Suvremena moralna kriza, zanemarenost i obezvrijeđenost etičkih vrijednosti, utilitarističko i hedonističko shvaćanje života, nepojmljiva i nezapamćena zlodjela prema ljudima i narodima, etnička čišćenja srbijanskih agresora i na našim prostorima - aktualiziraju razmišljanja o čovjeku i njegovoj čovječnosti, o humanizmu hominis humani, o čovjeku kao utjelovljenju dobra i o čovjeku - zvijeri, o moralnim i nemoralnim ljudima. Sve to upućuje na značenje poznavanja ljudskih svojstava, osobina ili odlika. Osjeća se potreba za izradom jednoga pogleda moralnih odlika, čime bi se dobila skica moralnog profila osobnosti.   U životu možemo sresti i susrećemo dobre i zle ljude. Dobre obilježavaju dobra svojstva, odlikuju se dobrim odlikama, a zle prepoznajemo po lošim moralnim osobinama. Moralna svojstva mogu, dakle, biti dobra, pozitivna i poželjna, ali i loša, negativna i nepoželjna. I jedna i druga očituju se u međuljudskim odnosima ili tzv. moralnim relacijama. A što su to moralne relacije?

  

Moralne relacije označuju raznovrsne moralne odnose kao što su: odnos čovjeka - pojedinca prema samome sebi, njegov odnos prema drugom čovjeku, potom njegov odnos prema obitelji, prema širim društvenim skupinama, udrugama, ustanovama ili zajednicama, prema svome narodu ili domovini, prema drugim narodima u svijetu, prema radu, obvezama i dužnostima, prema materijalnim i duhovnim vrijednostima i, nadasve, prema Bogu i Svetosti.

    Ako te relacije razmotrimo s pozitivnoga motrišta, sa stajališta dobrih ljudskih svojstava ili odlika, možemo im dati i posebne nazive. Prvoj odgovara naziv: osobna discipliniranost, drugoj: čovjekoljublje, trećoj: smisao za obiteljski život, četvrtoj: socijaliziranost, petoj: domoljublje, šestoj: međunarodno razumijevanje, sedmoj: radni moral, osmoj: smisao za vrijednosti i devetoj: bogoljublje.

   Sve te relacije mogu se i grafički predočiti koncentričnim krugovima što se sve više proširuju oko čovjeka pojedinca kao moralnog subjekta.

 

MORALNE RELACIJE :

 

Osobna discipliniranost 

Čovjekoljublje

Smisao za obiteljski život 

Socijaliziranost

Domoljublje 

Međunarodno razumijevanje

Radni moral 

Smisao za vrijednosti

 Bogoljublje  

 

Osobna discipliniranost je obilježje čovjeka koji vlada sobom i svojim postupcima. Riječ je o snažnoj osobnosti koja čvrsto drži kormilo u svojim rukama i zna da je pobjeda nad samim sobom najveća pobjeda. Radi se o čovjeku koji shvaća i prihvaća ljudske dužnosti i obveze, odgovorno i savjesno ih obavlja, poštuje druge ljude, njihovo ljudsko dostojanstvo, ali i samoga sebe, svoju čast, ugled i svoje dostojanstvo. U ophođenju s drugim ljudima ukrašava ga kultura ponašanja. Ljudi što vladaju svojim postupcima razboriti su, poštuju moralne kriterije, kontroliraju nagonske porive i upravljaju njima. Oni su istinski kovači svoje sreće.

   Moralna kriza je uvjetovala krizu međuljudskih odnosa. Moralni liberalizam zastupanjem neograničene slobode sve više potiskuje kulturu ponašanja. Otud potreba moralne i odgojne preobrazbe u kojoj se mora reformirati kultura ponašanja, a za to su potrebne snažne i stabilne osobnosti, osobnosti jake volje i čvrstoga karaktera. Do životnih ciljeva putovi vode preko prepreka i svladavanja teškoća. To su učinkoviti načini razvijanja i osobne discipliniranosti. Treba postići da mladi ljudi znaju što hoće i da vladaju svojim postupcima, jer su dobro odgojeni samo oni ljudi koji su gospodari nad sobom.

 

   Čovjekoljublje. Ako je čovjek čovjeku “najviši cilj a time nužno i ideal”, onda je čovjekoljublje temeljni kriterij reguliranja međuljudskih odnosa u kome su ljudi braća u Kristu. To je teološki i etički utemeljeni pogled na čovjeka iz koga zrače i dobivaju životnu snagu ostale ljudske vrednote: ljubav prema bližnjemu, težnja za istinom, dobrotom, pravednošću. Taj temeljni aksiom osnova je vjere i morala. Od njega dobivaju smisao sva moralna načela što reguliraju međuljudske odnose.

 

   Čovjekoljublje znači brigu o čovjeku, prijateljstvo među ljudima, solidarnost, povjerenje i poštovanje u međuljudskim odnosima, ljubav čovjeka prema čovjeku, zalaganje za ljudska prava, za oslobođenje osobnosti, za ljudsko dostojanstvo. Ono proklamira čovjekova prava, jednakopravnost među ljudima i narodima, uvažavanje svakoga pojedinca, vjeru u čovjeka, njegove snage i sposobnosti, njegove mogućnosti i stvaralaštvo. Iz njega zrače novi i ljepši odnosi među ljudima - odnosi solidarnosti, suradnje i uzajamne pomoći koji pokreće ljudske težnje prema miru i međunarodnom razumijevanju, prema oslobođenju čovjeka od socijalnoga, nacionalnog, rasnog ili bilo kojeg drugoga ugnjetavanja i nejednakosti, prema boljem i ljepšem čovjekovu životu. Iz njega zrači osjećaj sigurnosti, životni optimizam, nada i povjerenje u ljepše sutra. U tom duhu moramo odgajati nove naraštaje.

 

   Smisao za obiteljski život. Obitelj je temeljna društvena jedinica, prva i osnovna životna zajednica, zajednica osoba, ljubavi i života, najvažnija ustanova u životu svakoga društva. Obilježava je intimna atmosfera i osjećajna vezanost - roditeljska, bratska, rodbinska. U njoj se ujedinjuju različite funkcije vezane uza stvaranje i održavanje života, odgoj djece, unapređivanje društvenoga i kulturnog života, proizvodnju i gospodarenje sredstvima za život, očuvanje moralnoga poretka, njegovanje vjerskih shvaćanja i uvjerenja, domoljubnih osjećaja i postupaka. U obitelji nastaje novi život, u njoj se izgrađuje ljudska osobnost. U ljubavlju prožetom braku i obitelji, ljudi zadovoljavaju svoje potrebe: intimne spolne i emocionalne, materijalne i duhovne, psihosocijalne i kulturne, potrebu za ljubavlju i potomstvom.

 

   Obitelj je prva škola u kojoj se izgrađuju ljudi, a naša je dužnost da mlade odgajamo tako da njihove buduće obitelji budu još bolje škole izgrađivanja budućih građana. Stoga je njegovanje smisla za obiteljski život jedna od najvažnijih pedagoških zadaća. Mlade ljude treba odgajati tako da dobiju točne predodžbe o ljubavi, braku, obitelji, potomstvu, odgovornom roditeljstvu i sve to sa svrhom da se kod njih razviju plemeniti osjećaji, pozitivne moralne osobine prema bračnom i obiteljskom životu. Otuda prijeka potreba sustavnoga odgajanja i pripremanja djece i mladeži za ljubav, brak, obiteljski život, željeno potomstvo i odgovorno roditeljstvo. To je zajednička zadaća obitelji, škole, Crkve, odgojnih ustanova, medija i svih drugih odgojnih čimbenika.

 

   Socijaliziranost. Živeći u zajednici socijalizirani pojedinac prihvaća i poštuje norme i načela zajedničkoga života. Mladoga čovjeka, međutim, treba pripremiti za kulturan život u ljudskoj zajednici i formirati ga kao društveno biće. U tom je smisao načela socijalizacije. Odgojna nastojanja moraju biti usmjerena na ostvarivanje socijalne adaptacije mladih, njihovo uvođenje u život i rad ljudske zajednice, poštovanje društveno-moralnih norma i odnosa. Treba, međutim, reći da demokratska zajednica ne teži tome da svi njeni članovi misle i postupaju na isti način, nego upravo suprotno - ljepotu i punoću međuljudskih odnosa nastoji postići formiranjem slobodnih, samostalnih i potpunih osobnosti. To znači da ni u zajedničkom životu ne smije biti potisnuta osobnost pojedinca, njezina osobna prava i sloboda, njezine težnje i interesi. U tom smislu načelo socijalizacije, pripremanje za društveni život, ne bi trebalo shvatiti kao potpuno podvrgavanje osobnih interesa interesima zajednice nego kao načelo usklađivanja osobnih i društvenih interesa.

 

   Bitno je da se u obitelji i školi, u domovima i društvenom životu, u udrugama mladih, vjerskim zajednicama i slobodnom vremenu omogući zajednički život i rad, zabava i razonoda, da se stvaraju takve životne situacije u kojima će se odgajanici družiti i zajednički provoditi društveno korisne djelatnosti i akcije; u kojima će surađivati, pomagati jedni drugima, zajednički planirati i realizirati različite djelatnosti; u kojima će se razvijati prijateljstvo, osjećaj zajedništva, potreba za društvenim kontaktima i suradnjom; u kojima će se uvažavati moralni kriteriji i poštovati ljudsko dostojanstvo.

 

   Domoljublje ili rodoljublje očituje se u ljubavi prema domovini, svom rodnom kraju i narodu, a zasniva se na razvijenoj spoznaji o pripadnosti tom narodu, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, pripadnosti određenoj etničkoj zajednici, njenom kulturnom razvitku i postignućima. Ono uključuje osjećaj ponosa vezan za ljepote, bogatstvo i vrednote svoje domovine. Domoljublje se očituje u ljubavi i odanosti prema svome narodu i domovini u tolikoj mjeri da su ljudi spremni žrtvovati i svoje živote za njihovu slobodu i nezavisnost. To je plemenit osjećaj koji treba njegovati i razvijati, jer tko ne voli svoj narod, ne može voljeti ni drugi. Osjećaj nacionalne pripadnosti nije dakle nešto loše i nepoželjno. Nasuprot, više nas moraju zabrinjavati pojave koje nas upozoravaju da taj osjećaj slabi ili je posve iščeznuo, jer je bez njega teško govoriti o domoljublju, o spremnosti da se bilo što žrtvuje za domovinu.

 

   Dužnost je roditelja, učitelja i svih odgajatelja da njeguju i razvijaju ljubav prema domovini, da upozoravaju na ljepote i bogatstva naše domovine, njezine kulturne vrednote i postignuća, njezinu junačku prošlost, demokratsku stvarnost i perspektive budućnosti. U mladih ljudi treba razvijati ljubav prema svom narodu, svojoj etničkoj zajednici, domovini, njezinim kulturnim vrednotama, prošlosti i sadašnjosti, ali isto tako razumijevanje i toleranciju prema pripadnicima drugih naroda koji žive u našoj domovini.

 

   Međunarodno razumijevanje. Kao što domoljublje obilježava pozitivan odnos prema svom narodu i domovini, tako razumijevanje među narodima označava pozitivan stav i odnos prema drugim narodima, njihovoj prošlosti i sadašnjosti, njihovim zaslugama i vrednotama. Ono je izraz solidarnosti među narodima i zemljama, simbol suradnje, prijateljstva i međunarodnog potpomaganja, zaštite slobode, nezavisnosti i jednakopravnosti svih naroda. U tom značenju međunarodno razumijevanje je dijametralno suprotno šovinizmu, jer istupa protiv nacionalne uskoće, izoliranosti i nesnošljivosti. Odgoj u duhu razumijevanja među narodima ne proturječi domoljubnom odgoju. Naprotiv, ako su pravilno postavljeni međusobno se nadopunjuju i potpomažu, jer poštena ljubav prema svomu podrazumijeva i poštovanje tuđega. Upravo tako moramo odgajati mlade, da svoje vole i poštuju vrednote drugih ljudi i naroda.

 

   Veliko moralno značenje odgoja u duhu razumijevanja i tolerancije je u tomu što pored interesa svoje domovine i svoga naroda uvažava interese i težnje ostalih naroda, velikih i malih, cijelog čovječanstva, što teži za postizanjem maksimalnog povjerenja među ljudima i narodima, za organizacijom života i međunarodnih odnosa na načelima mira, prijateljstva i bratstva slobodnih naroda.

 

   Radni moral. Pozitivan odnos prema radu jedan je od temeljnih moralnih zahtjeva. Rad je osnova života, on je izvor svega bogatstva. Sve naše materijalne i kulturne vrednote proistječu iz rada. Stoga je posve razumljivo da moramo razvijati pozitivan odnos prema radu. Rad i moral oduvijek su bili vrlo bliski. U radu su nastali prvi moralni odnosi: suradnja, potpomaganje, prijateljstvo, smisao za zajednički rad. Odnos pojedinca prema radnim zadaćama i danas je jedno od temeljnih mjerila čovjekove moralnosti. Uslijed toga je pripremanje mladih za radnu djelatnost, izgrađivanje pozitivnog odnosa prema radu, razvijanje radne discipline, povećanje produktivnosti rada - jedna je od najfundamentalnijih temelja cjelokupne odgojne djelatnosti.

 

   Odgoj pravilnog odnosa prema radu je, dakle, vrlo važno pitanje, ali i vrlo složen zadatak koji obuhvaća više sastavnica: formiranje jasnih pogleda na ulogu i značenje rada, formiranje osjećajnoga odnosa prema radu, formiranje radnih navika i kulture rada, formiranje pozitivnih osobina volje i karaktera kao što su: savjesnost, marljivost, ustrajnost, dosljednost, samostalnost, inicijativnost, organiziranost, odlučnost, osjećaj dužnosti i odgovornosti. Stoga razvijanje pozitivnoga odnosa prema radu treba zasnivati na znanjima i uvjerenjima, formiranju radnih navika i pozitivnih odlika volje i karaktera.

 

   Smisao za vrijednosti je temeljna odrednica hominis moralis. Čovjek kao razumno i vrijednosno biće ne smije dopustiti da njegovo potomstvo luta bez kompasa i da se opredjeljuje za stavove koji negiraju ljudske stečevine i vrijednosti. Duhovna obnova i odlazak iz društvene krize na svim poljima - od gospodarskoga do kulturnog i moralnog - pretpostavlja reafirmaciju moralnih kriterija i vrijednosti, preispitivanje savjesti, dosljedno životno svjedočenje istine, dobrote, pravde, čovječnosti. A takva vrijednosna preobrazba nalaže sustavno izgrađivanje smisla za vrijednosti i njegovanje vrijednosnih doživljaja u svim odgojnim postupcima.

 

   Čovjek je vrijednosno biće. On zauzima vrijednosno stajalište prema svemu što ga okružuje. Prema vrijednosnim kriterijima procjenjuje, mjeri i usmjerava svoje postupke. Prema njima razlikujemo  dobro od zla, pozitivno od negativnoga, humano od nehumanoga. Bez vrijednosnih kriterija i doživljaja čovjek bi izgubio sposobnost ljudskog vrednovanja, nestao bi osjećaj ljudskosti, ljudskoga dostojanstva, potamnjeli bi ljudski ideali, iščezla bi čovječnost - to bitno ljudsko određenje. Vrijednosti osmišljavaju čovjekov život, usrećuju ga, izgrađuju, obogaćuju i oplemenjuju. Život bez vrednota doista bi bio bezvrijedan život, prazan, pust, promašen, život u tami vrijednosne noći. Stoga je njegovanje i razvijanje smisla za vrijednosti prvorazredna odgojna zadaća.

 

   Bogoljublje simbolizira opću pobožnost vjernika, prihvaćanje i poštovanje religijskih vrijednosti, organizaciju života u suglasju s vjerskim svjetonazorom. Vjera je duhovno opredjeljenje, poimanje svijeta i života, svjetonazor, smisao življenja, nalaženje i duboko doživljavanje vrijednosti, etičnosti i čovječnosti. Ona prožima čitav čovjekov život i prati vjernika od rođenja do smrti. Tako npr. u kršćansku zajednicu pojedinac stupa krštenjem. Živeći u njoj postaje pripadnikom kršćanske kulture. U njoj stječe moralna iskustva, moralne spoznaje, uvjerenja i stavove, navike moralnoga ponašanja i djelovanja. U njoj se oblikuje kao osobnost. U kršćanskoj obitelji i široj kršćanskoj zajednici izgrađuju se sva pozitivna ljudska svojstva. Živeći u suglasju s vjerskim načelima, osoba živi čovječno, potvrđuje se kao moralno biće s razvijenim osjećajem za razlikovanje dobra od zla.

 

   Kršćanstvo, katolicizam i moral fenomeni su koji se slažu. U njima se utemeljuju vjerski i moralni odgoj. Crkva je apostolat. Krist je bio učitelj, propovjednik, moralni preporoditelj. Okupljao je apostole, učio ih, odgajao u vjeri i moralu i poslao u svijet da i oni poučavaju, odgajaju, šire istinu, vjeru i moralne vrijednosti, da sve narode učini učenicima njegovim. To je temeljna zadaća Crkve. Ostvarujući je ona se uključuje u društveni život kao moćan odgojni čimbenik. Demokratska preobrazba u Hrvatskoj omogućila je da se i Crkva potpuno angažira u odgojnom procesu i da se uspostavi puna suradnja između nje, obitelji i škole. Pedagoški usklađeno odgojno djelovanje obitelji, škole i Crkve najvažniji je preduvjet učinkovitoga postizanja odgojne svrhe - uspješnoga odgajanja mladih i njihova osposobljavanja za život.

 

 

 

    Zov rodnih ognjišta, 1998. br.2 (7)