo smisao svijeta i života. Očituju se u odnosu ljudskoga bića prema dobru. One su poželjna dobra, mete ljudskih čežnji, nešto u čemu čovjek nalazi radost i sreću, smisao i samoostvarenje. One su objektivne odlike stvari i pojava koje se subjektivno doživljavaju i cijene. S njima nam se otkrivaju novi i sve širi vrijednosni horizonti. Vrijednosti osmišljavaju čovjekov život, usrećuju ga izgrađuju, obogaćuju i oplemenjuju. Život bez vrednota doista bi bio bezvrijedan život, prazan, pust, promašen, život u tami vrijednosne noći.

            Vrijednosti se manifestiraju kao: dobra potrebna za život i duhovni razvitak, ciljevi prema kojima se krećemo, ideali kojima težimo, krajnje svrhe ljudskih nastojanja. Mogu biti materijalne i duhovne. Prve su vezane uz tjelesni, a druge uz duhovni život i razvitak ljudskoga bića. Osnovicu čine materijalne, što osiguravaju sredstva potrebna za život, a životni smisao i značenje određuju više duhovne vrijednosti. Simbolizira ih istina, dobrota, ljepota, ljubav, pravda, svetost i druge općeljudske vrijednosti. Proučava ih filozofijska disciplina a k s i o l o g i j a ili teorija vrijednosti.

            Vrijednosti utemeljuju ciljeve, ideale, svrhe prema kojima usmjeravamo ljudska nastojanja, a spoznaje su u funkciji sredstava pomoću kojih ostvarujemo postavljene svrhe. To znači da su vrijednosni kriteriji i razina vrijednosti iznad spoznajne razine. Oni osmišljavaju i ljudski usmjeravaju spoznajne djelatnosti i rezultate spoznavanja. Nije spoznajno područje nadređeno vrijednosnom, kako se obično misli pod utjecajem jednostranog intelektualizma, nego obratno, vrijednosno je nadređeno spoznajnom. Kada se ti odnosi poremete, nastupa moralna kriza i kriza vrijednosti. Ona je obilježila prilike u kojima smo živjeli. Uvjetovala je pojavu moralnog bezakonja, obezvrijedila ljudske vrijednosti i prouzrokovala moralnu pustoš što je kulminirala u velikosrpskom genocidnom ratu i zločinima protiv čovjeka i čovječanstva.

Vrijednosni sustav

            Za vrijednosti je znakovit odgovarajući sustav ili ljestvica vrijednosti. One su po svom vrijednosnom značenju hijerarhijski postavljene pa ih treba razvrstati u ljestvicu, skalu ili vrijednosni sustav. U takvom etičkom sustavu spomenute materijalne vrijednosti su na podnožju, a duhovne pri vrhu vrijednosne ljestvice. Tako npr. H. H e n z promatra vrijednosti s vrha ljestvice ljestvice i postavlja skalu koja se sastoji od osam razina. Na najvišoj razini su religijske vrijednosti, potom slijede etičke, intelektualne, estetske, društvene, političke, ekonomske i biološke. S obzirom na njihovo opće značenje razlikovati treba univerzalne, generičke ili općeljudske vrijednosti, koje postavljaju općeljudske moralne kriterije, socijetalne ili vrijednosti konkretnog društva gdje posebno značenje imaju nacionalne vrijednosti i za pojedinca posebno važne personalne i obiteljske vrijednosti. Socijetalne, nacionalne, personalne i obiteljske moraju poštovati više i njima nadređene općeljudske moralne kriterije.

            Tako je izgrađen etički sustav vrijednosti nalik na piramidu široke osnovice konkretnih dobara i visokog vrha koji krase vrijednosti istine, dobrote, ljepote, pravde, svetosti i druge. Na samom vrhu je najviša vrijednost, opće dobro, prema kojem se ravnaju sve druge vrijednosti. Dobro je ono što je upravljeno na više, a zlo što teži prema nižim vrijednostima i u biti je negacija vrijednosti. To je važan kriterij prilikom svakoga ljudskoga odlučivanja, vrjednovanja i djelovanja.

            Iz perspektive odgojnih nastojanja posebnu važnost imaju duhovne vrijednosti – etičke (ljudsko dostojanstvo, moral, sloboda, pravda, čovječnost, savjesnost, tolerantnost, rad, dužnost, odgovornost…); religijske (Bog, svetost, vjera, Crkva, molitva, sveta misa, sakramenti, uskrsnuće, život vječni, ljubav, dobrota…), estetske (ljepota, umjetnost, pjesništvo, glazba, slikarstvo, kultura, umjetničko stvaralaštvo…), odgojne (osobnost, odgoj, zdravlje, istina, dobrota, ljepota, stvaralaštvo…), nacionalne (domovina, sloboda, suverenitet, narod, nacionalni ponos, rodoljublje, domoljublje, nacionalna himna, grb, zastava, povijest, kultura, jezik, običaji, tradicija…), osobne i prijateljske (osobno dostojanstvo, ljubav, brak, obitelj, potomstvo, roditeljstvo, rodbinski odnosi, majka, otac, dijete preci, poštovanje starijih, vjernost, obiteljska privrženost, prijateljstvo, iskrenost, čestitost…).

Odgoj za vrijednosti

            Čovjek ne može živjeti, razvijati se i ljudski djelovati hranjen samo potrošačkim dobrima. Za potpun život i ljudsko djelovanje potrebne su mu i vrijednosti. To poglavito vrijedi za mlade ljude, koji su duboko osjećajni i prijemčivi za vrijednosti. Oni traže smisao života, imaju svoje mladenačke ideale, osjećaju glad i žeđ za vrijednostima. Ali ako im ne pokažemo pravi smisao, ako im ne omogućimo vrijednosno doživljavanje, naći će smisao u besmislu života; umjesto ideala prihvatit će idole i naći se u vrijednosnoj dezorijentaciji. Osjetit će prazninu, usamljenost i napuštenost. Stoga im moramo pomoći, pokazati smisao života i odgajati ih za istinski ljudske vrijednosti.

            Mladima su potrebna određena materijalna dobra za podmirenje životnih potreba, ali više svega im je potrebna duhovna hrana i ljudska usmjerba. Potrebni su im životni uzori, ideali, vrijednosti. Potrebno im je bogatstvo vrijednosnog doživljavanja, punoća mladenačkog života i jasnoća smisla življenja. I t je ono najbitnije i najvrjednije što su im roditelji, učitelji i odgajatelji dužni pružiti.

            Smisao za vrijednosti je temeljna odrednica moralnog čovjeka (homo moralis). Čovjek kao razumno i vrijednosno biće ne smije dopustiti da njegovo potomstvo luta bez busole i da se opredjeljuje za stavove koji negiraju ljudske stečevine i vrijednosti. Riječju, odgoj nije i ne smije biti vrijednosno neutralan. On je duboko vrijednosno angažiran, a ta angažiranost pretpostavlja i traži da je u funkciji postizanja istinski ljudskih, općeljudskih i nacionalnim vrijednosti. Život mora imati svoje etičke vrjednote i ideale. Oni mu daju ljudski smisao, duboko etičko značenje i ljepotu.

            Djeca, mladež, ljudi se odgajaju ne samo time što stječu potrebna znanja i razvijaju sposobnosti, nego i time što se usavršava njihov smisao za vrijednosti i vrijednosno doživljavanje, što se obogaćuju novim vrijednostima. Naime, činjenice i zakonitosti se spoznaju, a vrijednosti duboko doživljavaju. Temeljna svrha odgajanja je u postizanju najviših vrijednosti. Stoga odgojni proces mora biti vrlo bogat vrijednosnim doživljavanjima, mora emocionalno angažirati učenike. Time se budi osjetljivost i njeguje smisao za vrijednosti, tako se izgrađuju ljudske osobnosti kao najviše ovozemaljske vrijednosti.

            Duhovna obnova i izlazak iz društvene krize na svim poljima od gospodarskoga do kulturnog i moralnog, pretpostavlja, dakle, reafirmaciju moralnih kriterija i vrijednosti, preispitivanje savjesti, pokajanje i obraćenje, dosljedno životno svjedočenje istine, dobrote, pravde, čovječnosti. A takva vrijednosna preobrazba nalaže sustavno izgrađivanje smisla za vrijednosti i njegovanje vrijednosnih doživljaja u svim odgojnim postupcima.

            Odgoj je vrijednosna kategorija i stoga vrijednosne usmjerbe i doživljaju moraju prožimati sva njegova nastojanja. Takvi vrijednosno osmišljeni i osjećajno doživljeni ideali potiču na velika djela. Oni daju čovjeku divovsku snagu kojom pokreće kotač povijesti, mijenja prirodu i međuljudske odnose. Oni su i glavno uporište naše duhovne obnove, odgojne i moralne preobrazbe.

Zov rodnih ognjišta, 2003. br.1 (16)