Ljubav ima magičnu snagu ljudske privlačnosti, povezanosti, privrženosti i odanosti. Ona i od ružnog može učiniti lijepo. Izraz je čovječnosti, očitovanje ljudskosti, simbol humanosti. Ona je “prava kad proizvodi dobro osoba i dobro zajednica, kad to dobro stvara i drugima dariva”.[1] 

Ona je dar Božji. Neki jednostrano priznaju samo spolnu ljubav, a to je vrlo usko, preusko motrište. Tako je jedan seksolog, u bivšem sustavu, u svojem prijedlogu programa “seksualnog odgoja” za srednje škole napisao: “Postoji spolna želja bez ljubavi, ali nema ljubavi bez spolne želje: tzv. platonska ljubav je iluzija, odnosno oblik zavaravanja samog sebe”. Kakva “krasna” poruka mladeži, poglavito mladim ljudima koji snažno i iskreno vole, a njihove misli i želje nisu primarno upravljene na spolni akt. Za njih je takva poruka doista oblik zavaravanja, zavaravanja kojim se služi jedan jednostrano seksološki opsjednuti stručnjak.Ljubav je nešto posve drugo. Njezino je značenje mnogo šire i univerzalnije. Fenomen ljubavi ima duboko filozofsko, antropološko, psihološko, sociološko, pedagoško, etičko i teološko značenje. Ljubav je u biti snažan osjećaj, stav, naklonost, afinitet i zanimanje za druga bića ili objekte; plemeniti osjećaj privrženosti, odanosti, međusobne povezanosti i pripadnosti. Ona je tvorac dobroga, uzvišenog, snažnog, toplog i humanog. Ona je škola altruizma koja oplemenjuje ljudska bića, ljudske osobnosti i značaje. Ona “čini da se čovjek ostvaruje iskrenim sebedarjem: ljubiti znači davati i primati ono što se ne može ni kupiti ni prodati nego samo slobodno uzajamno podariti”.[2] 

“Ljubav je strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se; nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi - ljubav nigda ne prestaje”.[3]

S obzirom na sadržajnu sveobuhvatnost pojma, možemo razlikovati ljubav u najširem značenju (odnosi se na sve što nas okružuje), zatim ljubav prema drugim ljudima, roditeljsku ljubav, kršćansku ljubav i druge. Protumačit ćemo ove četiri naznačene.

LJUBAV U NAJŠIREM ZNAČENJU

To je opća naklonost, privrženost, odanost, afinitet, osjećajna povezanost sa životom, prirodom, stvarima, znanošću, umjetnošću, vrednotama, rodnim krajem, domovinom, čovječanstvom. Još konkretnije: ljubav prema životu očituje se prema putovanjima, spoznavanju, istraživanju, učenju, radu, kreiranju, igri, zabavi, razonodi. Ljubav prema prirodi izražava se prema poljima, vrtovima, cvijeću, šumama, životinjama, planinama, rijekama, jezerima, morima, svemiru.Ima i drugih aspekata ljubavi u najširem značenju kao što su: ljubav prema znanosti, filozofiji umjetnosti, glazbi, plesu, poeziji, slikarstvu, graditeljstvu, kazalištu, tehnici, religiji; ljubav prema slobodi, istini, pravdi, dobroti, ljepoti, poštenju, čestitosti, prema Bogu i svetosti; ljubav prema domovini - rodnom mjestu, zavičaju, svome narodu, jeziku, povijesti, kulturi, tradicijama, slobodi, neovisnosti; ljubav prema drugim narodima, cijelom čovječanstvu, prema svemu što je napredno, humano, ljudsko.

LJUBAV PREMA DRUGIM LJUDIMA

Ona se očituje kao duboki altruistički osjećaj, međusobna povezanost, suosjećanje i odgovornost; sreća i poštovanje drugih osoba, poštovanja njihova ljudskog dostojanstva, njihovo dobro i radost, samožrtvovanje i odricanje, razumijevanje i opraštanje, prihvaćanje obveza, duboka privrženost i odanost u dobru i u teškim životnim okolnostima. To su osnovna obilježja i kriteriji istinske ljubavi. Ona nikada nije sebična nego sveobuhvatna.I ovaj oblik ljubavi ima više aspekata. Spomenut ćemo samo neke. Ljubav kao snažna osjećajna povezanost među roditeljima i djecom, braćom i sestrama i drugim krvno (rodbinski) vezanim osobama: materinska i očinska ljubav, tj. roditeljska, ljubav prema bakama, djedovima, unucima, bratska, prema rođacima. Ljubav prema drugim osobama, neovisno o spolu: prema znancima, prijateljima, nemoćnima, znamenitim ljudima.

RODITELJSKA LJUBAV

Ljubav roditelja prema djeci simbol je nesebična darivanja i žrtvovanja i u skladu je s djetetovom potrebom za ljubavlju. Ljubav je ljudska potreba i osnova psihičkog života. Ona je potreba svih ljudskih bića, žena i muškaraca, mladih i starih, a posebno je izražena u djece zbog njihove nesamostalnosti i ovisnosti o roditeljima. Potreba za hranom, sigurnošću i ljubavlju - glavne su potrebe u djetetovu životu. Pri tomu treba reći da je potreba za ljubavlju jednako važna za život, normalan rast i razvitak, kao i potreba za hranom, pićem ili kretanjem.Djetetu je potrebna osjećajna vezanost za njemu najdraža bića - uz vlastite roditelje. Potrebni su mu roditeljski osmjesi, dodiri, maženje, igre, šetnje, susreti, razgovori. Bez toga su djeca potištena, nemirna, tužna, žalosna. Već prilikom prvih kontakata s djecom na temelju njihovih reakcija možemo zaključiti koja su u obiteljskom domu bila okružena radosnim ozračjem ljubavi i razumijevanja, a koja pak emocionalnom hladnoćom i grubošću.Djetetova potreba za ljubavlju nije samo velika nego i životno bitna. Njegov tjelesni i psihički razvitak ne ovisi samo o hrani, odjeći, čistom zraku, vodi i kretanju nego i o radosnom, ljubavlju protkanu, ozračju u kojem živi. Mala djeca smještena u dječje domove čak i uz vrlo povoljne higijenske uvjete i dobru prehranu, slabunjava su, boležljiva, slabo napreduju, jer pate zbog nedostatka roditeljske blizine i ljubavi. Taj nedostatak vrlo teško osjećaju djeca u ranom djetinjstvu, u prve tri godine života, ali i poslije. “Obiteljsko ognjište” nije samo poetski izraz nego i duboka životna potreba. Ognjište je oduvijek bilo izvorom topline. “Vatra” obiteljskog ognjišta je ljubav - roditeljska ljubav prema djeci. Ta vatra je bitna za čitav život. Ako smo u djetinjstvu njome grijani, imat ćemo više hrabrosti i snage prilikom suočavanja sraznim životnim poteškoćama i problemima. A tko se u djetinjstvu nije ogrijao roditeljskom ljubavlju, u životu često ima različite emocionalne probleme, ne osjeća se sretnim i ne zna usrećivati druge ljude. Zato je roditeljska ljubav najvažniji preduvjet za normalni tjelesni i psihički, intelektualni, osjećajni i moralni razvitak djece.

KRŠĆANSKA LJUBAV

Ljubav je bit kršćanstva, najviši kršćanski zakon. Jedna od temeljnih kršćanskih poruka jest da treba ljubiti druge kao samoga sebe. Zapovijed ljubavi nalaže ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je dvostruka zapovijed ljubavi. Ona prožima sve Božje zapovijedi. Krist ju je stavio u središte evanđeoske etike. Na pitanje jednog farizeja: “Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” Isus je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”[4] 

A u Prvoj Ivanovoj poslanici piše: “Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav. Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga ...”[5]

U suglasju s tim kršćanski apostolat i kršćanski život ljubavlju započinje i ljubavlju završava. Ona je mjera savršenosti i svake svetosti. “Evanđelje posreduje etiku vrlina i smisla odgovorne ljubavi”.[6]

Iz svega rečenoga mogli bismo zaključiti: Vjera u Providnost istovjetna je s vjerom u Božju sveopću ljubav. Kršćanski život jest život za druge. Takav život u obitelji božanskom snagom povezuje roditelje i djecu, i sve druge članove obitelji, u skladnu i radosnu obiteljsku zajednicu. “Ljubav je pravi izvor obiteljskog jedinstva i snage”.[7]

Kršćanska ljubav ima najšire, sveobuhvatno značenje i osnova je istinski uljuđenog života u obitelji i svakoj drugoj ljudskoj zajednici. 

(Iz knjige: A. VUKASOVIĆ, Obitelj - vrelo i nositeljica života,izdao Hrvatski katolički zbor “Mi”, Zagreb 1994.)