Roditelji su po svojoj naravnoj i društvenoj funkciji odgajatelji. Prirodno je da vole svoju djecu, žele im dobro i časno mjesto u životu. Osjećaj materinstva i očinstva upućuje ih da se brinu o djeci. Oni osjećaju svoju ljudsku i društvenu odgovornost za njihov tjelesni i duševni razvitak kako bi postali čestiti ljudi. U tomu su roditelji nesebični. Ulažu vrlo mnogo napora da bi njihova djeca postigla željene rezultate, da bi se pravilno, ljudski razvijala. Sve je protkano s mnogo ljubavi, odricanja, nježnosti i razumijevanja. Stoga se odgojni utjecaji u obitelji prihvaćaju prirodnije i lakše nego u drugim odgojnim sredinama.

To obvezuje roditelje da pravilno odgajaju svoju djecu, da im služe primjerom dobrog postupanja i da u tomu surađuju s drugim odgojnim ustanovama. Obvezuje ih na održavanje zdrave obiteljske klime i na organizaciju obiteljskog života, poštovanje reda i pravila kućnoga ophođenja, organizaciju dječjih dužnosti i poslova u kući tako da sve to omogućuje optimalno postizanje odgojnih nastojanja. Društvo povjerava roditeljima te odgojne zadaće. To potvrđuje njihovu odgajateljsku ulogu, ali i pojačava odgovornost za odgoj djece. 

Povelja o pravima djeteta UN od 20. studenog 1959., u šestom načelu kaže: Djetetu su, za potpuni sklad i razvitak, prijeko potrebni ljubav i razumijevanje. Ono, kad god je to moguće, treba rasti pod okriljem brige i odgovornosti svojih roditelja i, u svakom slučaju, u ozračju naklonosti te moralne i materijalne sigurnosti. U suglasju s tim Glavna skupština UN, koja je prihvatila spomenutu Povelju, obvezuje društvene zajednice, pojedine države i javne vlasti da se brinu i materijalno pomažu obitelji s velikim brojem djece, djecu bez obitelji i svu djecu koja nemaju potrebna sredstva za izdržavanje. Prema duhu toga načela, šira društvena zajednica prepušta obitelji brigu o djeci i brojne odgojne zadaće, ali je to obvezuje na trajnu pomoć obitelji u ostvarivanju te društveno važne uloge.

 
Povelja o pravima obitelji Svete Stolice također upozorava na potrebnu društvenu pomoć obitelji u obavljanju njezine odgojne funkcije, ali još više naglašava roditeljska prava u odgoju djece. U članku petom piše: “Budući da su roditelji dali život svojoj djeci, oni imaju izvorno, prvobitno i neotuđivo pravo i da ih odgajaju;zbog toga se oni imaju smatrati prvim i poglavitim odgajateljima svoje djece. ”U nastavku piše:”Roditelji imaju pravo svoju djecu odgajati u suglasju sa svojim ćudorednim i vjerskim uvjerenjima obazirući se pri tom na kulturne predaje obitelji koje promiču dobrobit i dostojanstvo djeteta, oni također trebaju od društva dobiti potrebnu pomoć i podršku kako bi što prikladnije ispunili svoju odgajateljsku ulogu.” Biti roditelj mnogo je više od biološkog čina začeća i rađanja djeteta. Biti roditelj znači stalnu brigu o djeci, prihvaćanje dužnosti i obveza vezanih za njihov odgoj, znači stvaralački angažman u procesu izgrađivanja novih osobnosti. To je dugotrajan i naporan proces koji pretpostavlja i traži odgovornost, stalno učenje i usavršavanje svojih postupaka prema djeci, njihovo usklađivanje s postupcima drugog roditelja, ostalih članova obitelji i odgojnih ustanova izvan obitelji.

Roditeljska funkcija obvezuje, ali i nagrađuje. Kada se savjesno obavlja, osigurava društveno priznanje i donosi vrlo mnogo radosti koja prati svaki djetetov korak i svaki tjelesni i duhovni napredak. 
 

Najbolja odgajateljica

U ranom djetinjstvu majka je najvažniji odgajatelj. O njezinoj ulozi, brizi, njezi i ljubavi, od najranije dobi djetetova života i tijekom cjelokupnog razdoblja njegova razvitka, ovise učinkovitost i kakvoća oblikovanja buduće osobnosti, njezino tjelesno i duševno zdravlje. U prvim mjesecima, pa i godinama nakon rođenja, dijete potpuno ovisi o majci. Kad bi mu ona uskratila svoje mlijeko, brigu i njegu, ono bi umrlo. U majčinoj blizini dijete se osjeća sigurno. Ona je prva osoba njegova povjerenja. Kada je nema, traži je, plače, uznemireno je. Kada ga uzme u naručje, prestaje plakati, osjeća se sigurno i zadovoljno je. U Pismu obiteljima Ivana Pavla II piše:” Može li se na razini čovječnosti ikoje “zajedništvo”usporediti s onim koje je uspostavljeno između majke i djeteta što ga je ona pod srcem nosila i dala mu svijet?” Ta osjećajna vezanost prerast će u ljubav i u trajnu povezanost s majkom.

   Majka je simbol nježnosti, ljubavi i dobrote. Ako ona neodgovorno i loše obavlja svoju majčinsku ulogu, pojavit će se štetne posljedice u obliku psihičkih poremećaja. Istraživanja su pokazala da djeca kojoj su u ranome djetinjstvu uskraćeni majčina nježnost, briga i ljubav, pokazuju osjetno zaostajanje u usporedbi s djecom koja su živjela u normalnim obiteljskim prilikama. Zaostajanje se odnosi na mentalne sposobnosti, emocionalni i socijalni razvitak, a neki tvrde da se očituje i na tjelesnom razvitku. Takva su djeca nepristupačna, razdražljiva, teško uspostavljaju socijalne kontakte, inkliniraju lažima i krađi. Stoga se u već spomenutoj Povelji o pravima djeteta kaže da u prvim godinama života dijete ne smije biti odvojeno od svoje majke, osim u iznimnim okolnostima.

Tko nije osjetio roditeljsku ljubav, nikada neće znati voljeti. Tko u majci nije osjetio čovjekoljublje i tko nije s njom suosjećao, uzalud će je tražiti čitav život, ostat će tuđinac u društvu, bez smisla za zajednicu i zajedničke interese. On će ići po nekorisnoj strani života. Ostat će suha grana na drvetu čovječanstva. Nikada neće istinski osjetiti postojanost društvenih osobnosti. Znat će uvijek samo za sebe i svoju korist , isticao je A. Charcot.

Brinući se o djetetu, majka s njim uspostavlja osjećajni odnos. To je posebno važan uvjet za djetetov razvitak. Ako dijete nema osobe s kojom bi se osjećajno povezalo i identificiralo, nastaju velike teškoće i smetnje u razvitku njegove osobnosti. Suprotno tomu, miran san, tjelesni napredak, određena živahnost, razdraganost, smijeh i veselje pokazuju da se dijete osjeća sigurno i da je okruženo njemu dragim i voljenim osobama. A prva takva osoba je majka. Istraživanja su pokazala da djeca prepoznaju majčin glas, razlikuju ga od drugih glasova i reagiraju na njega već u prvim mjesecima života.

Majka doji svoje dijete, kupa ga, previja, nosi u naručju, miluje u svojemu krilu. Ona mu se smiješi, priča mu, pjeva, a ono, već u prvim mjesecima, gukanjem pokušava “razgovarati” s njom. U šestom mjesecu prepoznaje majčin lik, raduje joj se, smiješi i sve više oglašava. Nekoliko mjeseci poslije počet će izgovarati prve riječi, kojima se majka veseli, prihvaća ih, odobrava i potiče dijete na daljnje govorno komuniciranje. Majka stalno razgovara sa svojim djetetom, priča mu, čita, igra se s njim, pokazuje i objašnjava sve što ga zanima i time stalno pospješuje njegov emocionalni i intelektualni, socijalni i moralni razvitak.

To pozitivno djelovanje majke na cjelokupni djetetov razvitak, odavno je uočeno. Prije mnogo desetljeća E. Qinet je pisao:”Ah, kad bi mlade matere htjele stalno razmišljati o moralnoj budućnosti svoga djeteta, umjesto što na tu njegovu budućnost gledaju samo s gledišta obrazovanja i praktičnih uspjeha u svijetu!One bi mogle onda kazati da je u njihovim rukama cio jedan svijet. Od njih zavisi, hoće li procvjetati i razviti se oni divni darovi, koje krije djetinja duša, a koje pogrešno odgajanje učini da se izrode, što je tisuću puta gore i od samog opadanja i gubitka tih prirodnih darova. ”

Poglavito je snažan utjecaj majke u razdoblju ranoga djetinjstva. Nakon treće godine dijete se osamostaljuje, a majka mu pomaže, sokoli ga i podupire u tomu pravcu. Osjećajni odnos s majkom ne prekida se i trajat će čitav život, ali se pojavljuju novi odnosi i novi odgajatelji. Majka surađuje s njima i svoja odgojna nastojanja usklađuje s njihovima. Ona će i dalje ostati jedan od najbližih i najvažnijih savjetnika, odgajatelja i nesebičnih pomagača u životu mladog čovjeka. Ona će mu pričati priče,

čitati knjige,pokazivati ilustracije,pripremati ga za školu,pomagati mu u izradi domaćih zadaća,upućivati ga u kućne i druge poslove. Njezina majčinska briga i ljubav pratit će ga čitav život.

Riječju, majka je prvi, djetetu vrlo blizak i drag, ali ne i jedini odgajatelj. Već smo spomenuli da se uz nju pojavljuju i drugi, u samoj obitelji i izvan nje. Majčin najbliži suradnik i pomagač, koji s njom mora dijeliti sve napore i odgovornost pri ostvarivanju odgojne funkcije, jest otac. 

I najbolji odgajatelj

Otac je roditelj i odgajatelj kao i majka. Doduše, u razdoblju dojenja majka ima važniju ulogu. Otac je u drugom planu, ali je nazočan. Njegova je odgovornost istovjetna s majčinom. Zbog toga se odgovorni očevi pripremaju za svoju roditeljsku ulogu još prije djetetova rođenja. Oni se vesele začeću, prate razvitak trudnoće, pomažu ženama, budućim majkama da lakše podnose teškoće u trudnoći. Brižni očevi, u tom razdoblju, često razgovaraju s ženama o plodu zajedničke ljubavi, zajedno se raduju, promatraju i “osluškuju”dječje pokrete još u majčinoj utrobi. Zajedno s ženama obavljaju pripreme za doček novog člana obitelji, planiraju njegovu budućnost, prate žene na liječničke kontrole i u rodilišta, a u nekim zemljama čak su nazočni i kod porođaja.             
Neposredno nakon poroda majka je iscrpljena, osjeća se slabom, potrebna joj je pomoć. Otac mora podijeliti s njom radost roditeljstva, pružiti joj potporu, pokazati razumijevanje, pomoći u njezi djeteta i u obavljanju raznih kućnih poslova. I otac se može, i mora, brinuti o djetetu, pripremiti mu hranu i nahraniti ga, izvoditi na čist zrak i sl. I on mora imati stalni dodir sa svojim djetetom, promatrati njegov razvitak i potpomagati ga. U takvim slučajevima djeca, uz majku, primjećuju i oca. Već u dobi od sedam do osam mjeseci prepoznaju ga i raduju se njegovoj pojavi. Tako otac postaje druga osoba s kojom dijete uspostavlja vrlo blizak osjećajni odnos.
 

U početku majčin pomoćnik i suradnik, otac će, u kasnijim fazama razvitka, zauzimati sve važniju ulogu. To se očituje već potkraj prve godine prilikom učenja hodanja. U tim praktičnim situacijama, kada dijete ovladava prostorom i uči prve korake, otac se može i mora pojaviti kao prvi “učitelj” koji pridržava dijete, hrabri ga i pomaže mu da prohoda i ovlada prostorom oko sebe. Istu ulogu može imati prilikom učenja govora, upoznavanja okoline i sl. Tako otac postaje sve prisutniji u djetetovu životu. Prva djetetova vezanost samo za majku proširuje se i na oca, a potom i na druge članove obitelji. To je važna okolnost u procesu socijalizacije svakoga djeteta, neovisno o spolu.

Otac kao odgajatelj dobiva još važniju ulogu potkraj ranoga djetinjstva, kada se dijete počinje osamostaljivati. Njegova različitost od majke počinje zanimati dijete. Njegovi poslovi, širi društveni interesi, briga o djetetu sve su mu privlačniji. Otac je dobra veza s vanjskim svijetom. Dijete rado šeće s ocem, priča s njim, igra se, ”pomaže”mu u obavljanju raznih kućnih poslova. Osjećajna povezanost s ocem sve više jača, a djetetu su potrebna oba osjećajna dodira-i s ocem i s majkom. Oni se međusobno dopunjuju i dijete se osjeća sigurno, radosno i sretno. To je bitna pretpostavka uspješna odgajanja. Pucanjem toga lanca i gubljenjem jednoga ili drugoga osjećajnog dodira, dijete se osjeća nesigurno, prikraćeno, nesretno. Poglavito tada kada doživljava da su roditelji(oba ili samo jedan od njih)krivi za to. Stoga oba roditelja,  ako su savjesni , moraju vrlo odgovorno i nesebično prihvatiti svoju odgojnu zadaću i savjesno je obavljati.

Uzima se da je očeva važnost u razvitku spolnih uloga i identifikacije vrlo bitna za dječake i djevojčice. On ih, najprije, oslobađa jednostrana vezanosti samo uz majku. To je važan čin u razvitku. Potom im nepotpunu sliku o čovjeku u liku žene dopunjuje predodžbom čovjeka u liku muškarca. Mogućnost razvitka spolnih uloga je proširena. Time ne samo muška djeca postaju muževnija, nego i ženska ženstvenija.

M. Szentmartoni  kaže: ”Očeva nazočnost prijeko je potrebna u prvih šest godina, vrlo važna u srednjem djetinjstvu, a poželjna, premda ne nužna u pubertetu. Sve ono što bismo mogli reći o nedostatku oca za dijete, može se izreći u jednoj rečenici: Svijet djeteta bez oca siromašniji je od svijeta djeteta s ocem. Taj 'svijet' ovdje je uzet u najširem smislu pa uključuje i unutarnji svijet osjećaja. Razlog je vrlo jednostavan:majčin svijet nužno je drukčiji od očeva svijeta, a nitko ne može dati ono čega nema. Nijedna, naime, majka ne može dati ono što daje otac.”

Majka je majka, a otac je otac. Svakom je djetetu potrebno jedno i drugo - oba roditelja. Rasti uza svoje roditelje, uz braću i sestre, bake i djedove, biti prihvaćen u svom roditeljskom domu-znači doživjeti obitelj kao ljudsku zajednicu. Odrasti u takvoj zajednici istovjetno je sa srećom, jer se u njoj polažu temelji zdravoga tjelesnoga i duhovnog, intelektualnog i osjećajnog, socijalnoog i moralnog života.                                                                         

Zov rodnih ognjišta, 1997. br.2 (5)