Obitelj je vrlo intimna zajednica. Ta njezina prisnost, osjećajna vezanost i bliskost, stvaraju posebne odgojne mogućnosti. Zajednički život, skladni obiteljski odnosi, ljubav i povjerenje, pružaju goleme mogućnosti za dobre pedagoške utjecaje, ali pretpostavljaju takvu klimu i odnose koji omogućuju i traže stvarni zajednički život, skladne odnose, istinsku osjećajnu vezanost, pravu ljubav i povjerenje. A kada takva atmosfera i takvi odnosi izostanu, djeca se osjećaju zanemarenima, prikraćenima, napuštenima, nesretnima. Tada nastaju odgojni problemi. Stoga su roditeljske dužnosti vrlo odgovorne.          

  Svaki roditelj mora naći vremena za svoju djecu. Njegova briga i nježnost, njegovo društvo i međusobni razgovori, roditeljevo uvažavanje i razumijevanje prijeko su potrebni svakom djetetu, djevojčicama i dječacima tijekom cijeloga razdoblja njihova sazrijevanja. Obitelj mora njegovati skladne odnose, međusobno poštovanje, česte kontakte i druženja, zajedničke igre i radne djelatnosti, međusobno razumijevanje i povjerenje. Obiteljsku zajednicu moraju povezivati osjećaji bliske povezanosti, topline i ljubavi. Nikakvi materijalni egoističko-hedonistički i utilitaristički razlozi ne smiju razdvajati roditelje i djecu na duže vrijeme. Djeca pripadaju roditeljima i roditelji djeci. Njihovo zajedništvo mora biti nepovredivo i sveto.

Postoje, dakako, i druge teškoće. Roditelji obavljaju svoju odgajateljsku funkciju, ali im često nedostaju potrebna znanja i umijeće odgajanja. Zajednica im povjerava odgojne zadaće, ali se nedovoljno brine o njihovoj pedagoškoj izobrazbi i kulturi. Budući da velikom broju roditelja nedostaje potrebno pedagoško znanje i sposobnosti, pojavljuju se brojne grješke u njihovim odgojnim nastojanjima. Spomenut ćemo neke značajnije.

Oslobađanje od teškoća

Roditelji, naravno, žele dobro svojoj djeci. U toj roditeljskoj težnji obično griješe. Nastojeći da djeci bude bolje nego njima, da se ne muče kao što su se oni mučili, oslobađaju ih teškoća, preuzimaju na sebe dužnosti i obveze koje bi trebala obavljati njihova djeca. Ta pretjerana i neracionalna briga za djecu, čuvanje od svega, uklanjanje svih teškoća, oslobađanje od obveza - ima vrlo loše posljedice: sebičnost, neotpornost, nepripremljenost za život, nedostatak odgovornosti, nastojanje da se živi na tuđi račun, sklonost lagodnom  životu.

Život je težak. I djeca se moraju naučiti podnositi teškoće. Pripremanje za život traži upoznavanje trpljenja. O tomu je V. Dermota pisao: “U odgojnom je radu važnije iznad svega: uvođenje u svladavanje teškoća, osposobljavanje za podnošenje zubobolje, vježbanje u izvršavanju neugodnih zadataka, strpljivo čekanje, iako nam se nekuda jako žuri i tome sl. Ako to ranije nismo uzimali u obzir, takav će čovjek u kasnijem životu trpjeti deset puta više, pa čak sto puta, nego što bi trpio, ako donekle osjeti gorčinu trpljenja... I zato se odgojna mudrost sastoji upravo u tome,da znamo pametno, obzirno, ali ipak odlučno usmjeravati život djeteta, tako da ima prilike za vježbanje u podnošenju teškoća i svladavanju teških životnih situacija.” Dakle, ako smo odgovorni roditelji, svoju djecu ćemo temeljito pripremiti za buduće bure i oluje , buduća trpljenja i patnje što su neizbježna na životnom putu.

 

Blagonaklonost prema lošim postupcima

 

Važna odgojna mjera je navikavanje na istinu, red, kulturno ponašanje, rad, disciplinu. Djecu moramo postupno navikavati na brigu o sebi, svojim stvarimaq, školskom priboru, zadaćama, na samostalnost i pomaganje u kući, u polju, što prije - to bolje! Ali i u tomu roditelji često griješe. Previše olako i blagonaklono opravdavaju, ponekad čak i odobravaju, nedostatke i prijestupe svoje djece, osobito manje, popuštaju im u nadi da će kasnije postati razumnija. Dječji loši postupci i prijestupi za njih su sitnice. Pri tom ne shvaćaju da u odgojnoj djelatnosti nema sitnica, jer je stečena loša navika - krupna stvar.

            Već veliki češki pedagog J.A. Komensky upozoravao takve roditelje da na taj način gube priliku koja se više neće vratiti. A kada se izgube prve prilike, više se ne može učinkovito odgojno djelovati. Stoga odgoj pozitivnih i uklanjanje loših navika treba započeti već u predškolsko doba i provoditi ga dosljedno i trajno.

 

E. Qinet navodi primjer lošeg postupanja s djetetom. Majka se igra s kćerkicom tepajući joj s osmijehom: “Oh, mala lažljivice! Ti lažeš, je li ljubavi moja!” I obično te riječi poprati osmijehom i poljupcima. Tako mogu nastati samo loše navike, a loše navike su, već smo to kazali krupne i vrlo krupne stvari!

Negativna usmjerba

 

 I roditelji i učitelji češće reagiraju na prijestupe, nego na dječje dobre postupke. Više se kudi i kažnjava, nego što se potiče na dobra djela. To je negativna usmjerba. Radi se o autoritativnom načinu odgajanja, koji je orijentiran na suzbijanje djetetovih pogrješaka. To je u biti pesimistički stav koji primjećuje prije svega grješke i nedostatke te ih uklanja gotovo isključivo upotrebom sredstava sprječavanja i prisiljavanja. Posve se protivi načelo pozitivne usmjerbe koje traži suradnju s djecom  i pokazuje povjerenje prema njima, njihovim pozitivnim  stavovima i odlikama. Takva usmjerba ne može dati dobre odgojne rezultate. Ako se djetetu stalno govori da loše postupa, da je loše ili nesposobno, ono i samo počinje vjerovati u to, gubi povjerenje u vlastite snage i ne trudi se biti uspješnije i bolje.

           

Psihologijska i pedagogijska znanstvena istraživanja potvrđuju tezu da emocionalno hladan i negativan odnos roditelja prema djeci ima  nepovoljan utjecaj na njihov tjelesni, psihički i moralni razvitak. Prihvaćena djeca koja žive u  sređenim obiteljskim prilikama razvijaju se mnogo povoljnije od neprihvaćene i one koja žive u nesređenim prilikama s naglašenom negativnom usmjerbom . Prva pokazuju brži intelektualni razvitak, veću originalnost, osjećaju sigurnost i kontrolu postupaka. Negativna usmjerba u odgoju uvjetuje niski stupanj samoštovanja u djece. Riječju, takva usmjerba nije poželjna.

Pretjerana strogost

 
Slična je negativnoj usmjerbi. Očituje se u prevelikim zahtjevima, grubosti u ophođenju s djecom, čestom kažnjavanju, izrazito autoritativnom stavu i traženju apsolutne poslušnosti. Djetetu treba vrlo mnogo radosti, veselja, vedrine, srdačnosti, roditeljske ljubavi i nježnosti, prijateljstva i uvažavanja.Gornji postupci to onemogućuju, čine djetinjstvo teškim i tmurnim, a to vrlo loše utječe na izgrađivanje osobnosti i značaja ili karaktera.

 

            Pretjerana strogost često izaziva negativne doživljaje, a oni, kada su česti, nepovoljno utječu na osjećajni i moralni razvitak djece i mladeži. Djeca uče na temelju doživljaja pa pretjerana strogost u odgajanju ima svoje pretpostavke i posljedice:

 - Dijete koje doživljava neprijateljsko ponašanje, uči se svađati.- Ako doživljava ravnodušnost, uči se biti osamljeno.- Kada doživljava česta kritiziranja, uči osuđivati.- Dijete komu se često prigovara, ne primjećuje da je voljeno.- Ako ga se ismijava, uči biti povučeno.- Kada često doživljava osramoćenje, uči se stidjeti samoga sebe.

Stoga je pretjerana strogost u odgajanju pedagoški pogrješna.

Apsolutna sloboda

U novije vrijeme, pod utjecajem moralne krize i anarhističkoga shvaćanja slobode, ponovno su se pojavila pedocentristička shvaćanja o apsolutnoj djetetovoj slobodi. Dijete postaje idol obitelji. Njemu se svi podređuju, udovoljava se svim njegovim željama, hirovima, svim “mušicama” i ono uzima kormilo u ruke - zahtijeva, naređuje, upravlja. To je anarhistički obiteljski odgoj, povampireni pedocentrizam koji je izgubio osjećaj za ljudske kriterije, za pedagoške stavove i svrhovita ljudska nastojanja. Takva atmosfera podržava dječju sebičnost, bezobzirnost, uobraženost, dominaciju, nametništvo, tiraniju i u velikoj mjeri onemogućuje normalni razvitak ljudskih odlika.

 

            Sloboda je ljudski ideal, ali ima moralna ograničenja. Zbog tih moralnih ograničenja ili kriterija u ljudskom društvu nema i ne može biti apsolutne slobode. Nema je ni u odgoju. Odgoj je svrhom usmjereno i određeno djelovanje. Inicijative su poželjne i dopuštene, ali samo u tim okvirima. Izvan njih, neljudsko i nemoralno djelovanje, ne može se i ne smije tolerirati. U suglasju s tim odgovorni roditelji odgajaju svoju djecu za dobro i ne prepuštaju ih apsolutnoj slobodi. Apsolutna sloboda u odgoju znači prepuštanje djece ulici, kafićima, skitnjama i asocijalnim grupacijama. Ona uvijek završava lošim rezultatima, a roditelji su, često, prve žrtve takve slobode.

Loši primjeri

 

Djeca promatraju i slijede svoje roditelje. Roditelji žele djeci dobro i upućuju ih na dobro, ali pred njima često postupaju drukčije. Od djece traže istinu, a služe se neistinom. Hvale prijateljstvo, a netrpeljivi su prema nekim susjedima. Kude zavist, a zavide znancima i rođacima. Kritiziraju ogovaranje, ali često ogovaraju čak i svoje prijatelje. Pozitivno govore o radu, a nerijetko izostaju s posla i izbjegavaju radne obveze. Savjetuju djeci da ne puše, a oni puše, da ne piju, a sami piju, da ne psuju, ali to često sami čine. A mnogo snažnije od riječi na djecu djeluju postupci njihovih roditelja. Stoga su loši primjeri - loši odgajatelji. I bez obzira što roditelji djeci savjetuju, odgojni učinci će biti loši  ako ona u roditeljskim postupcima ne nalaze vrijedne poticaje i etički zasnovane postupke.

           

Nakon konstatacije da među mladima nema toliko mnogo mladih značajeva koliko bi se, s obzirom na njihov mladenački zanos, moglo očekivati, Ž. Bezić kaže: ”Nije krivnja na mladima, već na nama starijima.

Mi im pričamo o idealima, a gdje su u praksi naši ideali? Mi ih potičemo na dobro, a koliko dobra oni vide u našim vlastitim djelima? Mi im govorimo o etičkim normama koje baš mi najviše gazimo. Kako onda oni mogu imati povjerenja u naše savjete i pouke’ Kako oni mogu postati značajevima uz svoje nekarakterne roditelje i odgojitelje?” U suglasju s tim nastavlja: “Imamo li se pravo tužiti na našu mladež kako je bez ideala? Ni najmanje. Nisu oni bez ideala, nego smo mi stariji bez dosljednosti i karaktera. Mi smo grobari njihovih ideala, mi smo oskvrnitelji svetišta njihovih u sebi plemenitih duša.”

 

Nedostatak odgovornosti

Novije vrijeme donosi i tzv. životni materijalizam. Materijalne vrijednosti potiskuju više etičke, estetske, kulturne, odgojne vrijednosti. Širi se utilitarističko i hedonističko shvaćanje života. Slabi odgovornost za odgoj djece. Tako neki roditelji novcem i materijalnim dobrima žele nadoknaditi deficit ljubavi, toplinu kontakata, nedostatak brige za djecu i njihov odgoj. Ti roditelji očito ne znaju da se ljubav, osjećajna povezanost roditelja s djecom i briga za njihovo odgajanje ne mogu ni platiti, ni nadoknaditi. Sve veći porast delikventnoga ponašanja djece i mladeži iz situiranih obitelji potvrđuju to.

 

            Zbog nedostatka odgovornosti djeca se prepuštaju televizijskim ekranima, a na njima u izobilju nalaze nasilje, seksualnost bez smisla i zločine. Prepuštaju se i ulici, a na njoj djeluju antisocijalne grupe mladih i odraslih. Roditelji se brinu za materijalna dobra, tehnička pomagala i svoj komoditet, a brigu o djeci prepuštaju drugima. Tek kada se suoče s tragičnim posljedicama pomanjkanja svoje odgovornosti, neki se pitaju: “Kako je to moguće? Pa sve smo im osigurali.” A nisu ni svjesni da su djeci uskratili najvažnije - roditeljsku brigu, ljubav i osobnu angažiranost u njihovu odgajanju.

           

Udovoljavanje svim željama

Dužnost je roditelja da svojoj djeci osiguraju sve ono što im je prijeko potrebno za život i normalni razvitak. Treba, međutim, razlikovati osiguranje prijeko potrebnih uvjeta za život od udovoljavanja svim dječjim željama. Djeca često žele i što nije potrebno. Žele ona i ono što je za njihov život i razvitak štetno, a ne korisno i potrebno. Žele sve što vide, a naivni roditelji se trude i natječu u udovoljavanju njihovim željama. U tom nastojanju “dobri” roditelji zatrpavaju djecu poklonima i darovima, svim i svačim. rezultat je: djeca ne cijene poklone i to je gotovo siguran put nastanka lošeg odnosa prema tim materijalnim dobrima.

 

Francuski filozof i pedagog J.J.Rousseau, u svom čuvenom djelu: “Emil ili o odgoju”, kaže: “Znaš li, koje je najsigurnije sredstvo, da dijete ne unesrećiš? Ako ga priučiš da sve postizava. Jer budući da njegove želje neprestano rastu time, što im lakše može zadovoljiti, prije ili kasnije će te tvoja nemoć prisiliti, da mu štogod uskratiš, a ta uskrata, kojoj nije obiklo zadat će mu više boli negoli pomanjkanje onoga, što želi. S početka će zahtijevati štap, što ti ga u ruci vidi, odmah zatim tvoju uru, doskora će zahtijevati pticu u zraku, zvijezdu, koju vidi da se na nebu ljeska, sve će htjeti, što vidi. Ako nisi Bog, kako ćeš ga zadovoljiti?”

            Rousseauovim riječima, ako djetetu pružimo sve što želi, to je način njegova unesrećenja. Roditelji bi to morali znati i uvažavati. Ljudi koji su navikli da im se sve pruža u izobilju lakše će učiniti najveće zlo nego se prihvatiti čestita rada  i ograničiti svoje prohtjeve na manju mjeru. To su korijeni zla, pa i ratnih zločina. Dakle, oprez “dobri” roditelji! I dobrota ima svoje granice. Može, kada je nepromišljena i slijepa,  biti vrlo štetna na odgojnom području.

Što nam je činiti ?

 

Da bi se izbjegle spomenute i druge grješke obiteljskoga odgajanja, treba izgrađivati, širiti i unapređivati pedagošku kulturu roditelja kao odgajatelja. Odavno je istaknut zahtjev za planskim i sustavnim pedagoškim osposobljavanjem roditelja i budućih roditelja. Danas je taj zahtjev ponovno vrlo aktualan. Učinkovito obiteljsko odgajanje pretpostavlja i traži pedagošku izobrazbu i odgovarajuću pedagošku kulturu roditelja. Oni je moraju stjecati i stalno proširivati.          

  A kako su svi mladi ljudi i potencijalni roditelji, mladež od najranije dobi, treba sustavno pripremati za ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo. To je danas prijeka potreba i temeljna pretpostavka razrješenja društvene, moralne, obiteljkske i populacijske krize. Stoga takvo pripremanje mora biti jedna od najvažnijih zadaća svih odgojnih ustanova, poglavito škole, potom obitelji, Crkve, sredstava javnog priopćivanja i drugih odgojnih čimbenika.                                                 

 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.1 (8)