U prošlom broju (br. 2/1999.) Zova rodnih ognjišta započeli smo pisanje o mjerama i roditeljskim postupcima koji se preporučuju u obiteljskom odgoju, jer dobro djeluju na djecu i, gotovo redovito, daju pozitivne odgojne učinke. Tako smo, pod naslovom “Od osobnoga primjera do ideala”, preporučili roditeljima da svoju djecu odgajaju osobnim primjerom, upućuju ih i na druge primjere, da im budu uzori u dobrim postupcima, oduševljavaju ih za dobro i potiču razvitak ideala.

            To su, nema sumnje, vrijedne pedagoške mjere, ali takvih mjera ima mnogo pa treba nastaviti s pisanjem i razmatranjem i drugih pedagoških postupaka, koji se mogu preporučiti roditeljima kao dobri i učinkoviti. U ovom ćemo prilogu težište razmatranja staviti na postupke koji angažiraju djecu, koji traže njihovo aktivno sudjelovanje u životnim manifestacijama.

            Učiti se može i duhovno oplemenjivati na različite načine: slušanjem ili čitanjem dobrih pouka, gledanjem vrijednih, poučnih primjera, druženjem i raspravljanjem s ljudima od kojih se može učiti i štošta dobra i korisna naučiti, ali dobro odgajanje mora uključiti i različite mjere koje pretpostavljaju i traže djelatno angažiranje i samih odgajanika u odgojnim postupcima. Ako je odgojen onaj tko dobro postupa, tada odgajanje nije moguće bez aktivnog uključivanja odgajanika u odgojni proces.

            U ovom članku, pod zajedničkim nazivom “Od organizacije života do navikavanja djece na rad”, razmotrit ćemo četiri takva postupka: organizaciju života u značenju pravilna rasporeda dnevnih djelatnosti, važnost dječje igre, kulturne razonode i navikavanja djece na rad.

Važna je organizacija života

            Vrlo vrijedno odgojno sredstvo je dobar dnevni raspored života i raznovrsnih djelatnosti. Njime se regulira vrijeme potrebno za rad i odmor, spavanje i bdijenje, igru i učenje, jelo i boravak na zraku, razne djelatnosti i počinak. Važno je da se određene aktivnosti pravilno izmjenjuju iz dana u dan, da se djeca navikavaju na određeni redoslijed djelatnosti koje se ritmično ponavljaju. Dnevni raspored uveliko pomaže formiranje higijenskih, kulturnih i radnih navika. On pomaže razvitku osjećaja za rad, disciplinu, formiranje smisla za urednost, točnost, samostalnost i odgovornost, razvija i jača osjećaj dužnosti i odgovornosti i druge pozitivne odlike osobnosti. Naime, dobre navike, osmišljene plemenitim svrhama, postaju krijeposti. Takvo pozitivno djelovanje, razumije se, može imati samo onaj dnevni raspored koji je razuman i svrhovit, primjeren dječjoj dobi i koji se doslijedno provodi.

            Dnevni je raspored odgojna mjera koja se najprije pojavljuje u čovjekovu životu. Ona se može primjeniti od samog rođenja, od prvog kupanja, hranjenja, spavanja, tj. navikavanja na red i čistoću, na pravilan raspored i redoslijed. Dnevni se raspored pojavljuje kao neki okvir u kojem se ritmično obavljaju pojedine djelatnosti. On navikava dijete da u određeno vrijeme radi, igra se, jede, odmara, šeće ili spava. Takav dnevni raspored mora postojati vrlo rano. Već u razdoblju dojenja roditelji moraju navikavati dijete na životni ritam, red i potreban raspored u svemu. Prema maloj djeci treba imati mnogo takta, ali se određeni red mora doslijedno provoditi. Pravilan raspored dužnosti i obveza mora biti temeljno pravilo obiteljskog života.

            Nesuglasice između roditelja i djece glede njihovih dužnosti i obveza ponajčešće su posljedica nepoštivanja rasporeda kao odgojnog sredstva. Umjesto da s djecom razgovaraju o dužnostima i obvezama svih članova obitelji i zajednički prihvate dnevni raspored u kojem je točno određeno vrijeme za pojedine dužnosti i obveze - roditelji to često zanemaruju, oslobađaju djecu dužnosti i obveza, rade umjesto njih, a kada im to postane teško, žale se da im djeca ne pomažu i da sav teret nose sami. Djeca se, doduše, moraju igrati, odmarati, veseliti, ali i učiti, raditi, obavljati ljudske dužnosti. Sve se to postiže dobrim dnevnim rasporedom koji se doslijedno primjenjuje. Stoga organizirajte obiteljski život u kojem će postojati i poštovati se takav dnevni raspored života i rada.

Služite se igrom

            Igra je osnovni oblik dječje djelatnosti. Ona odgovara djetetovoj psihofizičkoj strukturi, njegova je životna potreba i uvjet razvitka. Za malo dijete igra je najdraže zaposlenje, donosi mu najčišću ugodu i sreću, ispunjuje njegov život i oblikuje karakter. Njome sabire dragocjena iskustva, razvija svoje tijelo i svoju duševnost, upotrebljava svoje znanje, originalno stvara i krči sebi put u život. U igri dijete obogaćuje znanje, proširuje iskustvo, razvija govor, vježba i razvija psihičke i tjelesne sposobnosti, obogaćuje osjećajni život, u igri se priprema za složenije radne zadaće. Igra uvodi dijete u život, pomaže mu da upozna neka pravila zajedničkog življenja i međuljudske odnose, uči ga kako treba regulirati svoje ponašanje i zauzimati određene stavove.

            Mališan koji se mogao slobodno i radosno igrati smijelije stupa u život, pokazuje životnu energiju, optimizam i rado prihvaća određene radne zadaće. Pravilno postavljena igra disciplinira dijete, navikava ga na poštivanje pravila igre, reda i norma koje se moraju poštovati, razvija prijateljstvo, uvodi u svijet dužnosti i obveza.

            U igri djeca bogate svoje iskustvo, u igri osjećaju potrebu za suigračima i tako se zbiva proces socijalizacije. Stoga roditelji moraju djeci omogućiti da se igraju spontano i prirodno, moraju im osigurati prostor za igru, odrediti im vrijeme u granicama dnevnoga rasporeda, pružiti im jednostavne igračke i materijal. Za igru je potrebno još i društvo druge djece, približno iste dobi. Kada se djeca igraju, ne osjećaju potrebu za društvom odraslih i stoga im odrasli ne bi trebali nametati svoje stavove. Poželjan je samo nenametljivi nadzor da se igra ne bi pretvorila u surovost, sukobe, izrugivanje i druge nepoželjne manifestacije.

Omogućite djeci i razonodu  

            Uz igru postoji još jedan oblik zanimanja važan za oblikovanje osobnosti, a to je kulturna razonoda. Pojavljuje se u slobodnom vremenu. Taj oblik djelatnosti pojedinac slobodno odabire prema svom interesu i sklonostima, a u funkciji je aktivnog odmora, rekreacije, tjelesnog, intelektualnog, estetskog i moralnog razvitka. Smisao je u tomu da se slobodno vrijeme kulturno iskoristi čitanjem, umjetničkim doživljavanjem, slušanjem glazbe, gledanjem filmova i televizije, športskim ili tehničkim djelatnostima. Djeca i mladež vole razonodu i treba im je, u stanovitoj mjeri i prema dnevnom rasporedu, pružiti - u obitelji, školi i na drugim mjestima na koja zalaze mladi. Treba samo paziti da ta razonoda ima kulturno značenje. Za razvitak mladeži prikladne su i vrijedne umjetničke, športske i tehničke djelatnosti kao i obiteljske, školske, kulturne, nacionalne, vjerske i druge svečanosti.

            Vrijedna umjetnička ostvarenja imaju spoznajnu i estetsku funkciju, ali i vrlo snažno odgojno djelovanje. Ona potpomažu formiranje moralne spoznaje i uvjerenja. U njoj su dani sukobi dobra i zla, plastično su predstavljena pozitivna i negativna svojstva pojedinih likova. Mladi vrednuju njihove postupke, bogate svoje moralno iskustvo, odabiru svoje ideale. U tom pogledu umjetnička književnost dolazi na prvo mjesto. S pomoću nje možemo utjecati na estetski i etički razvitak djece i mladeži od predškolske dobi do zrelosti. Stoga navikavajmo djecu da u svoje slobodno vrijeme čitaju djela lijepe književnosti. Kazalište i film isto tako snažno djeluju na osjećajni život i potpomažu formiranje osobnosti. Tu mladež promatra odnose pojedinih likova prema drugim ljudima, radu vrjednotama i ima priliku vrednovati i te odnose, zauzimati stavove, odabirati uzore, obogaćivati svoje moralno iskustvo.

            Šport privlači mlade. Tu okolnost treba iskoristiti, jer u tjelesnim djelatnostima postoje velike mogućnosti razvijanja pozitivnih svojstava osobnosti i značaja. U njima ima mnogo radosti, bude se plemeniti osjećaji, životna vedrina, razvija športski duh, suradnja i prijateljstvo, očituju se inicijativa, snalažljivost, svladavanje teškoća, izdržljivost samostalnost, upornost, odlučnost i druge odlike. Zato te aktivnosti imaju veliko odgojno značenje u sustavu kulturne razonode u slobodnom vremenu.

            Tim vremenom treba se koristiti i na druge načine. Vrlo je dobro kada djeca i mladi ljudi pišu, dramatiziraju, crtaju, slikaju, muziciraju, skladaju i tako se kulturno razonode. Za sve to treba naći prikladne termine u dnevnom i tjednom rasporedu života i rada. Djeca i mladež osjećaju potrebu za razonodom. Ako im ne pružimo kulturne oblike, potražit će i prihvatiti nekulturne na ulici, u kafićima, noćnim klubovima, u drugim mjestima zavođenja mladeži i njezina usmjeravanja putovima propasti i cestama moralne i tjelesne smrti.

Navikavanje na rad

            Rad je ljudska potreba, obveza i dužnost, ali i snažno sredstvo odgajanja i moralnoga razvitka. Njime pripremamo djecu za društvene radne zadaće, ali ujedno i razvijamo, izgrađujemo njihove osobnosti, pozitivne odlike volje i značaja. Njime se stvaraju materijalna dobra i oplemenjuju ljudi. On pozitivno djeluje svojom organizacijom, radnom disciplinom, suradnjom, potpomaganjem, spoznajom dužnosti i odgovornosti, povjerenjem u sebe radošću uspjeha. Radom se razvijaju tjelesne, intelektualne i moralne čovjekove snage, uz njegovu pomoć uvodimo mlade u život. U procesu rada razvija se osjećaj dužnosti i odgovornosti, pozitivan odnos prema radu i prema materijalnim i duhovnim vrjednotama. U njemu se osjeća potreba za suradnjom i potpomaganjem, razvija se prijateljstvo, očituje inicijativa i samostalnost, upornost, ustrajnost, savjesnost i druge pozitivne odlike osobnosti. S pomoću njega društvo uvodi mlade u radnu i moralnu zajednicu. “Rad ulijeva ulje u lampu života, a misao je pali.”, isticao je J. Bellers. A kada su jednom upitali I. Newtona što je, prema njegovu mišljenju genij, znanstvenik je odgovorio: “Genij! To je rad!”

            O odgojnoj vrijednosti rada nalazimo vrlo lijepe, upravo klasične, misli u E. Zole. On je pisao, obraćajući se studentima: “Koliko sam puta ujutro sjedao za stol zbunjene glave, gorkih usta, mučen kakvim velikim, fizičkim ili moralnim bolom! I svagda, uprkos mojih patnji, poslije prvih minuta agonije, posao me je ublažavao i ukrepljivao. Vazda sam poslije svoga rada izlazio utješen, možda sa slomljenim srcem, ali još na nogama imajući snage da živim do sutra ... Jedini snažni narod jest narod, koji radi, i jedino rad može dati srdačnost i vjere ... I neka svaki bude uvjeren, da će u idućem stoljeću i u bezgraničnoj budućnosti pobjeda pripadati radu ... Mladeži, mladeži, ne gubi ni časa, već prioni na posao. Neka svaki od vas prigrli svoju dužnost, dužnost koja će mu ispuniti cio život. Ona može biti vrlo skromna, ali ipak zato neće biti manje korisna. Ne mari, koja će to dužnost biti, samo neka je bude i neka vas uvijek drži uspravljene. Kad je uredite bez preopterećivanja, i kad budete davali samo količinu, koju možete svakodnevno dati, ona će vam omogućiti, da živite u zdravlju i radosti, i oslobodit će vas mučenja od bezgraničnoga. Kako bi zdravo i veliko bilo ono društvo, u komu bi svaki njegov član donosio logičan dio rada! Čovjek, koji radi, uvijek je dobar!”

             Stoga odgoj u velikoj mjeri treba zasnivati na radu. Bitno je da su djeca zaposlena vrijednim zanimanjima koja razvijaju njihove sposobnosti, da su djelatno uključena u život i da se tako osamostaljuju, osposobljavaju za život. Ne privikavati djecu na rad, značilo bi zanemariti najbolje sredstvo njihova navikavanja na prihvaćanje i odgovorno izvršavanje obveza i dužnosti. Zato trajno i sustavno, u skladu s njihovim snagama i mogućnostima, navikavajmo djecu na rad. Razumije se on ne smije biti štetan za njihovo zdravlje i uvijek mora biti u funkciji razvijanja osjećaja dužnosti i odgovornosti. 

Zov rodnih ognjišta, 2000. br.1 (10)