Učinkovitost odgojno-obrazovne djelatnosti podrazmijeva i uključuje dva važna pitanja. Ta pitanja su: Što? i Kako? Odgovor na prvo pitanje objašnjava što odgojem i obrazovanjem treba postići, a odgovor na drugo pokazuje kako to treba ostvariti. Prvo pitanje aktualizira problem pedagogijske t e l e o l o g i j e, tj. pitanje smisla, svrhe, ideala, cilja i zadaća odgojno-obrazovne djelatnosti, a drugo se odnosi na njezinu organizaciju i ostvarivanje. Ostvarivanje, dakle, pretpostavlja i traži jasnu svrhu. Takva svrha mora biti razumljiva, prihvatljiva i poticajna za učitelje i sve odgajatelje.

Temeljna Svrha

            S v r h a odgojno-obrazovne djelatnosti odnosi se na osobnost, lik čovjeka koji se želi postići odgajanjem. A suvremena odgojna nastojanja upravljena su na poticanje i izgrađivanje č o v j e k a u komu se skladno povezuju tjelesne sposobnosti i zdravlje, duhovno bogatstvo, intelektualne sposobnosti i samostalnost, moralna snaga i dobrota, estetski smisao za skladno i lijepo, kultura rada, učinkovitost i stvaralaštvo.    

            Glavne  odgojne vrijednosti su z d r a v l j e, i s t i n a , d o b r o t a, l j e p o t a  i  s t v a r a l a š t v o . S toga sva odgojna nastojanja moraju biti u funkciji očuvanja zdravlja, razvijanja i usavršavanja čovjeka kao razumnoga i plemenitog ljudskog bića, njegova uvođenja u carstvo istine, ljepote i dobrote, u područje stvaralaštva. To znači da su takva nastojanja u funkciji izgrađivanja ljudske osobnosti s razvijenim smislom za vrijednosti, koja teži za uspostavljanjem istinski ljudskih odnosa u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo, u suglasju s vrijednosnim stavovima o čovjeku kao najvrjednijem biću ovozemaljskog života.

            Polazeći od hrvatske, europske i svjetske tradicije, postignuća i stremljenja razvitka, moramo izgraditi odgojni i školski sustav koji će pružanjem kvalitetnih znanja, razvijanjem tjelesnih i intelektualnih sposobnosti, kulture učenja, kulture rada i kulture ponašanja, izgrađivanjem moralno-ljudskih odlika i smisla za vrijednosti osposobljavati mlade generacije za život, omogućiti napredak domovine Hrvatske i njezinu integraciju u europska i svjetska gospodarska i kulturna kretanja.

            U suglasju s tim smisao je i svrha odgojnih nastojanja odgajanje zdravog, sposobnog, čestitog i kulturnog čovjeka koji će spremno, odgovorno i stvaralački sudjelovati u svim životnim manifestacijama, u obiteljskoj, narodnoj i crkvenoj zajednici, u profesionalnim djelatnostima, društvenom i kulturnom životu i u ljudski osmišljenom provođenju slobodnog vremena.

            Krajnja s v r h a su zdravi, obrazovani, sposobni i čestiti ljudi, ljudi bistra uma, spretnih ruku, snažne volje i čiste savjesti, koji će biti nositelji cjelokupnoga gospodarskog, društvenog, kulturnog, demografskog i moralnog napretka.

Glavne zadaće

           

            Gore naznačena temeljna svrha pokazuje krajnji domet odgojnih nastojanja, a kako je taj domet dosta daleko i svrha je prilično uopćena, prilikom realizacije treba je raščlaniti, konkretizirati da se uoče bitni sastavni dijelovi, sastavnice, manje ali određenije cjeline, koje treba postići tijekom odgojnih postupaka  i djelovanja. To se postiže određenjem konkretnijih zadaća. Izdvojit ćemo sedam takvih zadaća.

1. Usvajanje sustava znanja

            Da bi mogao aktivno sudjelovati u životu i potpomoći njegovo unapređivanje na različitim područjima obiteljskoga i društvenog života, suvremenom čovjeku su potrebna znanja. On mora poznavati temeljne zakonitosti koje upravljaju suvremenim svijetom, mora usvojiti sustav znanja koji sadrži osnovne spoznaje o prirodi i ljudskom društvu, znanja iz područja narodnoga gospodarstva i međuljudskih odnosa. Potrebno mu je poznavanje moralnih načela i kriterija kako bi mogao razlikovati dobro od zla, moralne od nemoralnih postupaka u životu.

            Stoga je važna zadaća odgojno-obrazovne djelatnosti razvijanje želje za učenjem, omogućavanje stjecanja znanja i osobno obogaćivanje spoznajama, ulaženje u zavičajnu, nacionalnu i svjetsku riznicu znanja koja uvode mlade ljude u široko područje kulture - znanosti i umjetnosti, proizvodnje i tehnike, morala i ljudskoga života uopće i omogućuje stjecanje općeg i stručno-pozivnog (profesionalnog) obrazovanja.

2. Formiranje umijeća i navika

            Navike su temelj ponašanja. One su osnova vladanja, osobne kulture, morala. O njima ovisi odnos pojedinca prema prijateljima, članovima obitelji, drugim ljudima uopće, ali i prema dužnostima, obvezama i svemu što nas okružuje. Za suvremenu kulturu “činiti” je isto toliko znakovito koliko i “znati”, a “znati kako” jednako je važno za suvremenoga čovjeka kao i poznavanje činjenica.

            Znanja nalaze svoj smisao u praktičnoj primjeni, a nju omogućuju umijeća  i navike. Bez praktičnih umijeća i navika ljudi ne bi bili sposobni za život i rad. Uz njihovu primjenu održavamo osobnu higijenu, jedemo, hodamo, govorimo, čitamo, pišemo, obavljamo sve što nam je potrebno u krugu obitelji, na radnom mjestu, u školi, na fakultetu, u društvenom životu. Naša spretnost i umješnost, naše radne sposobnosti i učinak ovise o tomu u kolikoj mjeri smo ovladali umijećima i navikama.

            Zato u procesu odgoja i obrazovanja treba posebno istaći razvijanja praktičnih umijeća i navika čitanja, pisanja, računanja, služenja rječnicima, priručnicima, enciklopedijama  i drugom priručnom literaturom, rukovanje osnovnim alatima, različitim sredstvima i pomagalima, mehanizmima i strojevima, priborom i instrumentima u procesu učenja i rada, stjecanje informatičke pismenosti uz  korištenje kompjutora. Jednako je važno razvijanje osnovnih higijensko-zdravstvenih navika i navika tjelesnog vježbanja radi očuvanja zdravlja i optimalnoga tjelesnog razvitka, praktično osposobljavanje za život u njegovim najraznovrsnijim manifestacijama uz pomoć umijeća i navika racionalnoga i učinkovitog djelovanja kao i kulturnoga ponašanja i korištenja slobodnoga vremena.

3. Razvitak sposobnosti                     

            Sposobnosti su ključ kojima se otvaraju vrata čovjekovih mogućnosti. O njima ovisi učinkovitost, stvaralaštvo, moć i bogatstvo pojedinaca, ali i naroda, zemalja, ljudske zajednice. Stoga ih treba sustavno poticati i razvijati od najranije dobi. Suvremena znanost, društveni život, narodno gospodarstvo, proizvodna tehnika i tehnologija traže ljude razvijenih sposobnosti koji su  sposobni za učinkovito, samostalno, stvaralačko mišljenje i djelovanje.

            U suglasju s tim školska nastava i svaki odgojno - obrazovni proces moraju se osloboditi jednostranog gomilanja podataka u učenikovu pamćenju (didaktički materijalizam) i usmjeriti se na razvijanje važnih psihomotoričkih, spoznajnih i stvaralačkih sposobnosti, sposobnosti mišljenja i zaključivanja, stvaralačke mašte, promatranja i percipiranja, analiziranja i sintetiziranja, apstrahiranja i generaliziranja, klasicifiranja i sistematiziranja; razvijanja sposobnosti usmenog i pismenog izražavanja, učenja, stvaralačkog rješavanja problema, istraživačkih sposobnosti, sposobnosti estetskog uočavanja, doživljavanja, vrjednovanja i ostvarivanja lijepog; te brojnih drugih sposobnosti koje omogućuju uključivanje novih generacija u obiteljski i društveni život na svim područjima.

4. Njegovanje kulture

            Kultura je osnova svega neovisno o tomu je li riječ pretežno o poznavanju ljudske kulture ili o njegovanju kulture učenja, kulture rada, kulture ponašanja i vrjednovanja ljudskih postupaka na svim područjima života i čovjekova djelovanja. Ova zadaća težište stavlja na ono drugo poimanje kulture, na osobnu kulturu svakoga pojedinca, što se očituje u procesu učenja i rada, ponašanja i djelovanja, u odnosu prema ljudskim postupcima i njihovu vrjednovanju.

            Njegovanje takve kulture prilično je zapostavljeno u školama, a škola je i kulturna ustanova. Često se zaboravlja na tu njezinu funkciju. Gotovo su je sveli na učilište, a njezine zadaće su mnogo šire, potpunije i plemenitije. Čovjek je u svojoj biti kulturno biće. Stoga u procesu njegova razvitka i uljuđivanja posebnu pozornost pokloniti treba kulturi učenja, rada, ponašanja i vrjednovanja.

            Bitna zadaća suvremene škole sastoji se  ne samo u tomu da u njoj učenici stječu znanja, nego i u tomu da u tijeku školovanja nauče kako se uči, da znaju pronaći izvore znanja i služiti se njima, praviti bilješke, pisati izvješća, referate, da znaju uočiti bitno, sažeti i rezimirati misao, lijepo se usmeno i pismeno izraziti, primijeniti znanje rješavati probleme. Škola mora naučiti mladog čovjeka učiti, da bi mogao što više naučiti u školi i nastaviti samoobrazovanje u životu. Isto tako u učenika i svih odgajanika razvijati treba kulturu rada, istraživanja, ponašanja i vrjednovanja. Njegovanje osobne kulture mora biti prepoznatljiva  oznaka našega odgoja i naše škole.

5. Razvijanje i oplemenjivanje osobnosti

            Čovjek je racionalno, ali i moralno biće, homo sapiens i homo moralis. Ima on svoju svijest i savjest, sposoban je za spoznavanje svijeta i ima svoj odnos prema drugom čovjeku, ljudskoj zajednici, prirodi u kojoj živi i svemu što ga okružuje. Njegova ljudskost i čovječnost je prije svega etičke naravi. Očituje se u odnosu prema drugim ljudima i ljudskim zajednicama, prema okolišu i ljudskim dužnostima, prema stečevinama kulture i civilizacije, materijalnim i duhovnim vrijednostima. Humanizam je homini humano uistinu moralnog značenja. Stoga je izgrađivanje pozitivnih ljudskih odlika, očovječenje čovjeka, razvijanje i oplemenjivanje osobnosti, središnja i bitna zadaća svakoga školskog i izvanškolskog odgajanja.

            Pozitivne ljudske osobine ili odlike očituju se u odgovornom odnosu prema drugim ljudima i samome sebi, prema obitelji i drugim zajednicama, prema domovini i drugim narodima, prema radu i ljudskim dužnostima, prema svim materijalnim i duhovnim vrijednostima. Simbolizira ih razboritost, istinoljubivist, dobrota, ljubav, prijateljstvo, pravednost, principijelnost, dosljednost, slobodoljubivost, karakternost. Obilježja su im humanizam i vladanje sobom, altruizam i poštovanje ljudskoga dostojanstva, razvijeni smisao za obiteljski  i društveni život, ljubav prema domovini i pozitivan odnos prema drugim narodima, osjećaj dužnosti i odgovornosti, odanost ljudskim idealima i pozitivan odnos prema svim stečevinama ljudske kulture i civilizacije.

            Riječ je o pozitivnim ljudskim svojstvima, moralnim kvalitetama, odlikama osobnosti koje čovjeka i čine č o v j e k o m dostojnim toga imena i najviše ovozemaljske vrijednosti, bića stvorenog na sliku i priliku Božju. Očituju se u plemenitom srcu, snažnoj volji i čvrstom karakteru. Time se postiže socijalna i moralna zrelost. Takve osobnosti prepoznajemo po izgrađenim moralnim stavovima, motivima, osjećajima, uvjerenjima i postupcima, po suglasju misli, riječi i djela (ratio, oratio, operatio). Poticanje, razvijanje i njegovanje takvih odlika osobnosti mora biti sastavni dio svake školske i izvanškolske odgojne djelatnosti, u obitelji i široj narodnoj zajednici. One su pretpostavke i osnova svakoga moralno zdrava društva.

6. Njegovanje smisla za vrijednosti

       Po svom ljudskom određenju čovjek je ne samo spoznajno nego i vrijednosno biće.Spoznaja mu osigurava snagu i moć, a vrijednosni doživljaji i stavovi životnu,ljudsku usmjerbu i opredijeljenost. A poznato je, snaga i moć mogu graditi ali i rušiti.Tek ljudske vrijednosne usmjerbe i stavovi pokazuju putove kojima treba kretati i kako se služiti snagom i moću da bi se ostvarili ljudski ideali, postigle željene svrhe, podmirile potrebe, omogućio napredak i razvitak.

            Vrijednosti, dakle, pokazuju, obilježavaju ciljeve, ideale, svrhe prema kojima upravljamo ljudska nastojanja, a spoznaje su u funkciji sredstava i instrumenata pomoću kojih ostvarujemo naznačene svrhe.To znači da su vrijednosti kriteriji i razina vrijednosti iznad spoznaje razine. Oni osmišljavaju i ljudski usmjeravaju spoznajne djelatnosti i rezultate spoznavanja. Bez osjećaja i razvijenog smisla za vrijednosti, bez vrijednosnih kriterija, izgubio bi čovjek ljudska obilježja, osjećaj za dobro i zlo, pozitivno i negativno, osjećaj dužnosti i ljudske odgovornosti, osjećaj ljudskosti, čovječnosti, humaniteta. Pretvorio bi se u svoju suprotnost.

            Zbog moralne krize i negativnog odnosa prema duhovnim, poglavito etičkim i religijskim vrijednostima u razdoblju komunističke ideologije, postoji glad mladih za vrijednostima. A mladi se i inače rado oduševljavaju vrijednostima, prihvaćaju moralno-etičke, estetske, religijske i druge vrijednosti ako im se one pravilno prezentiraju i dobro interpretiraju; ako postoje odgovarajući poticaji i uzori, vrijednosna doživljavanja i vrjednovanja u obitelji, školi, crkvi i široj društvenoj sredini. Bezvrijednim se život može zamisliti, kazao je prof. Vladimir Filipović, ali se bezvrijedan ne može živjeti. Stoga je obogaćivanje duhovnog života, njegovanje smisla za vrijednosti - materijalne i duhovne, etičke i estetske, kulturne i religijske, nacionalne i općeljudske - bitna zadaća svakoga odgajanja.

7. Sustavno odgajanje za kulturu ponašanja, za ljubav, brak, obiteljski

život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo

            Moralna kriza i kriza vrijednosti, u razdoblju dominacije komunističke ideologije, prouzrokovale su krize obitelji, roditeljstva, nataliteta. Zbog zanemarivanja odgojne funkcije u školi, obitelji i u širim društvenim zajednicama, mladež je sve više izložena negativnim utjecajima ulice, “industrijske zabave” i antisocijalnih grupacija. Zapostavljena je kultura ponašanja, a asocijalni postupci, nikotin, alkohol, droga i seksualno iživljavanje sve više prijete razornim učincima. Sve to upozorava na prijeku potrebu odgojne preobrazbe. A duhovna obnova i odgojna preobrazba traže sustavno odgajanje djece i mladeži za kulturu ponašanja, za ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo.

            Takav odgoj obogaćuje emocionalni život, razvija odgovarajuća uvjerenja i stavove, osjećaj dužnosti i odgovornosti, izgrađuje težnju za zajedničkim životom u braku i obitelji, oblikuje navike kulturnog ponašanja na svim područjima života, njeguje osjećaj materinstva, očinstva i odgovornog roditeljstva, potpomaže pronatalitetnu populacijsku politiku i demografsku obnovu Hrvatske.

            Takvo se odgajanje pojavljuje kao prijeka potreba i trajna zadaća. O učinkovitosti toga odgajanja ovisi ljepota međuljudskih odnosa, bračna stabilnost i sreća obiteljske zajednice, a o njima naša budućnost - gospodarski, društveni i kulturni napredak sveukupnog naroda i naše domovine Hrvatske. Stoga je odgajanje za kulturu ponašanja, za ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo - jedna od najvažnijih zadaća u procesu odgojne preobrazbe, narodnog preporoda, demografske i duhovne obnove hrvatskoga naroda.

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2002. br.1 (14)