U prvom ovogodišnjem broju našega “Zova rodnih ognjišta” upozorili smo na odgojne probleme i pisali o nekim pogrješkama roditeljskoga odgajanja. Naznačili smo: oslobađanje od poteškoća, blagonaklonost prema lošim postupcima, negativnu usmjerbu, pretjeranu strogost, apsolutnu slobodu, loše primjere, nedostatak odgovornosti i udovoljavanje svim željama.   Pogrješke treba poznavati da bismo ih se mogli kloniti, ali potom moramo znati kako treba postupati u odgoju djece da bi naša odgojna nastojanja bila učinkovita i da bi postigla željenu svrhu. Stoga ćemo, nakon pregleda pogrješaka u obiteljskom odgoju, pozornost pokloniti dobrom pedagoškom djelovanju, mjerama koje su pedagoški opravdane, roditeljskim postupcima koji se preporučuju jer dobro djeluju na djecu i daju pozitivne odgojne rezultate. Formulirat ćemo ih u obliku pedagoških preporuka ili savjeta.   U tekstu koji je prethodio spomenuli smo i nedostatak odgovornosti. U tim slučajevima obično nedostaje sluha za bilo koje i bilo čije savjete. Postoje, međutim, i brojni drugi slučajevi. Neki roditelji griješe,ali samo zato što ne znaju kako treba postupati u danom slučaju. Željeli bi najbolje, ali im nedostaje potrebno znanje i iskustvo. Ti roditelji imaju sluha i otvoreni su za nove spoznaje. Njima su potrebna upozorenja. Oni traže stručnu pomoć i njima su namijenjeni ovi savjeti.

   U ovom broju “Zova rodnih ognjišta” razmotrit ćemo nekoliko postupaka pod zajedničkim nazivom: Od osobnih primjera do ideala.

Odgajajte osobnim primjerom

Primjer ima veliko značenje u odgoju. Njegova je snaga i moć utjecaja u konkretnosti, zornosti i uvjerljivosti. On djeluje neposredno, posebno na djecu zbog njihove sklonosti i sposobnosti oponašanja. Dijete rado oponaša, sugestibilno je i reagira osjećajno. Ono uči oponašajući starije, prihvaća njihove sugestije, a posebno stavove bliskih osoba koje poštuje i voli. Tu okolnost treba iskoristiti i mladima pružiti primjere pozitivnoga ljudskoga djelovanja. “Odlike dobroga primjera su - kaže G.Šilih - očite: vrlo je zoran, djeluje nenametljivo, te upravo zbog toga više negoli riječi ili stvarne mjere (npr. kazne) uvjerava, objašnjava, dokazuje, privlači i sokoli.” Na primjere kao posebno snažna odgojna sredstva upozorava i A.Trstenjak: “Primjeri utječu cjelovito, čitav čovjek na čitavog čovjeka, zato i privlače, zastrašuju, pomaknu čovjeka iz ravnoteže u kojoj se nalazio, te ga dovedu do presudnih padova ili do veličanstvenih uspona. Primjeri su djela, te zato i utječu na djelovanje.”

   Veliku snagu odgojnog utjecaja primjera odavno su uočili pedagogijski klasici. J.A.Komensky smatra ga glavnim sredstvom moralnoga odgoja. I J.Locke vrlo je cijenio pozitivan primjer, smatrajući ga jednim od najjačih sredstava. U nas ga je vrlo pozitivno vrednovao D.Trstenjak. Savjetovao je roditelje: “Kakva hoćeš da ti budu djeca, takav budi najprije sam.” Pišući o dobrom primjeru kaže: “Što rade djeca? Što vide od oca. Tako kaže narod i pravo veli. Dijete gleda i sluša, a što vidi da drugi rade, to radi i ono;što čuje to i govori. Tako dijete uči i tako se odgaja...”

   Pozitivan primjer roditelja u međusobnim odnosima, u odnosu na djecu i druge članove obitelji, u održavanju osobne higijene, u radu, u društvenom angažiranju, kulturi ponašanja, u iskrenosti, poštenju, pravednosti i humanosti, u poštovanju ljudskoga dostojanstva, u uvažavanju moralnih dužnosti i obveza - izvanredno je snažno i djelotvorno odgojno sredstvo. Roditelji često zaboravljaju na to pa se pred djecom vladaju i nedolično. Poslije se čude ako im se i djeca tako ponašaju, premda je to logična posljedica njihovih postupaka. Ako želite da Vam se djeca vladaju kulturno i da djeluju moralno, morate paziti na svoje ponašanje, morate se sami tako vladati i tako djelovati.

Upućujte djecu i na druge primjere

Upozorili smo na važnost roditeljskoga primjera i uzornoga osobnoga svjedočenja. U životu, razumije se, postoje i drugi primjeri. I oni su vrlo važni u odgojnim nastojanjima. Posebice snažno djeluju primjeri istaknutih znanstvenika, umjetnika, kulturnih i javnih djelatnika i drugih poznatih osobnosti. Roditelji ih trebaju rabiti u svojim odgojnim nastojanjima, upozoravati djecu na takve pozitivne primjere. Osim primjera suvremenika, postoje i drugi primjeri koji imaju veliku odgojnu vrijednost, npr. umjetnički oblikovani likovi u književnosti, junaci na filmu, u kazališnim djelima, pozitivni povijesni likovi. Umjetnička obrada i sjaj povijesnih događaja daju tim primjerima posebnu snagu i moć pozitivna moralnog djelovanja.

   Svi ti primjeri mogu pomoći roditeljima u ostvarivanju odgojnih zadaća. “Samo autentični junaci, suvremeni moralni geniji, velikani uma i srca - a ne bijedne i efemerne zvjezdice športskog, filmskog i mondenog “neba”! - mogu duboko zagrijati i oplemeniti mladu dušu!” Stoga roditelji preko literature, filma, televizije, a najviše živim primjerima, moraju stalno upućivati djecu na “uzor - ljude i žene i uzor - mladiće i djevojke kao modele vladanja”, pisao je Ž.Bezić.

   Uz pozitivne, postoje i negativni primjeri. Ni njih ne treba zaobilaziti, ali pozitivne treba upotrebljavati više i češće od negativnih. Kao negativne primjere najbolje je uzimati umjetnički oblikovane likove iz literature, jer su u njih istaknutiji nedostaci i lakše se uočavaju negativne, nehumane posljedice njihovih djela. Negativne primjere iz neposredne okoline treba izbjegavati, jer djeluju pretežno loše. Stoga roditelji moraju paziti u kakvoj se sredini kreću djeca i s kim se druže. S društvenoga stajališta, morali bismo djelovati na podizanje kulturne razine građana, na uklanjanje negativnih primjera i očitovanja grubosti na javnim mjestima. Svaki primjer, a poglavito negativni, roditelji trebaju objasniti djeci s moralnoga motrišta, a svojim ponašanjem i djelovanjem moraju im pružiti primjere uzorna ponašanja u ljudskoj zajednici.

Budite uzori svojoj djeci

Ž. Bezić kaže: “Ono što mladi čovjek najviše treba, to je uzor s kojim će se moći poistovjetiti.”  Već u djetinjstvu mladi se zanose pojedinim osobnostima, traže svoje uzore u koje se želi ugledati i slijediti ih u životu. Potvrđuju to njihove izjave da će biti učitelji, mornari, zrakoplovci, liječnici, inženjeri i kako postupno upoznaju ljude različitih zanimanja, taj se krug sve više proširuje. Tako djeca svoj životni put i zanimanje vezuju uz likove ljudi koji su na njih izvršili snažan utjecaj. Oni im postaju uzori koje često oponašaju i rado slijede. Uzori su uvijek stvarni, vezani za određene osobe koje djeca poznaju ili ih živo predočuju i doživljavaju kao konkretne likove. Njihov utjecaj na djecu i mladež vrlo je snažan, jer “ima zaraznu moć privlačnosti”. Gdje se odgaja snagom uzora, dobro se odgaja i tu nije potrebna bilo kakva prisila. A roditelji imaju uvjete i moraju nastojati  da svojoj djeci postanu uzori u svemu. 

            Najbolja metoda jest metoda svjedočenja. “Pedagoško  svjedočenje je odgoj vlastitim životom, pouka primjerom. Ovdje je život i cilj i sadržaj i metoda odgoja”, “a nema jače odgojne snage nego što je život uzorna odgajatelja”, tvrdi Ž. Bezić i nastavlja: “Odgojno je svjedočenje zorno i primjerno očitovanje punog i zrelog čovještva u liku odgajateljaq. Pedagoško svjedočenje svjedoči autentično, idealno i stvarno čovještvo. Ono pokazuje model takvog čovještva, dokazuje njegovu mogućnost, iskazuje vjernost idealu tog čovještva i ukazuje na put njegova ostvarenja.” U produžetku pisac kaže: “Stoga je časni i plemeniti život odgajatelja znak i putokaz gojenicima. Znak da dobro postoji i putokaz kako će do njega doći.” To je, ujedno, časna zadaća svakoga roditelja kao odgajatelja i znakovito obilježje odgovornoga roditeljstva.

   Uzoran život roditelja najuvjerljivija je pouka, najbolji udžbenik života i najuspješniji odgajatelj. Roditeljske vrline najkraći su put do dječjeg srca. Već je Aristotel citirao poznatu izreku: “Dobro se od dobra prima:” Samo čestiti ljudi mogu odgajati ljude, osobnosti - osobnosti, značaji - značaje ili karaktere. Stoga je roditeljska dužnost da svojoj djeci budu uzorni putokazi u život. I najbolji mogući savjet koji im se može dati glasi: Svojoj djeci budite uzori u svemu u čemu ih poučavate i za što ih odgajate.

Oduševljavajte djecu, potičite razvoj ideala

Čovjek je biće koje stvara, želi i mora imati svoje ideale. Oni mu osmišljavaju život, pokazuju smjer kretanja, daju mu životnu snagu. Oni ga vode, pokreću, potiču na djelovanje, oduševljavaju. Bez njih bi život bio prazan, pust, monoton i besmislen. Da ne bi imali takav život, svi ljudi teže ostvarenju svojih ideala. To poglavito vrijedi za mlade ljude.  Oni su pravi “idealisti”. Rado se oduševljavaju i zanose vrijednim idealima. Roditeljska je dužnost da ih podrže u tomu, da im pokažu takve vrijednosti i ideale, osjećajno ih vezuju uz njih, oduševljavaju ih i potpomognu proces stvaranja ideala.    Pitanje je izvanredno važno. O njemu ovisi shvaćanje života, ljudskih težnji i nastojanja. O njemu ovisi konstruktivno ili destruktivno djelovanje mladih, njihova životna radost, polet, oduševljenje ili potištenost, praznina i traženje smisla u besmislu življenja. Budući da upravo ideali ulijevaju životnu snagu i pokazuju smjer kojim treba ići, bez njih mladi brzo gube perspektivu i ne vide pravi životni smisao. Ako svojoj djeci ne pokažete prave vrijednosti i ideale, pred opasnošću su da se oduševe negativnim, lažnim i bezvrijednim idolima koji se često pojavljuju u tisku i životu. U tom će slučaju vaša odgojna nastojanja biti promašena. Učinkovitost odgajanja najuže je povezana s razvitkom smisla za vrijednosti i stvaranjem istinski vrijednih ideala.

   Za mladog je čovjeka ideal lik koji zamišlja, kojemu teži, koji ga oduševljava. On ga traži i nalazi među ljudima. Zato su primjeri i uzori bitni u procesu stvaranja ideala. Put vodi od pozitivnih primjera, preko uzora do ideala. Za odgojni uspjeh bitan je susret djeteta, mladog čovjeka i vrijednosti. A gdje će se taj susret zbiti? Može bilo gdje, ali najuspješniji je u obiteljskom životu i životu svakoga roditelja. Roditelj “prenosi vrjednote ne samo svojim riječima nego još više djelima, čitavim svojim bićem.” One moraju biti utjelovljene u njegovu životu. “Vrjednovanje pretpostavlja uvjerenje, opredjeljenje i ostvarnje. Inače ideali i vrjednote ostaju puke fraze”, uvjerava Ž.Bezić.

            Tako nas je stvaranje ideala ponovno vratilo pozitivnim primjerima i uzorima, poglavito uzorima roditelja kao odgajatelja i njihovom upućivanju prema istinskim vrijednostima. Roditelji mogu i moraju oduševljavati djecu, razvijati njihov smisao za ljepotu i životne vrjednote, uvoditi ih u sustav vrijednosti, pokazati im svu ljepotu, toplinu i uzvišenost uljuđenih i skladnih međuljudskih odnosa. A mladež, već smo to kazali, ima smisla za to. Ona je po svojoj naravi sklona idealima.

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)