Učinkovitost odgojnih nastojanja uvelike ovisi o skladnom djelovanju različitih pedagoških čimbenika. Posebno mjesto i ulogu imaju obitelj, škola i Crkva. Ti odgojni čimbenici postavljaju temelje, usmjeravaju i vode cjelokupnu izgradnju ljudske osobnosti. Kulturne ustanove, mediji i drugi čimbenici, što se uključuju u dugotrajni i složeni proces pedagoške djelatnosti, samo su poželjni suradnici i pomagači. Glavna briga, vođenje, usmjeravanje i oblikovanje povjereno je najvažnijim nositeljima - obitelji, školi i Crkvi. Zato ih izdvajamo kao čimbenike prvorazrednog značenja. 

Crkva kao odgojni čimbenik  

Odgojna uloga obitelji i škole društveno je prihvaćena, manje ili više je poznata ili priznata. Crkva kao odgojni čimbenik gotovo se i ne spominje u javnom životu. Prilike u kojima smo živjeli onemogućavale su i negirale Crkvi pozitivna odgojna nastojanja. Što više, svrstavali su je u područje negativnog odgoja. O Crkvi kao odgojnom čimbeniku nije se pisalo u pedagoškoj literaturi. Stoga ćemo, u ovom kraćem osvrtu, posebno upozoriti na mogućnost odgojnoga djelovanja Crkve.  

 Crkva je snažan odgojni čimbenik. Ona odgaja svim svojim učenjem, vrijednostima, svojom prisutnošću, “svim onim što ona živi, slavi, ispovijeda, proglašava i svim onim što ona jest.” U tomu sudjeluje svećenstvo i svi vjernici. Vjera je duhovno opredjeljenje, poimanje svijeta i života, svjetonazor, smisao življenja, nalaženje i duhovno doživljavanje vrijednosti, etičnosti i čovječnosti.   

Vjera prožima čitav čovjekov život i prati ga od rođenja do smrti. Živeći u kršćanskoj zajednici pojedinac postaje pripadnikom njezine kulture. U njoj stječe moralna iskustva, moralne spoznaje, uvjerenja i stavove, navike moralnog ponašanja i djelovanja.U njoj se oblikuje kao osobnost. U kršćanskoj obitelji i široj kršćanskoj zajednici izgrađuju se sve pozitivne ljudske odlike. Živeći u suglasju s vjerskim načelima, osoba živi čovječno i potvrđuje se kao moralno ljudsko biće.  

Kršćanstvo, Katolicizam i moral su pojave koje se podudaraju i koje su utemeljene u vjerskom i moralnom odgoju. Crkva je apostolat. 

Krist je bio učitelj, propovjednik, moralni preporoditelj. Okupljao je apostole, učio ih, odgajao u vjeri i moralu i poslao u svijet da i oni uče, odgajaju, šire istinu, vjeru i moralne vrijednosti, da sve narode učine učenicima njegovim. Na rastanku sa svojim učenicima Isus je rekao: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici.” (Iv. 13, 34 - 35) Taj ljudski odnos prema drugom čovjeku, ljubav i čovjekoljublje čine temelje kršćanstva i katoličanstva.  

 Kršćanski moral je sastavni dio općeljudskoga moralnog korpusa. Ne postoji protuslovlje između kršćanskoga morala i morala uopće. Ideal je moralna čistoća. Uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić piše: “Čistoća je provjerena etička kvaliteta ljudske osobe u koju se može imati povjerenja. Kako je lijep čisti naraštaj! Kako je radosna čista mladost! Kako je vedra čista savjest! “ A to su poetično izraženi odgojni ideali.   Mogućnosti djelovanja Crkve kao odgojnog čimbenika raznovrsne su i mnogobrojne. Rasprostranjene su od sustava vjeronaučne obuke do apostolata svih vjernika. Kateheza je religijska pouka, ali je i odgojno djelovanje i proces uvođenja. Ima svoju informativnu i formativnu funkciju. Može se ostvarivati u različitim oblicima: vjeronaučnom nastavom, pripravom za sakramente, tečajevima religijskoga odgoja, potom slavljima, dramatizacijama, radijskim i televizijskim programima koji su namijenjeni osobama različite dobi. 

Specifičnosti glavnih čimbenika  

Obitelj je intimna, vrlo intimna zajednica. U njoj zajednički žive i rade roditelji - odgajatelji i djeca - odgajanici. Ta njihova međusobna, krvnim srodstvom i zajedničkim životom ostvarena povezanost, osjećajna vezanost i bliskost, stvaraju posebne mogućnosti odgojnoga djelovanja. Te vrlo povoljne mogućnosti odgojnog utjecaja stavljaju obitelj na prvo mjesto među svim odgojnim čimbenicima. U tomu je njezina velika prednost.   Obitelji moraju prožimati osjećaji zajedništva, bliske povezanosti, topline, ljubavi, međusobnoga razumijevanja i povjerenja. Roditelji moraju naći vremena za svoju djecu. Njihova briga i nježnost, njihovo druženje i razgovori, roditeljsko razumijevanje i uvažavanje - prijeko su potrebni svakom djetetu, svakoj djevojčici i svakom dječaku tijekom cjelokupnoga razdoblja njihova sazrijevanja. Ugodna obiteljska atmosfera, toplina i zadovoljstvo koje pružaju zdravi obiteljski odnosi, poglavito oni u potpunoj obitelji, najvažniji su uvjeti normalnoga razvitka i uspješnog odgajanja djece. Stoga i šira narodna zajednica, prosvjetna politika i Hrvatska država moraju maksimalno, stručno i materijalno, pomoći obitelji kako bi ona učinkovito ostvarila svoje pedagoške mogućnosti.  

Škola je najpoznatija i najvažnija, najstarija, najmasovnija i najrazvijenija odgojna ustanova. Nastala je iz objektivnih društvenih potreba. Ima dugu tradiciju i razvitak. Danas je odgojno - obrazovni rad u školama organiziran, planski i metodičan. Vode ga stručno - pedagoški osposobljeni učitelji - odgajatelji. To su određene pretpostavke za učinkovito odgojno - obrazovno djelovanje.   Postoji, međutim, i druga strana medalje. Ekonomska, društveno - politička i moralna kriza utjecale su i na pojavu odgojne krize. Posljedice su zanemarenost odgojne funkcije. Jednostrana intelektualistička usmjerba je gotovo sasvim potisnula njegovanje doživljaja, obogaćivanje osjećajnoga života, jačanje volje, razvijanje karakternih osobina i odlika osobnosti. Odgojni rad se svodi na informiranje i govornu komunikaciju. Stoga smisao odgojne preobrazbe i jest u tomu da se poboljšaju uvjeti i revitalizira odgojna funkcija škole kako bi ona mogla postati istinski djelotvoran odgojni čimbenik.  

Crkva se kao odgojni čimbenik uključuje u proces izgrađivanja osobnosti ponajprije nastojanjem za reafirmacijom odgojnih vrijednosti. Razvijanjem i njegovanjem smisla za duhovne vrijednosti pruža ona veliki doprinos odgojnim nastojanjima. Vjera je sama po sebi vrijednosno zasnovana i utemeljena. Sastavni dio crkvenoga učenja i življenja je težnja prema duhovnim vrijednostima i razlikovanje dobra od zla. Njegujući smisao o borbi između dobra i zla, između razuma i nagona, upozoravajući na ljudske slabosti i vrline, na moralno štetne i plemenite činove - Crkva snagom vjere i Božanskoga autokriteta upravlja vjernike prema dobru, istini, pravdi, prema Svjetlu i životu. Time ih duhovno obogaćuje i oplemenjuje.   Uvođenjem vjernika u područje autentičnih ljudskih vrijednosti, suradnjom sa svim ljudima za ljudskiji, slobodniji i mirniji svijet, kršćanski odgoj susreće i potpuno se uključuje u općeljudski odgoj, shvaćen kao proces oslobađanja i cjelovita promicanja ljudskih vrijednosti. Kako je odgoj u biti vrijednosna kategorija a odgajanje vrijednosno usmjeravanje, Crkva se uključuje u odgojni proces u njegovom najosjetljivijem i najvažnijem dijelu.  
                                      

Potreba suradnje 

 Svako učinkovito odgojno djelovanje, a pogotovo nakon zanemarenosti odgojne funkcije u obitelji, školi i širem društvenom životu, nakon hedonističkoga i utilitarističkoga shvaćanja života potrošačkoga društva, pretpostavlja i traži svestranije angažiranje, suradnju i međusobno potpomaganje obitelji, škole i Crkve u odgojnoj djelatnosti. Što su njihovi odgojni utjecaji i nastojanja više usklađeni, koordinirani, što se više međusobno potpomažu i vode istom cilju, to će i odgojni rezultati biti uspješniji i bolji. I obratno, nedostatak suradnje, koordiacije i potpomaganja, odnosno različiti, proturiječni i negirajući utjecaqji - uvijek imaju loše posljedice.  

 U bivšem komunističkom sustavu legalna suradnja obitelji, škole i Crkve nije bila moguća. Vladajuća marksistička ideologija negirala je ne samo religijske vrijednosti, nego je zastupanjem moralnoga relativizma odbacivala sve univerzalne, općeljudske vrijednosti. Partija je onemogućavala svaku suradnju škole i Crkve, a suradnja obitelji i Crkve bila je vrlo opasna. Taj nedostatak suradnje, koordinacije i potpomaganja između tri najvažnija pedagoška čimbenika, različiti, vrlo često proturječni i negirajući utjecaji nisu mogli polučiti dobre rezultate. I to je jedan od važnih uzroka koji su vodili u odgojne promašaje i zapostavljenost odgojne funkcije.   

Demokratska preobrazba u Republici Hrvatskoj omogućila je da se i Crkva kao odgojni čimbenik potpuno angažira u odgojnon procesu i da uspostavi puna suradnja između nje, obitelji i škole na pedagoškom području. A Crkva može i treba pomoći obitelji i školi, roditeljima i učiteljima u oživljavanju odgojne funkcije i njegovanju smisla za ljudske vrijednosti. Uspostavljanjem toga pedagoškog trokuta mora se intenzivirati suradnja i potpomaganje na svim relacijama. Posebnu pozornost treba obratiti i pomoć pružiti obitelji. Takvo društveno organizirano i koordinirano pedagoško djelovanje obitelji, škole i Crkve najvažniji je preduvjet djelotvornoga postizanja odgojne svrhe, uspješnoga odgajanja djece i mladeži i njihovoga pripremanja za život.                       

 Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)