RAZGOVOR SA DR. FRA JOŠKOM SRDANOVIĆEM

Živimo u vremenu razvijene tehnologije i velikog napretka znanosti. Čovjek je u ovomu stoljeću stalno i sve više razvijao svoje umne sposobnosti, a nije istim intenzitetom radio na tomu da raste u Duhu. Stoga je taj današnji tobože napredni čovjek pobornik civilizacije smrti, besmisla. Nerijetko postupa tako kao da želi stvoriti i oblikovati svijet bez Boga, bez poštivanja njegovih zakona. Čovjek olako zaboravlja da on nije samo tjelesno-materijalno biće koje se u prah vraća nego da je i duhovno biće, da ima besmrtnu dušu koju mu je Bog usadio već kod začeća te da će jednoga dana morati pred Bogom položiti račun za svoja djela, za svoj život. U praksi se često pokaže istinitost izreke: “Kakav život, takva smrt”. U kakvu će stanju Gospodin naći našu dušu na smrtnom času? Mi usprkos svemu vjerujemo u beskrajno veliko Božje milosrđe i praštanje u koje čovjek ne smije dvojiti, kadgod mu se otvori, prizna svoj grijeh i svoje slabosti u sakramentu sv. ispovijedi.         

   Danas se na Zapadu i inače u svijetu grijeh veliča kao izraz vlastite slobode, osobnosti, neovisnosti, pa se grijesi ne ispovijedaju. Gospa u mnogim svojim porukama od 1917. do danas ističe taj problem. Mnogi ljudi umjesto da duhovne rane liječe u ispovijedaonicama pokušavaju svoj duboki nemir grješne savjesti nekako primiriti po krčmama, disko klobovima. Tamo se napijaju, drogiraju, provode sate i sate, dane i noći odlazeći polako u propast. Mnogi završe na psihijatriji i drugim bolničkim odjelima, a da su pri tom sami uzrok svojih bolesti, jer su falsifikate života stavili u sebe misleći da će ih to ispuniti.

Pitanje: Fra Joško, Pokušajte nam opisati učinke svete ispovijedi s pastoralnog i medicinsko-psihološkog stajališta!

Odgovor: Sv. ispovijed je jedan od sedam svetih sakramenata, a svaki sakramenat je sveti znak prisutnosti uskrslog Krista, koji preko ruku i po molitvi svećenika živo djeluje, tj. oprašta grijehe, krsti, liječi, vjenčava itd. Tako je svaka sv. ispovijed uvijek susret ne samo vjernika sa svećenikom nego i sa živim Kristom po vjeri. U svakoj skrušenoj, iskrenoj, valjanoj sv. ispovijedi Isus nam oprašta zauvijek sve naše grijehe, briše ih kao da ih nije bilo. Učinci sv. ispovijedi na takvu dušu zaista su veliki u svakom pogledu, nadnaravnom i naravnom. Tim Božjim zahvatom ona je oslobođena velikog unutrašnjeg tereta koji joj je stvarao nemir, nesanicu, grižnju savjesti, agresivnost. Tada može osjetiti duboki unutarnji mir, radost zbog oproštenja, pa može i druge ljude u kući i susjedstvu susretati s pozitivnim osjećajima, pa i one koji su ga uvrijedili, jer je u njemu prisutno zadovoljstvo posebne kvalitete.           

 Osoba tako i sama postupno uspijeva opraštati, zauzimati se za druge, za dobro. Te promjene su vidljive na duhovnomu području, ali i na području funkcioniranja psihe, koja ne spada u područje duha. Čovjek je cjelina duha, psihe i tijela, pa je razumljivo samo po sebi da se te promjene u duhu pozitivno odražavaju i na područje psihe, da imaju blagotvorne psihoterapijske učinke. Ako ta osoba nastavi redovito dnevno makar i kratko moliti, čitati Novi Zavjet, posebno evanđelja, ići redovito na nedjeljnu sv. misu i primati sv. sakramente, ti se učinci učvršćuju i postaju sve vidljiviji. Važno je za osobe koje se ispovijedaju da su krštene, da su u sakramentalnom (crkvenom) braku i, dakako, da je ispovijed iskrena, da se ništa ne zatajiva, jer ispovijedamo se Bogu pred ovlaštenim službenikom Crkve, jer bez toga bi sve bilo nevaljano i svetogrdno, kao i nakon toga primljena sv. pričest. 

Pitanje: Da li ste u liječničkoj, psihijatrijskoj, praksi doživjeli da bi mogima pored uobičajene suvremene terapije trebala i sv. ispovijed i pravo obraćenje Bogu?

Odgovor: Imao sam veliki broj pacijenata s različitim dijagnostičkim kategorijama među mladima i starijima, od 15 godine do duboke starosti. Te su osobe najčešće pokazivale niz neurotskih smetnji s depresivnošću, agresivnošću, brzim promjenama raspoloženja, bezvoljnosti, sa stanjem straha od smrti i straha za vlastito zdravlje, smetnjama u ponašanju, u međuljudskim kontaktima (obitelj, susjedi, radno mjesto, škola), osobe opterećene mržnjom, netrpeljivošću, nepraštanjem, nespremne nositi terete života, ovisnici o alkoholu, drogi, kocki. Najčešće se radilo o osobama koje su zapustile prakticiranje vjere ili su bile ateisti. Kad bi te osobe uz moguću liječničku terapiju prihvatile živo prakticiranje vjere, posebno ispovijedi, bile bi daleko zdravije, radosnije, susretljivije, oko sebe bi širile mir, imale bi sasvim drugačiji kvalitet života.

Pitanje: Da li su Vas neki bolesnici poslušali te potražili dodatnu pomoć živog Spasitelja i kakvi su bili rezultati?

Odgovor: Ovo što govorim odnosi se na vrijeme moje službe u zdravstvu dok nisam bio svećenik, a otkad sam svećenik broja tim ljudima nema, jer ih je dosta s vrlo dobrim rezultatima. Mnogi među tim osobama, posebno ovisnici o alkoholu, drogi, osobe s raznim varijantama neuroze, depresivnih stanja, psihoza u oporavku, mladi u dobi između 15 i 25 godina u krizama života i traženja smisla prihvatili su savjet, nastavili redovito prakticirati vjeru u Isusa Krista, ići u crkvu, na sv. sakramente, moliti se. Oni danas slave Gospodina i zahvaljuju mu. Katolički list iz Tomislavgrada “Naša ognjišta” donosi iz broja u broj svjedočanstva drugih ljudi o njihovu obraćenju i radosti novoga života nakon što su se u Međugorju ispovijedili nakon 30, 40 godina. To su većinom bogati poduzetnici sa Zapada i pjevači, biznismeni, čak neki teroristi, osobe svih staleža.   

Pitanje: Koju poruku imate na kraju za naše čitatelje?

Odgovor: Bliži se Božić, kada će mnogi primiti sakramenat sv. ispovijedi. Neka to bude radostan i iskren susret s uskrslim Kristom nazočnim u sv. ispovijedi, s njim koji nam preko svećenikovih ruku oprašta i najteže slabosti i grijehe. Nebojmo se njih iskreno navesti i priznati. Nema pravog Božića bez susreta s Isusom u sv. ispovijedi i sv. misi. Kućna slavlja ne mogu to nadomjestiti. Trebamo se čuvati grijeha, grešnih prigoda i loša društva. Blago onomu koji se nastavi redovito ispovijedati, bar jedanput mjesečno, uz nedjeljnu sv. misu po mogućnosti s cijelom obitelji. Tada će biti u svakom srcu, obitelji i cijelom selu još više Božjeg blagoslova. To je u skladu s praksom naših predaka na koje smo ponosni.

 Zov rodnih ognjišta, 1996. br.2 (3)