Razgovor s dr. fra Joškom Srdanovićem           

Objavljujemo ovaj razgovor s našim mještaninom fra Joškom, liječnikom-psihijatrom i svećenikom koji od prošle godine djeluje u Varaždinu kao član tamošnje franjevačke zajednice. U prošlom smo broju donijeli njegove prosudbe o ovisnosti i okultizmu kao velikoj opasnosti po našu mladež. Ovoga puta on govori o pitanju koje kao malo koje drugo zadire u odnos čovjeka i kršćanina prema najbitnijim vrednotama kao što su najprije svetost života, napose onog najnevinijega i najnezaštićenijega u majčinoj utrobi, zatim tjelesno i duševno zdravlje, prava sreća pojedinaca, obitelji i naroda. Ukazuje na ipravno prosuđivanje raznih tobože “modernih” mišljenja i na jedini pravi način kojim ranjene savjesti mogu i u najzapletenijim slučajevima naći oproštenje i mir.

Pitanje: Fra Joško, recite nam nešto s liječničkog stanovišta o pobačaju.

Odgovor: Pobačaj ili abortus pojava je spontanog ili nasilnog prekida života začetog djeteta u majčinoj utrobi. Taj plod u utrobi  nastao spajanjem muške i ženske spolne stanice u stijenci maternice živo je stvorenje, osoba, čovjek kojemu je živi Bog, darovatelj života, udahnuo besmrtnu dušu. Vrlo je zloban i sasvim netočan izraz tzv. “čišćenje”, jer to nije nikakvo čišćenje nego oduzimanje života nedužnom djetetu. Zapadni političari, UN i njihovi mediji nazivali su ubijanje ljudi u Republici Hrvatskoj i Bosni “etničkim čišćenjem”, a to je izraz za genocid - ubijanje, uništenje naroda. Razvoj i rast djeteta u majčinoj utrobi možemo pratiti i usporediti s rastom i razvojem djeteta u izvanmateričnoj sredini nakon rođenja, od sasvim male do snažne osobe. Stoga se nasilan prekid djetetova života s pravom zove ubojstvom, premda neki pojedinci koji nisu pravi vjernici pa im peta Božja zapovijed “Ne ubij” ništa ne znači ili su liberalno nastrojeni (pristaju uz načelo: Sve je dopušteno) nastoje težinu toga čina umanjiti i opravdati kojekakvim nehumanim izgovorima. Ti isti u isto vrijeme zagovaraju zaštitu životinja, biljaka i okoliša, što je dobro, ali sve to ne smije nikako doći ispred čovjeka. Ni socijalni položaj obitelji, pa čak ni silovanje ne mogu biti izgovor za oduzimanje života djetetu. Takvim obiteljima i pojedincima treba država pomoći preko socijalne službe, odnosno ako dijete oni ne mogu othraniti, da ga dadu u karitativne ustanove na odgoj, što se i radi. U vezi s gornjim opravdanjima dosta je zloupotreba i manipulacija.

Pitanje: Koji su najčešći uzroci prekida trudnoće, koji psihički motivi?
Odgovor: Položaj i tempo života pojedinca i današnje obitelji znatno se izmijenio. U nekoliko posljednjih desetljeća u svjetonazoru je došlo do izvjesne promjene u odnosu prema životu, prema svijetu i što taj svijet nudi (često falsifikate života). Obiteljska je povezanost oslabljena, jer su često oba roditelja zaposlena i materijalno gotovo neovisna. U njima je sve više prisutna okrenutost sebi, težnja za lagodnijim životom s manje “opterećenja” koja su povezana s rađanjem i odgajanjem više djece. Svijest darivanja koje ne može biti bez žrtve kao da blijedi u našemu materijaliziranom svijetu, a ponekad je prisutan i liberalan - slobodarski stav prema spolnosti, odbijanje roditeljske uloge u ime neke “modernosti”, “emancipiranosti”. Danas se previše važnosti daje materijalnim dobrima, a duhovne se vrednote zapostavljaju. To oblikuje čovjeka koji je upravo zbog toga sve manje radostan, sve nezadovoljniji sobom, prazan pa pribjegava umjetnim užicima: alkoholu, nemoralu, drogi, a to ga onda potpuno razara. Takvi roditelji podižu mladež bez životnoga smisla koji također unose razorne stvari u svoj život. Dovoljno je pogledati razarajuće i po vjernički život pogubne američke filmske serije koje ljudi upijaju i onda nastoje tako jadno živjeti poput likova u tim serijama.

             Među uzrocima prekida trudnoće spominju i slabije materijalno stanje obitelji, no to nije istina, jer se i žene u bogatoj Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama koje imaju dobre materijalne prilike isto tako odlučuju na pobačaj. Zašto? Jer nemaju vjere u živoga Boga, ne mole, ne žive vjernički, srca im nisu ispunjena ljubavlju za novim životima nego egoizmom, sebičnošću. Naši preci su u daleko težim uvjetima imali i po desetero djece, a bili sretniji nego mi danas, jer vjera se živjela. Čovjek nema samo tijelo nego i dušu.

Pitanje: Koje su posljedice pobačaja za majku i šire?

Odgovor: Pročitao sam g. 1991. u “Vjesniku” da se u svijetu godišnje izvrši po nekoliko milijuna pobačaja koji se registriraju dok je broj tajnih pobačaja, nelegalnih, daleko veći. Taj broj premašuje žrtve II. svjetskog rata. U posljednjih je pet godina u Republici Hrvatskoj učinjeno oko 200.000 pobačaja, što je uz ratne žrtve užasan gubitak za jedan narod (v. riječi kardinala Kuharića u listu Panorama iz mjeseca travnja 1996). Spomenuti “Vjesnik” iz 1991. navodi da od raznih posljedica pobačaja godišnje umre oko 200.000 majki. Mnoge oboljevaju od upalnih i tumoroznih procesa u području mokraćno-spolnog sustava, a kao jedna od posljedica pojavljuje se i neplodnost, sterilitet. Na psihičkom pdručju prisutni su osjećaji krivnje, stanja nezadovoljstva, unutarnjeg nemira, stalnog predbacivanja sebi u savjesti zbog tih čina. To se posebno javlja u kasnijim godinama života kada se ostaje sam, kada ono malo djece napusti dom, ili netko od njih pogine, umre. Majka (a i otac ako je pristao na ženin pobačaj, možda je na to nagovarao i silio, nosilac je iste krivnje!) nastoji te osjećaje potisnuti u podsvijest, nekako to razumski opravdati, odnosno taj osjećaj ignorirati, ali ti psihički mehanizmi obrane Ja-sistema u raznim životnim situacijama dolaze u krizu, pa dovedu u duboke depresije i psihoze, u ovisnost o sredstvima za smirenje. Među tim ženama znatan je broj pacijentica psihijatrijskih ambulanti i odjela s dijagnozama: depresivni sindrom, neurotska depresija s duševnim i tjelesnim smetnjama (nesanice, glavobolje, čir na želucu, astmatični bronhitis, reumatske smetnje), psihoze različitog stupnja i ishoda. One često ističu krivnju zbog učinjenih pobačaja. Ovdje ću spomenuti da je nošenje spirale i upotreba pilula također vrlo štetno za zdravlje žene, za njen hormonski sustav, povećava mogućnost pojave raka, ali to je vrlo štetno i s duhovnog stajališta, jer oboje djeluje pobačajno, tj. izazivaju male pobačaje kao lagana krvarenja i stoga su prepreka sv. ispovijedi, ako se s tim ne prekine.

Pitanje: Što biste na kraju poručili?

Odgovor: Suvremeni čovjek kojega njegova vlastita djela sve više razaraju treba se svaki dan iskreno truditi da se vrati svomu iskonu - izvoru života, a za kršćane je to živi Bog - evanđelje Isusa Krista, taj “ustav” koji nadilazi sve političke sisteme i režime. Stoga kršćanski očevi i majke trebaju prednjačiti svojim evanđeoskim stavom prema novim životima i ustajati u njihovu obranu. Oni se ne smiju dati zbuniti niti omalovažiti od bilo kakvih stručnjaka koji mogu biti i ateisti ili samo formalni vjernici, a ni od vlastite rodbine, susjeda i slično. Kršćanski bi roditelji trebali biti moralna, pa i materijalna pomoć drugim majkama koje su u trenutačnoj psihičkoj, moralnoj ili materijalnoj krizi, posebno kad je u pitanju zaštita nerođene djece.

Kršćanske majke koje su počinile pobačaj iz raznih razloga, znaju za veličinu Božjeg milosrđa i praštanja u sakramentu sv. ispovijedi, što važi i za sve druge koji su nekoga na to nagovarali, pristajali ili direktno sudjelovali, izvodili. Sve koji se to iskreno žale, kaju se, Božja milost u tomu sakramentu čisti od grijeha i daje im novu snagu za kršćanski život. Na razini župe  moglo bi se organizirati pomoć za osobe koje materijalno lošije stoje, a imaju više djece ili su na putu novi životi. Svaki put kada postajemo ljudi za druge, kada pomažemo, dragi Bog vraća nam obilno i nagrađuje nas.

 
Zov rodnih ognjišta, 1996. br.1 (2)